Povodom 30 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) i potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma održano je nekoliko manifestacija međunarodnog karaktera u kojima se nastojalo ukazati na nužnost dorade potpisanog sporazuma ili promjene ustavnog poretka BiH, a kako bi ta država konačno zaživjela kao stabilna i prosperitetna.
Među navedenim događajima posebno se po važnosti može istaknuti saslušanje pred Odborom za vanjske poslove američkog Zastupničkog doma u kojem je vodeću ulogu imao američki Hrvat Max Primorac, predstavnik američke konzervativne organizacije The Heritage Foundation, koja ima važnu ulogu u savjetovanju američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove administracije.
Nadalje, u Europskom parlamentu je u organizaciji zastupnice, i ujedno potpredsjednice Kluba zastupnika Europske pučke stranke (EPP) Željane Zovko, održana konferencija i predstavljanje knjige eseja pod naslovom: „30 Years After Dayton: Lessons Learned – The EU’s Preventive Diplomacy: Practice Makes (NotYet) Perfect.
Potom je u organizaciji hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) bila održana konferencija pod naslovom: „30 Years After Dayton: Leading The Way With Local Solutions“, na kojoj su pored najviših hrvatskih dužnosnika sudjelovali primjerice i američka veleposlanica u RH Nicole McGrew, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, članica Predsjedništva BiH iz srpske kvote Željka Cvijanović, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, bivši visoki vanjskopolitički dužnosnik Turske Mehmet Ali Bayar i drugi.
Iz većine iznesenih pogleda neposredno ili posredno proizlazi ocjena kako postojeći ustavni poredak BiH ne zadovoljava potrebe Hrvata jer su izloženi hegemoniji od strane Bošnjaka u Federaciji BiH te da je BiH općenito opterećena i paralizirana zbog napetosti između s jedne strane bošnjačkog unitarizma i hegemonizma i s druge strane srpskog separatizma, te dodatno zbog pretjeranih ovlasti međunarodnih tijela (OHR), a što sve zajedno čini BiH neuspjelom državom i žarištem krize koja može eskalirati povlačeći za sobom i mnoge međunarodne čimbenike.
S bošnjačke strane istaknut je problem srpskog separatizma i navodne prikrivene suradnje srpskih vlasti i čimbenika s Rusijom, a što se navodno manifestira i kroz sabotiranje napretka BiH prema euroatlantskim integracijama.
Srpska strana zamjera bošnjačkoj već navedene tendencije prema unitarizaciji i hegemonizmu pod maskom tzv. građanske države, a OHR-u i međunarodnim centrima moći ovlasti i pritiske suprotne načelima nacionalnog suvereniteta, demokratskog političkog sustava te suprotne postojećem ustavnom poretku utvrđenom Daytonsko-pariškom mirovnim sporazumom.
Uglavnom se iz većine iznesenih pogleda može izvesti zaključak o nužnosti pronalaska novog ustavnog rješenja koje će biti izraz konsenzusa triju nacija i koje neće podrazumijevati dosadašnju razinu intervencionizma od strane međunarodnih tijela i čimbenika.
Zoran Meter: EU se ne može suprotstaviti Trumpu; globalni rat počeo je s Venezuelom i ne može se zaustaviti
Hrvati su ugroženi
Kada je riječ o Hrvatima evidentno je kako im se uporno i sustavno onemogućava izbor legitimnog člana Predsjedništva BiH i izbor legitimnih predstavnika u Domu naroda BiH, ali postoji i niz drugih elemenata koji pokazuju da se Hrvate u Federaciji BiH nastoji držati u stanju podređenosti, sve dotle da im se na posredan način negira i hrvatska nacionalna posebnost i nameće građanska odnosno bošnjačka ili bosanska nacionalna identifikacija, dok se iskazi hrvatskog identiteta i naročito zahtjevi za određenim nacionalnim ili kolektivnim pravima nerijetko kvalificiraju kao podrivanje države BiH te se na negativan i zlonamjeran način interpretiraju i povezuju s ratnim zbivanjima iz devedesetih godina ili čak iz Drugog svjetskog rata.
