Drugi svjetski rat ispisao je razne priče, većinom gorke, a u manjem broju slučajeva lijepe. Uostalom, malo toga u najkrvavijem ratu u povijesti čovječanstva može biti pozitivno. U neke od ratnih priča koje su mješavina gorčine i borbe za pravu stvar spada herojski pokret otpora u Francuskoj.
Francuski pokret otpora (FPO) iliti La Résistance u 2. svj. ratu predstavlja jedan od najsvjetlijih i najhrabrijih primjera borbe protiv tiranije i totalitarizma u 20. stoljeću. Pokret je okupio šarolike političke i društvene skupine francuskog društva domoljubnog karaktera (i stranaca koji su se ondje zatekli), koje su se protivile nacističkoj okupaciji Francuske i kolaboracionističkom izdajničkom režimu Višijske Francuske.
Od ljeta 1940. do rane jeseni 1944. FPO je provodio organizirane i spontane akcije i kampanje poput gerilskih vojnih operacija, sabotaža, obavještajnih radnji, promidžbenih aktivnosti i suradnje sa Saveznicima s ciljem oslobođenja Francuske i obnove njene državnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. S vremenom je FPO postao najjači pokret otpora u okupiranoj Europi. Pokret je dao nemjerljivi doprinos uspjehu savezničke invazije u Normandiji u lipnju 1944. koja je preusmjerila tijek rata u savezničku korist.
Šokantni poraz Francuske 1940.
Nakon invazije Trećeg Reicha na Poljsku 1. rujna 1939. uslijedila je početna faza Drugog svjetskog rata. Ona je u ušla u povijesne udžbenike pod nazivom „Lažni rat“ („Drôle de guerre“). Rat je etiketiran lažnim jer se usprkos očekivanjima veliki europski rat nije dogodio. Iako su Velika Britanija i Francuska sukladno svojim savezničkim obavezama, objavile rat nacističkoj Njemačkoj početkom rujna 1939., nije bilo iole značajnih vojnih sukoba na Zapadnom frontu do 8. i 9. travnja 1940. Tada je Hitlerov ratni stroj napao i brzo pokorio male države – Dansku i Norvešku.
Sljedećeg mjeseca na red je došla Francuska koju su nacistički dužnosnici prezirali. Francuska je Njemačkoj desetljećima bila glavni konkurent na Starom kontinentu. Wehrmacht je 10. svibnja 1940. pokrenuo veliku ofenzivu na svog zapadnog susjeda koristeći strategiju Blitzkriega (Munjevitog rata), koja se temeljila na brzom i učinkovitom kombiniranju pješačkih, tenkovskih i zračnih snaga. Njemačke postrojbe probile su Maginotovu crtu – sustav utvrda koji je trebao zaštititi Francusku od njemačkog napada – i prodrle su u francuski teritorij kroz Ardene, područjem koje se smatralo neprikladnim za tenkove.
Francuska vojska, unatoč svojoj brojnosti, iskustvu i ugledu, nije bila spremna za tako brz i koordiniran napad. Njemačke trupe, vođene učinkovitom taktikom, uspjele su za samo nekoliko tjedana slomiti francusku obranu. Francuske postrojbe i saveznički britanski kontingent bili su prisiljeni se povući. Evakuacija savezničkih trupa iz Dunkirka (Operacija Dynamo) u lipnju 1940. označila je kraj ozbiljnog otpora na sjevernom bojištu. Francuska se našla pred neizbježnim porazom.
Do sredine lipnja 1940., njemačke su trupe ušle u Pariz, a 22. lipnja, slavni francuski maršal iz Prvog svjetskog rata i novoimenovani francuski premijer, Philippe Pétain, potpisao je primirje u Compiègneu. Prema uvjetima primirja, Francuska je podijeljena na dva dijela. Sjeverna Francuska i atlantska obala, uključujući Pariz, stavljene su pod izravnu njemačku okupaciju. Južna Francuska, s glavnim gradom u Vichyju, ostala je formalno neokupirana, ali pod kontrolom kolaboracionističke vlade maršala Pétaina. Višijska vlada bila je nominalno neovisna, ali je surađivala s nacistima i prihvatila većinu nacističkih politika, uključujući progon Židova i drugih manjina. Pétainov režim bio je kolaboracionistički nacifašistički režim, koji je svojim politikama ozbiljno narušio ugled Francuske do danas.
