Bojkoti trgovina koji su započeli početkom ove godine u Republici Hrvatskoj i drugim zemljama jugoistočne Europe (Srbiji, BIH, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Bugarskoj, Rumunjskoj, itd.) zanimljiva su novost koja se prethodno nije događala. Bojkote su potaknuli inflacija cijena osnovnih proizvoda, monopoli velikih korporacija i veći svakodnevni troškovi života. Građani su gunđanje zamijenili konkretnim djelima. Nekoliko petaka mnogi nisu ništa kupovali i napadali su one koji to iz nekih razloga čine. Mnogi su mislili kako slijede revolucionarne promjene kada je narod „uzeo stvari u svoje ruke“. Međutim, ubrzo se pokazalo kako se bojkot ispuhao i da se kupoprodaja odvija više manje normalno. Ipak, došlo je do neke promjene na kratki rok.
Propali jugoistočnoeuropski bojkot
Velike korporacije u maloprodaji su privremeno snizile cijene svega i svačega na policama, a nacionalne vlade su zamrznule cijenih nekih osnovnih životnih potrepština (vladine cijene su pritom često skuplje od onih na policama). Međutim, danas, nekoliko mjeseci nakon početka bojkota može se reći kako građanski neposluh nije uspio. Cijene mnogih proizvoda koji spadaju u robu široke potrošnje bilježe rekorde (mliječni proizvodi, biljna ulja, maslac, šećer, kava), inflacija je i dalje tu, i svatko se mora snalaziti onako kako najbolje zna i umije. Može se konstatirati ono što su mnogi ekonomski stručnjaci tvrdili od početka: bojkoti trgovina, koliko god bili privlačni običnim kupcima na prvi pogled, nisu dobro rješenje. Razloga je pregršt, od onih zdravorazumskih do stručno ekonomskih.
Podrijetlo riječi bojkot
Treba pogledati podrijetlo riječi bojkot. Riječ „bojkot” potječe od imena zloglasnog engleskog zemljoposjednika, kapetana Charlesa Boycotta, koji je tijekom Irskog zemljišnog rata 1880-ih pokušao izbaciti seljake s njihovih farmi jer nisu mogli platiti rentu. Kao odgovor, zajednica ga je potpuno izolirala, njegovi radnici i sluge napustili su svoja mjesta, a njegovi usjevi su ostavljeni da propadnu. Prema Hrvatskoj enciklopediji, bojkot je „prekid gospodarskih ili ukupnih odnosa s nekom osobom, organizacijom i državom, radi gospodarskog, političkog, moralnog ili drugog pritiska i iznuđivanja zahtijevanih ustupaka.“
Nemogućnost suzdržavanja od osnovnih potreba
Prvo i osnovno, ideja da se bojkotira kupovina hrane i pića zvuči prilično suludo. Ljudi ne moraju možda ići na ljetovanja i zimovanja, kupovati automobile, mobitele, odjeću i obuću, ali svaki dan moraju jesti i piti kako bi preživjeli. Stoga forsirati zabranu kupovine ulja, brašna, šećera, maslaca ili mlijeka nema nikakvog smisla. Potrošači mogu jedan dan ne kupiti ništa, ali to moraju nadoknaditi neki drugi dan. U suprotnom, osuđeni su na glad. Budući da se većina oslanja na službeni sustav maloprodaje, to nije izvedivo.
Izostanak alternative
Nepostojanje jasne alternative drugi je razlog zašto bojkoti ne uspijevaju. Alternativa bi možda postojala da postoji razvijena mreža OPG-ova i drugih prodavača mimo službenih trgovina koji bi mogli opskrbljivati na legalne i ilegalne načine potrošače, što je nerealno u većini država. Kad bi se to i dogodilo, države bi reagirale i odredile im kazne za sudjelovanje u sivoj ekonomiji. Neki su navodili kao alternativu kupovinu u susjednim zemljama, ali to je sredstvo za kojim može posegnuti tek mali broj ljudi. Izleti u kupnju u inozemstvu iziskuju posjedovanje vlastitog vozila i putne troškove, što mnogi koji ne žive u pograničnom području ne mogu izvesti. Na primjeru naše zemlje može se zaključiti kako možda 5-10 posto stanovništva Hrvatske može posegnuti za alternativnom kupovinom u Sloveniji, Mađarskoj ili Italiji. Iz BIH se ionako ne smije prenositi hrana zbog Schengenskog prostora.
Nejasnost ciljeva
Treći važan razlog zašto bojkoti ne daju rezultate jest činjenica da ciljevi nisu jasni. Drugim riječima, organizacija bojkota je često loša. Organizacije koje vode bojkote žele da kupci bojkotiraju trgovine, ali ne znaju što dalje. Bojkot može biti uspješan jedan dan, ali dugoročno bez jasne vizije i strategije gubi svoj zamah. Bez konkretnih zahtjeva i plana kako ih ostvariti, bojkot se svodi na simboličan čin bez stvarnog utjecaja.