Posljedica toga je nezadovoljstvo Hrvata, iseljavanje i konflikti koji u pojedinim slučajevima poprimaju i vjersku dimenziju što može biti opasno u smislu mogućnosti daljnjih eskalacija postojećih napetosti.
Hrvatski politički zahtjevi, a koji su očito dobili i podršku dijela relevantnih političkih krugova u SAD-u, načelno idu u smjeru zahtijevanja posebnog, većinski hrvatskog političkog entiteta i time svojevrsnog administrativnog razgraničenja s Bošnjacima na teritoriju Federacije BiH. Ovakav politički smjer nailazi na otpor kod bošnjačke strane, a neki slučajevi (npr. vulgarne reakcije ministra obrane BiH iz bošnjačkih redova) jasno ukazuju i na mogućnost da se tim putem izazovu ozbiljniji poremećaji u bošnjačko-hrvatskim odnosima.
Politički predstavnici BiH Srba više ili manje diskretno podržavaju hrvatske zahtjeve, što se može protumačiti ponajviše time da na taj način, podrškom principu unutarnje nacionalno-teritorijalne podjele, posredno podržavaju i opstanak Republike Srpske (RS) i općenito se suprotstavljaju bošnjačkom unitarizmu i hegemonizmu koji općenito predstavlja prijetnju i srpskim interesima u BiH.
Kreira li Trump kaos ili nas od njega spašava? Implikacije na Hrvatsku i regiju
Što misle Amerikanci?
U sagledavanju navedenih gibanja čini se kako je od ključne važnosti procijeniti namjere američke administracije koja je u ista gibanja ne samo uključena nego ih očigledno i predvodi. U tom smislu nužno je imati u vidu opći okvir američkog geopolitičkog nastupa u ovom dijelu svijeta, s posebnim naglaskom na promjene do kojih je došlo od početka drugog mandata predsjednika Trumpa.
Suština ukupnog američkog držanja prema navedenom prostoru od vremena raspada komunističkog i međunarodnog bipolarnog sustava do danas, nedvojbeno se može kvalificirati kao nastojanje oko uspostave ili održavanja vlastite nazočnosti i dominacije te istovremeno slabljenja ili isključenja utjecaja konkurentskih sila.
Usprkos nekim drugačijim predviđanjima o navodnom američkom geopolitičkom uzmicanju ili povlačenju na zapadnu hemisferu i na postavke Monroeve doktrine, isti američki interes zadržan je i nakon uspostave drugog mandata Predsjednika Trumpa što definitivno potvrđuju i recentna nastojanja u smjeru preispitivanja Daytonskog modela i pripre terena za njegovu izmjenu ili prilagodbu novim okolnostima i potrebama. U vrijeme raspada komunizma i bipolarnog međunarodnog poretka te raspada Jugoslavije, SAD su nastojale održati svoj utjecaj i dominaciju podržavanjem jugoslavenskog državnog okvira i njegove demokratske tranzicije. U tom cilju podržale su i državno osamostaljenje BiH usprkos njenim očitim i nepremostivim unutarnjim suprotnostima.
Gledajući s pozicija hrvatskih nacionalnih interesa, kao iznimno pozitivnim može se ocijeniti američka presudna uloga u zaustavljanju hrvatsko-bošnjačkog rata i u uspostavi Federacije BiH 1994., te potom u podršci hrvatskim vojnim operacijama u BiH koje su sukladno američkim planovima vratile regionalnu ravnotežu i stvorile uvjete za sklapanje Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma. Nakon toga, politika održanja američkog utjecaja dobila je novu formu i dinamiku kroz podupiranje regionalne suradnje koja bi u konačnici trebala zaživjeti kao zapadno-balkanska asocijacija pod američkom kontrolom.