Povoljni uvjeti za stvaranje otpora
Većina Francuza bila je šokirana zbog brzine francuskog poraza i nemogućnosti državnih vlasti da spase državu. Neki su pasivno prihvatili novu situaciju, dok su se drugi aktivno uključili u suradnju s okupatorom, kako bi osigurali osobne interese ili preživljavanje u teškim okolnostima.
Međutim, značajan dio stanovništva bio je vrlo nezadovoljan njemačkom okupacijom i Višijskim režimom i počeo je tražiti načine kako pružiti aktivni otpor. Usprkos početnoj zbunjenosti, njemačka okupacija i Višijski režim ubrzo su stvorili plodno tlo za razvoj Francuskog pokreta otpora.
Politička represija, ekonomske poteškoće i moralni osjećaj poniženja doveli su do postupnog okupljanja različitih skupina, od komunista do nacionalista, koji su tražili načine da se suprotstave okupatorima.
Formiranje otpora
Formiranje FPO-a tijekom rata bio je postupan i složen proces. Otpor se nije rasplamsao odmah, već se razvijao tijekom vremena, kako je nezadovoljstvo raslo zbog okupacije, represije i kolaboracije. To je dovelo do stvaranja brojnih, fragmentiranih skupina koje su imale različite motive i metode borbe, ali zajednički cilj: oslobođenje Francuske.
Početni otpor često je dolazio od vojnika, političkih disidenata i intelektualaca koji su se suprotstavili okupaciji i kolaboracionizmu. Jean Moulin, bivši prefekt i kasniji istaknuti organizator FPO-a, bio je jedan od prvih koji je pružio otpor Višijskom režimu, odbivši potpisati dokument kojim bi opravdao nacističke zločine nad civilima. Nakon što je bio mučen i gotovo pogubljen, pobjegao je u V. Britaniju gdje se pridružio generalu Charlesu de Gaulleu, postavši kasnije ključna figura u koordiniranju različitih odreda otpora unutar Francuske.
I u ranoj fazi, otpor nije bio jedinstven. Fragmentacija pokreta bila je jedno od glavnih obilježja. Skupine su se dijelile prema ideološkim, političkim i regionalnim linijama. Primjerice, komunističke skupine razvile su svoje mreže ili ćelije otpora nakon nacističkog napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941., dok su monarhisti, republikanci, i socijalisti imali svoje ćelije. Takva fragmentacija otežavala je učinkovit otpor i koordinaciju djelovanja na nacionalnoj razini.
Uloga Charlesa de Gaullea
Vođa koji je uspio povezati različite skupine i dati im političku i vojnu težinu bio je Charles de Gaulle, tada relativno nepoznat general. Nakon kapitulacije Francuske, de Gaulle je pobjegao u Britaniju, gdje je 18. lipnja 1940. održao svoj čuveni govor putem radija BBC, u kojem je pozvao Francuze da nastave borbu protiv okupatora.
Njegov apel nije odmah naišao na širok odaziv, ali je postao simbolički početak pokreta otpora. De Gaulle je iz Londona organizirao Slobodnu Francusku (Forces Françaises Libres – FFL), vladu u egzilu i vojsku sastavljenu od francuskih izbjeglica, koji su uspjeli pobjeći iz domovine. Vojska Slobodne Francuske bila je početno malobrojna, ali je postupno rasla kako se sve više Francuza priključivalo otporu, a kasnije se povezivala sa skupinama otpora unutar Francuske.
De Gaulleova vizija bila je jedinstvena i uključivala je ne samo vojni otpor, nego i političku borbu za uspostavljanje slobodne i demokratske Republike Francuske nakon rata. De Gaulleov apel na jedinstvo bio je ključan za ujedinjenje različitih skupina, koje su, unatoč svojim ideološkim razlikama, počele surađivati pod okriljem Slobodne Francuske.