Slab interes javnosti
Četvrti razlog je kratkotrajan interes javnosti. Iako ljudi na početku mogu biti entuzijastično zainteresirani za bojkot, s vremenom njihova motivacija kopni pogotovo kad ne vide konkretne rezultate. Potrošači se pitaju koji je smisao moga odricanja. Oni bojkotiraju i ne kupuju određene dane, a cijene ostaju iste. Ljudi su snažni na riječima (pogotovo na društvenim mrežama), a mnogo slabiji na djelu. Čak i mnogi koji deklarativno podržavaju bojkot u stvarnosti nastavljaju kupovati od istog trgovačkog lanca. S druge strane, mnogi koji podržavaju bojkot ionako ne kupuju nego to čine njihovi članovi obitelji. Svakodnevne, dobro utrenirane navike i komfor obično prevladaju nad idealima, što dodatno slabi trajnost bojkota.
Stradavaju mali trgovci, a veliki prolaze lišo
Peti razlog zašto bojkoti ne uspijevaju su male štete za trgovine koje su pogođene bojkotom. To se osobito odnosi na velike korporacije koje mogu vrlo lako apsorbirati gubitke koje su pretrpjele jedan dan. Uostalom kupci moraju kupiti hranu i piće neki drugi dan. Radi se o začaranom krugu. Jedini koji bi mogli osjetiti negativne posljedice su manje trgovine koje ovise o svakodnevnoj kupnji prolaznika. Izostanak prihoda mogao bi možda potaknuti otpuštanje radnika i skraćenje radnog vremena. To opet neizravno pogađa obične potrošače, koji neće moći kupovati u svom omiljenom kvartovskom dućanu.
Dobra reklama uništava bojkot
Šesti razlog koji neutralizira učinak bojkota su protumjere trgovačkih kompanija. Trgovci lako odreagiraju na bojkot tako što snize cijene nekih proizvoda i kroz kvalitetne marketinške kampanje oglase snižene i povoljnije proizvode. Dobar marketing sve prodaje. To je možda otrcana izreka, ali apsolutno točna. Ako kod gledatelja reklama proizvede snažne emocije vrlo vjerojatno će gledatelj postati kupac. Upravo zato trgovci znaju da je dovoljno potaknuti želju ili osjećaj potrebe kako bi čak i oni koji su planirali bojkotirati popustili i vratili se kupnji.
Iznimke
Bojkot može djelovati u nekim slučajevima. Radi se uglavnom o slučajevima kada se potrošače poziva da ne kupuju u određenom lancu trgovina (npr. McDonald’s) ili kupuju isključivo domaću robu i/ili bojkotiraju stranu. 1990-ih su aktivisti Helen Steel i Dave Morris dugogodišnjim sudskim procesom privukli globalnu pažnju na loše radne uvjete, okolišne i zdravstvene prakse McDonald’sa. U konačnici su ih prisilili na promjene.
I ekonomski stručnjak Brayden King smatra da bojkoti ne štete toliko financijskim prihodima kompanijama koliko njihovoj reputaciji. Njegovo istraživanje pokazuje da su najuspješniji bojkoti oni koji privuku najviše medijske pažnje, obično usmjereni na jednu, visoko profiliranu kompaniju. Takvi bojkoti, koji pune naslovnice portala i novina, dovode do većeg pada cijena dionica i veće su šanse da će natjerati kompaniju da promijeni svoje ponašanje. Istraživanja pokazuju kako bojkoti više djeluju u sektorima kao što su turizam i moda zbog specifičnosti tih industrija.
Aktualni bojkot u Kanadi koji poziva Kanađane da kupuju kanadsku robu, a ne američku, dobro prolazi. Trgovački centri su čak postavili oznake za kanadsku robu na policama kako bi napravili razliku u odnosu na robu južnog susjeda. Također, Kanađani su pozvani da ne putuju u Sjedinjene Države. Iznenađujuće i toga se uglavnom pridržavaju. Uzrok kanadskog bojkota je, naravno, Trumpova carinska politika.
Rješenje – država arbitar
Ako bojkoti ne djeluju što zapravo djeluje, odnosno tko može spriječiti da cijene potrošačkih dobara ne odu u nebo? Odgovor je jasan i jedini ispravan: nacionalne vlade. Države, tj. njihove vlade postavljaju pravila igra i ponašanja u svijetu ekonomije, kao uostalom i na ostalim poljima. Vlada može i mora odrediti koje su cijene realne s obzirom na cijene na svjetskim tržištima, cijene nabave, repromaterijala, dijelova i prosječan džep građana. Država mora biti sudac i spriječiti namještanje i napuhivanje cijena koje možda provode velike korporacije. Svako drugo rješenje je nerealno. Problem je što su mnoge vlade pod utjecajem velikih višenacionalnih korporacija i zbog korupcije donose zakone koji nisu na korist njihovih državljana. Radi se o fenomenu jačanja privatnog sektora nauštrb državnih aktera. No, to je već tema za neku drugu analizu.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Dok siromašni gladuju, bogati uživaju: globalna trgovina luksuznom robom ne posustaje