Nakon poteza u Venezueli, Kini otvoren put za uzimanje Tajvana: Peking žestoko prijeti
Zapadni Balkan
Nakon što se Republika Hrvatska (RH), nevjerojatnom upornošću i stjecajem raznih i još nedovoljno razjašnjenih okolnosti, ipak uspjela oteti od pripremljene joj sudbine povratka u zapadno-balkanski okvir, te se individualno priključila Europskoj uniji (EU) 2013. g., američka administracija je u suradnji s glavnim partnerima u EU nastavila podržavati izgradnju navedene zapadno-balkanske asocijacije za preostale zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. Tome u prilog govore inicijative kao što su primjerice Otvoreni Balkan (OB) te poteškoće i pretjerani zahtjevi koje EU postavlja oko primanja novih članica s ovog područja. Uz to, kao indikator prikrivene zapadno-balkanske strategije može se, primjerice, uzeti i Pelješki most, koji, zaobilazeći prirodni prometni pravac kroz BiH, ostavlja dilemu radi li se ovdje o primjeru nerentabilnog odnosno prometno-ekonomski promašenog projekta ili o strategiji dalekosežnog razgraničenja RH (EU) s jedne te BiH (zapadno-balkanske asocijacije) s druge strane?
Trumpova administracija, dakle, nedvojbeno nastavlja strategiju prisutnosti i dominacije u zapadno-balkanskoj regiji u novim okolnostima, oslanjajući se pritom težišno na projekt formiranja zapadno-balkanskog udruženja država izvan ili na rubu EU i pod američkom supremacijom.
Smisao te strategije je da u uvjetima nedovoljno jasnih i uređenih odnosa između SAD i EU, ne dođe do gubitka utjecaja SAD-a nad ovim prostorom, a do čega bi moglo doći obnavljanjem veza pojedinih država regije s Rusijom na podlozi kulturno-povijesne odnosno pravoslavno-kršćanske civilizacijske srodnosti ili uslijed miješanja Rusije i drugih većih sila u unutarnje neriješene sukobe između pojedinih država i naroda regije.
Poraz razuma: Kličko pozvao stanovnike Kijeva da napuste grad; dramatični događaji u Ukrajini
Geopolitički strahovi SAD-a
Osim toga, prepuštanje zapadno-balkanskog prostora EU uključivalo bi i izvjestan rizik od obnavljanja europsko-ruskih veza preko istoga prostora, a nakon što su te veze temeljito i na duži rok pokidane u pojasu od Gruzije, Ukrajine, Poljske pa do baltičkih i skandinavskih zemalja. Takvim bi ishodom SAD s vremenom riskirale gubitak geopolitičkog utjecaja u rubnom, a zapravo vitalnom dijelu Euroazije ili u tzv. geopolitičkom polumjesecu ili Rimlandu čije je posjedovanje ključno za sprječavanje širenja konkurentskih utjecaja odnosno za potencijalno organiziranje euroazijskog prostora nasuprot američkim interesima.
Nastavljajući strategiju prisutnosti i uspostave odlučujućeg utjecaja na ovom prostoru Trumpova koncepcija je ipak bitno drugačija od onih koje su joj prethodile. Poznata pod krilaticom „America first“ Trumpova koncepcija u suštini znači prijelaz s globalističkog na američko-nacionalni pravac, ili s ranije megalomanske globalističke misije na onu koja je realnija i primjerenija objektivnim mogućnostima, a time i najboljim interesima SAD-a.
Globalistička strategija, koja se od završetka hladnog rata počela iskazivati pod krilaticom „Novi svjetski poredak“ u početnim je fazama izgledala podudarna s američkim nacionalnim interesima, no tijekom vremena se pokazala neprihvatljivom većinskom dijelu američke nacije što je dobilo svoj epilog u pobjedama predsjednika D. Trumpa i većinskoj podršci birača njegovoj domoljubnoj politici izraženoj pod krilaticom „America first“.