Skupine otpora
Francuski otpor bio je izrazito šarolik i decentraliziran, a neke od najznačajnijih skupina uključivale su gaulliste, komuniste, socijaliste i žene. Gaullisti (Forces Françaises de l’Intérieur – FFI) bili su sljedbenici de Gaullea, i to su uglavnom bili konzervativci, republikanci i vojnici koji su ostali odani legitimnoj vladi. FFI su igrali ključnu ulogu u pružanju vojnog otpora, organiziranju sabotaža i prikupljanju obavještajnih podataka za Saveznike.
Komunisti (Francs-Tireurs et Partisans – FTP) imali su veoma važnu ulogu zbog popularnosti komunizma u Francuskoj uoči rata. Nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez u lipnju 1941., francuska Komunistička partija aktivno se uključila u otpor. Komunisti su organizirali niz sabotaža, napada na nacističke postrojbe i kolaboracioniste, te razvili snažnu mrežu partizana koji su operirali u ruralnim područjima. FTP je bio jedan od najsnažnijih i najaktivnijih segmenata FPO-a, a njihova uloga postajala je sve važnija kako je rat odmicao.
Iako manje brojne od komunističkog ili gaullističkog otpora, socijalističke (sindikalističke) su skupine također igrale važnu ulogu u borbi protiv Nijemaca. Njihov fokus bio je na organiziranju radničkih štrajkova, distribuciji ilegalnih novina i propagande, te podršci oružanim akcijama kada je to bilo moguće. Iako često zanemarivane u povijesnim knjigama, žene su bile važne članice pokreta otpora. Pružale su podršku kao kurirke, špijunke, organizatorice skloništa i medicinske skrbi, a neke su sudjelovale i u oružanim akcijama. Žene poput Lucie Aubrac i Danielle Casanove postale su simboli otpora, a njihova hrabrost bila je neprocjenjiva u tajnim operacijama. U ruralnim područjima i planinskim predjelima, otpor je često bio organiziran na regionalnoj osnovi.
Sabotaže
Metode koje su koristili pripadnici Francuskog pokreta otpora bile su različite i prilagođene specifičnim lokalnim okolnostima. Otpor se sastojao od različitih vrsta aktivnosti koje su uključivale sabotaže, prikupljanje obavještajnih podataka, distribuciju propagande, oružani otpor i podršku Saveznicima. Sabotaže su bile jedna od značajnih metoda djelovanja FPO-a. Cilj sabotaža bio je ometanje njemačke vojne infrastrukture i prometnica. Neke od najčešćih sabotaža podrazumijevale su uništenje željezničkih pruga, postavljanje eksploziva i sabotaže u tvornicama.
Pobunjenici su sabotirali željezničke pruge koje su nacisti koristili za premještanje vojnika, opreme i resursa. Uništavanje pruga, miniranje vlakova i vagona stvorilo je velike logističke probleme njemačkim snagama, osobito uoči i tijekom savezničkog iskrcavanja u Normandiji 1944. Ustaničke skupine često su koristile eksplozivne naprave za uništavanje infrastrukture, poput cesta, mostova, tunela, tvornica i skladišta streljiva.
Te radnje usporavale su njemački vojni stroj i imale negativni psihološki učinak na okupatore. Radnici, potajno povezani s FPO-om, sabotirali su proizvodnju oružja, tenkova, zrakoplova i druge opreme u tvornicama koje su radile za naciste. Ove aktivnosti su uključivale i oštećivanje strojeva, usporavanje rada i uništavanje vojne opreme.
Obavještajni rad i distribucija letaka
Jedna od najvažnijih uloga pokreta otpora bila je prikupljanje obavještajnih podataka za Saveznike. Francuzi su imali ključnu ulogu u dostavljanju informacija o njemačkim vojnim postrojbama, kretanju trupa, skladištima municije i obrambenim pozicijama.
Informacije su prikupljane putem tajnih agenata, radioveza i obavještajnih mreža. Pokret je koristio ilegalne letke i novine kao sredstvo podizanja svijesti o okupaciji i važnosti sudjelovanja u otporu.
