Uskoro će proći godina dana od tragedije koja je zauvijek promijenila živote obitelji Đerek. Na cesti u mjestu Ratac, u prometnoj nesreći poginuli su Stjepan i Katarina Đerek – brat i sestra, dvoje mladih ljudi čiji su životi u trenu ugašeni zbog neodgovorne vožnje. I dok se ta tužna obljetnica približava, njihov brat Viktor Đerek postavlja jedno pitanje koje odzvanja kroz cijelu Hrvatsku: “Kako je moguće da ništa nije promijenjeno na tom mjestu? Kako nije postavljen radar, kamera, ili barem neki oblik nadzora?”
“Moja majka i ja doživjeli smo tri izuzetno opasne situacije na cesti”
Mjesto tragedije, na cesti koja formalno ima ograničenje brzine, i dalje je bez ikakvih sigurnosnih mjera. “Vozila svakodnevno jure, pretječu u nepreglednim zavojima, voze kao da se nalaze na trkaćoj stazi – i sve to bez ikakvih posljedica”, upozorava Viktor. Na tom dijelu ceste, koja se u praksi koristi kao neslužbena brza cesta, ništa se nije promijenilo ni godinu dana nakon tragedije.
Viktor je, zajedno s majkom, osobno doživio nekoliko opasnih situacija na toj cesti. “Tijekom putovanja na jedan od prosvjeda prošlog ljeta, moja majka i ja doživjeli smo tri izuzetno opasne situacije na cesti – unutar istog dana, u svega pola sata. Jedan od tih trenutaka dogodio se neposredno prije mjesta gdje su Stipe i Kate izgubili živote – kada je vozilo, pretječući kolonu, ušlo u tzv. ‘škare’ i u posljednjem trenutku ubacilo ispred nas”, prisjeća se Viktor. Prema njegovim riječima, to je samo jedan od brojnih trenutaka koji potvrđuju kako je prometna kultura na jugu Hrvatske daleko od zadovoljavajuće.
Iako su proveli mnogo vremena putujući tom rutom, Viktor i njegova majka tek nedavno su posjetili mjesto gdje su Stjepan i Katarina poginuli. “Po prvi put sam odveo majku na mjesto gdje su Stipe i Kate izgubili živote. Iako smo tim pravcem prošli više puta, ovog je puta majka izrazila želju da stanemo i pješice dođemo do samog mjesta pogibije.” Uz velike poteškoće zbog nesigurnog prometa, stajali su uz cestu, zapalili svijeću i pomolili se. “Tamo, uz cestu kojom vozila i dalje jure bez kontrole, stajala je majka koja je izgubila dvoje djece – i skupila dovoljno hrabrosti da toj stvarnosti pogleda u oči.”
“Koliko još ljudi treba izgubiti živote?”
S obzirom na stanje na cestama, Viktor se također osvrnuo na već dugo najavljivanu izgradnju autoceste prema Dubrovniku. Iako je projekt planiran godinama, do sada nije prešao ni minimalnu fazu realizacije. “Ako je Pelješkom mostu trebalo više od dvadeset godina da prijeđe put od ideje do stvarnosti, teško je vjerovati da će autocesta doći prije nego što prođe još jedna generacija. Kako stvari sada stoje – mnogi od nas, nažalost, neće dočekati.”
Do tada, ostaje im samo preopterećena magistrala, prometnice bez nadzora i svakodnevno izlaganje riziku. Viktor Đerek ponavlja isto pitanje koje je postavio na početku: “Koliko još ljudi treba izgubiti živote da se nešto napokon napravi?”
Moja reakcija na članak je…