U tom smislu,Trump ne podržava globalistički motiviran totalni rat protiv Rusije ali s druge strane neće ni odustati od kontrole onih dijelova Euroazije koji su bitni za strategiju sprječavanja (containment) širenja ruskog i potencijalnih drugih konkurentskih utjecaja na velikoj šahovskoj ploči Euroazije, o čemu je govorio npr. čuveni Zbigniew Brzezinski.
Dakle, razlika između Trumpa i njegovih prethodnika kao i njegovih glavnih političkih oponenata u SAD-u je u opsegu američkog utjecaja ili u njegovom doziranju na mjeru koja je potrebna da se održi američka globalna dominacija, ali ne i da se ide prema uspostavi globalističkog ili unipolarnog svijeta.
Implikacije za regiju i RH
Pitanje koje se nameće s obzirom na ovdje zadanu temu je kako će se navedena promjena američke politike odraziti na BiH i na zemlje tzv. Zapadnog Balkana, a time i kakve će to implikacije imati na RH?
Iz naprijed navedenoga proizlazi kako SAD pod Trumpom žele učvrstiti vlastiti utjecaj u BiH i to na način da potaknu konstitutivne nacije na novi konsenzus oko državnog uređenja, a koji će omogućiti da ta država stvarno zaživi i da se uklone međunarodni predstavnici pod patronatom UN-a (OHR i sl.). Naime, u proteklih 30 godina pokazalo se kako postojeće ustavno uređenje ne vodi prema stvarnom zaživljavanju države BiH i da je takva situacija plodno tlo za pojačavanje unutarnjih antagonizama i za nastup i uplitanje različitih vanjskih sila, kao i za narušavanje međunarodne sigurnosti.
Nadalje, Trump u navedenom smislu najvjerojatnije namjerava povezati BiH i ostale zemlje Zapadnog Balkana u posebno regionalno udruženje država pod kontrolom SAD-a i uz prešutnu suglasnost i asistenciju EU. Na taj način SAD mogu osigurati dugoročnu i pouzdanu kontrolu nad teritorijem koji po svom prirodnom položaju i civilizacijskim svojstvima u velikoj mjeri inklinira Rusiji, a dijelom i drugim potencijalno konkurentskim silama (npr. Turska), te je ujedno od vitalne važnosti u ukupnom suparništvu velikih sila oko kontrole Euroazije. Eventualno prepuštanje tog područja Europskoj uniji, prije nego se odgovarajući urede partnerski odnosi između SAD i EU, predstavljalo bi za SAD geopolitički rizik na koji vjerojatno neće pristati.
Trump neće hvatati Putina poput Madura, ali ima drugu metu koja se neće svidjeti EU-u
Neriješeni odnosi između transatlantskih saveznika
Odnosi između SAD i EU nisu dakle razjašnjeni niti se to može reći za odnose unutar EU. Osim toga, odnosi između SAD i Velike Britanije kao tradicionalno najbližih saveznika, prilično su destabilizirani od početka drugog Trumpovog mandata. Kao pokazatelj nesklada između većine članica EU i Velike Britanije s jedne strane te SAD-a s druge strane može se uzeti njihov odnos prema rusko-ukrajinskom ratu. Tako npr., dok Trump stavlja naglasak na zaustavljanje tog rata uključujući i pod cijenu popuštanja određenim teritorijalnim zahtjevima Rusije, tzv. Koalicija voljnih predvođena političkim elitama V. Britanije, Francuske i Njemačke, kao i vodstvo NATO-a, zagovaraju nastavak rata u cilju postignuća ruskog vojnog poraza ili gospodarskog i političkog kolapsa. Razlike u tim stavovima su vrlo duboke i proizlaze iz različitog odnosa prema strategijskim opcijama globalizma odnosno Trumpovog američkog patriotizma. Iz toga je potpuno jasno kako se više ne može govoriti o jedinstvu SAD, V. Britanije i EU ili o jedinstvenom transatlantskom, euroatlantskom ili sličnom savezu, projektima ili politikama.