Jedne od najpoznatijih ilegalnih novina bile su „Combat“, koja su izlazile tijekom cijelog rata, distribuirajući vijesti i pružajući moralnu podršku borbi protiv nacista. Novine su se tiskale tajno i dijelile putem mreža kurira, a često su ih distribuirali i u vojnim logorima i radionicama.
Oružani otpor
Pokret otpora organizirao je oružane odrede koji su izvodili napade na njemačke trupe i kolaboracioniste. Atentati na ugledne vođe bili su sastavni dio oslobodilačke borbe.
Partizanske grupe, posebno u seoskim i planinskim područjima, vršile su gerilske napade, upadale u neprijateljske baze, organizirale zasjede i poticale lokalno stanovništvo na oružani otpor.
U nekim područjima, kao što su Savoja i Auvergne, partizanski odredi djelovali su gotovo kao samostalne vojne formacije, koje su kontrolirale velike dijelove teritorija. U planinama Vercors u ljeto 1944. gerilci su uspjeli privremeno osloboditi veliki teritorij prije nego što su bili brutalno potisnuti od strane njemačkih snaga.
Podrška Saveznika
Francuski pokret otpora nije bio izoliran fenomen, događao se i u drugim zemljama, ali je bio strateški najvažniji zbog strateškog značaja Francuske. Saveznici, posebno Velika Britanija i kasnije Sjedinjene Američke Države, pružali su presudnu podršku otporu, bilo putem logističke i financijske pomoći ili osposobljavanja gerilskih boraca i špijuna.
Britanska tajna služba SOE (Special Operations Executive) i američka OSS (Office of Strategic Services) igrale su ključnu ulogu u obuci, slanju oružja, opreme i financijskih sredstava, te organiziranju operacija sabotaže.
Jedan od oblika podrške bio je slanje tajnih agenata u okupiranu Francusku kako bi pomogli u organiziranju otpora, koordinaciji operacija i prikupljanju podataka. Mnogi od tih agenata bili su regrutirani iz redova francuskih iseljenika u Britaniji, ali i iz redova lokalnog stanovništva koje je pružalo podršku pobunjenicima.
Rast pokreta 1942. i 1943.
Godine 1942. i 1943. bile su prekretnica za FPO. Kako je rat odmicao, a njemački pritisak na Francusku rastao, tako je rastao i pokret. Rastući pritisak nacističkih vlasti, uključujući deportacije Židova i prisilni rad francuskih radnika u Njemačkoj, kao i prostituiranje Francuskinja u njemačkim bordelima, dodatno su motivirali ljude da se priključe pokretu.
Krajem 1943. organizacija otpora postala je mnogo složenija i učinkovitija. Jean Moulin, kojeg je de Gaulle poslao u okupiranu Francusku, imao je ogromnu ulogu u stvaranju Nacionalnog vijeća otpora (Conseil National de la Résistance – CNR) 1943., koje je povezalo različite frakcije otpora (komuniste, socijaliste, republikance i konzervativce) i koordiniralo njihove aktivnosti s ciljem oslobođenja zemlje.
CNR je također imao važnu političku ulogu, jer je postavio temelje za buduću obnovu republike nakon oslobođenja. Njegovi članovi predložili su niz političkih reformi koje su trebale biti provedene nakon rata, uključujući proširenje socijalne skrbi, radnička prava i demokratizaciju političkog sustava. Ovaj politički program kasnije će postati osnovom za mnoge reforme nakon rata.
Iskrcavanje u Normandiji
Kako su se Saveznici približavali Europi, a posebice nakon iskrcavanja u Normandiji (Operacija Overlord) u lipnju 1944., pokret otpora odigrao je veliku ulogu u sabotiranju njemačkih linija opskrbe, napadima na njemačke postrojbe i savezničkom prodiranju kroz Francusku. Saveznici su Operaciju Overlord pripremili u dogovoru s francuskim ilegalcima.
U trenutku početka invazije, FFI trupe imale su 100 tisuća boraca. Francuski borci pružali su važne informacije o njemačkim vojnim položajima, skladištima municije i prometnim rutama. Informacije su bile presudne za planiranje uspješnih napada. Skupine otpora izvršile su sabotaže na ključnim transportnim rutama, što je otežalo njemačkim snagama da se premjeste i reagiraju na savezničke napade.
Jedan od najspektakularnijih napada dogodio se u srpnju 1944. kada je grupa otpora u regiji Auvergne izvela koordiniranu akciju na nekoliko željezničkih čvorova, uzrokujući velike prekide u njemačkoj opskrbi. Pokret otpora pomagao je u mapiranju terena, pripremi skrovišta i osiguravanju sigurnih ruta za savezničke trupe.
Oslobođenje Francuske
Nakon uspješnog iskrcavanja u Normandiji, savezničke snage nastavile su napredovati prema unutrašnjosti Francuske. Napredovanje saveznika bilo je podržano stalnim djelovanjem pokreta otpora, koji je nastavio pružati obavještajne podatke, provoditi sabotaže i organizirati lokalni otpor protiv njemačkih snaga. Pokret otpora igrao je ključnu ulogu u organiziranju oslobođenja Pariza koncem kolovoza 1944. Ustaničke skupine unutar grada, uključujući FTP i Slobodnu Francusku, organizirale su oružani ustanak protiv njemačkih trupa.
Ovi napori neizmjerno su pomogli savezničkim trupama u brzom i uspješnom oslobođenju grada. Pripadnici pokreta otpora sudjelovali su u oslobađanju zatočenika iz nacističkih koncentracijskih logora, npr. logora Royallieu-Compiègne u kolovozu. Aktivnosti pokreta otpora nastavljene su do jeseni 1944. kada je velika većina Francuske oslobođena osim izoliranih džepova otpora. Do listopada broj pripadnika FFI (gaullista) narastao je na 400 tisuća uz ostale skupine. Ta vojna sila omogućila je da do kraja 2. svj. rata Francuska obnovi svoju vojsku koja je do svibnja 1945. brojala 1,2 milijuna vojnika (4. vojna sila u Europi).
Ukupno je pripadnika pokreta otpora (borbeni i neborbeni sektor) bilo oko jednog milijuna. Zbog nekonvencionalnog ratovanja teško je reći koliko je pripadnika FPO-a poginulo, a koliko je usmrtilo Nijemaca. Procjenjuje se da je između 15 i 20 tisuća pobunjenika izgubilo život (u borbenim akcijama i naknadnim represalijama), dok su oni istovremeno izbacili iz stroja nekoliko tisuća njemačkih vojnika. Negativna je uloga FPO-a u poslijeratnim osvetničkim radnjama protiv francuskih kvislinga. Osim što su ilegalci pomogli privesti kolaboracioniste sudovima, ponekad su uzimali pravdu u svoje ruke što je rezultiralo likvidacijama i javnim linčevima.
Naslijeđe
Francuski pokret otpora, koji je igrao ključnu ulogu u oslobođenju od nacista, postao je simbol francuske borbe za slobodu. Zahvaljujući pokretu, Francuskoj je vraćen ponos, državnost, suverenitet i teritorijalni integritet iako je status supersile nepovratno izgubila. Zbog strateškog značaja Francuske i zapadne Europe, FPO je najvažniji pokret otpora u Europi u 2. svj. ratu, čije su aktivnosti skratile rat barem za nekoliko tjedana ili čak mjeseci.
Nakon rata, članovi pokreta primili su priznanje za svoju hrabrost i doprinos u borbi protiv nacifašizma. Mnogi su primili počasne medalje i uvaženo mjesto u društvu. Nakon oslobođenja Francuska je započela proces obnove i reforme, uključujući politike socijalne pravde, demokratizaciju i rekonstrukciju.
Te procese je uvelike inicirao FPO, a mnogi njegovi članovi bili su uključeni u izgradnju Francuske Četvrte Republike. Pokret otpora ostavio je dubok trag u francuskoj povijesti, a njegova borba za slobodu i pravdu postala je važna za oblikovanje modernog francuskog društva.
M. Šerić: Desant na Dieppe: važna lekcija 2. svjetskog rata (1)