Lokalni vojni sporazumi
Sve te razlike i odnosi odražavaju se i na stanje u BiH i na Zapadnom Balkanu. Predtrumpovski, kao i aktualni EU i NATO globalistički pristup u BiH i na Zapadnom Balkanu bio je prilično fokusiran na eliminiranje ruskog utjecaja uključujući čak i otvaranjem novog (pored Ukrajine) proturuskog fronta, koji bi se najvjerojatnije ili najlakše mogao aktivirati na Kosovu i u BiH. U tom smislu može se gledati i na sporazume o vojnoj i sigurnosnoj suradnji koji su potpisali ministri obrane Hrvatske, Albanije i Kosova kao i na sličan sporazum kojim su odgovorili Srbija i Mađarska.
Kao na potencijalni izraz navedenih globalističkih politika može se gledati i na akcije koje su najvjerojatnije pokrenute u smjeru pokušaja promjene proruskih vlasti u Srbiji i RS, a koje su se manifestirale masovnim prosvjedima u Srbiji i pravosudnim postupkom protiv Milorada Dodika u RS odnosno BiH.
S druge strane, Trumpova administracija očito ponovo radi na uspostavi vlastite zone utjecaja na Zapadnom Balkanu odakle će biti u stanju sprječavati (containment policy) ruske i druge konkurentske utjecaje. U tom cilju pokreće se i inicijativa ili proces reformiranja ustavnog uređenja BiH ili pronalaska novog rješenja koje će imati čvrsto uporište u volji BiH nacija i za koje će SAD biti neposredni jamac i kontrolor.
Glavni naglasak tih reformi je na popravku položaja Hrvata nasuprot tendencijama bošnjačkog unitarizma i hegemonizma. Popravljanje ustavnog položaja Hrvata moglo bi biti i najveći adut njihovog pridobivanja za regionalnu zapadno-balkansku asocijaciju koja objektivno nije povoljno rješenje za Hrvate jer dodatno razdvaja Hrvate u BiH i u RH kao što i općenito razdvaja RH i BiH koje su prirodno očito jedinstven i međusobno ovisan ili uvjetovan prostor u prometnom, gospodarskom i sigurnosnom smislu.
Za razliku od Hrvata, srpska i bošnjačka strana, kao i albanska, načelno pozitivno inkliniraju prema zapadno-balkanskom konceptu ponajviše s osnove mogućnosti ostvarivanja u istome njihovog dodatnog ili prekograničnog nacionalnog povezivanja i homogeniziranja.
Udar sleđa: Čelnik važne zemlje potajno surađuje s Trumpom u opstrukciji ovog zakona EU-a
Zaključak
Dakle, popravljanje hrvatskog položaja u BiH kroz reformu ustavnog uređenja najvjerojatnije je dio ukupnog projekta koji uključuje i uspostavljanje zapadno-balkanske asocijacije pod američkom dominacijom, ali i koji ima za cilj utemeljiti BiH na čvršćim osnovama konsenzusa triju nacija, čime bi se omogućilo funkcionalnost i prosperitet BiH, eliminiralo međusobne napetosti i privlačenje utjecaja konkurentskih sila (npr. Rusije) te uklonilo međunarodne odnosno UN čimbenike koji nisu pod kontrolom SAD-a.
Zapadno-balkanska asocijacija nasuprot članstvu BiH u EU, nije povoljna opcija za BiH Hrvate i RH, no ona je najvjerojatnije neizbježna s obzirom da se radi o interesima na koje je teško moguće ikako, a kamoli učinkovito utjecati.
Stoga u svemu treba imati u vidu pozitivne elemente ovog aranžmana i mogućnosti da se u okviru istoga postignu maksimalno mogući probitci za hrvatske interese. U tom smislu evidentno je da se uz izgledno popravljanje ustavno-pravnog položaja, Hrvatima u BiH otvaraju i još neke povoljne mogućnosti kao primjerice strateško energetsko povezivanje s Hrvatskom i SAD. U tom smislu, za razliku od Bidenove, sadašnja američka administracija pokazuje razumijevanje za interese Hrvata u BiH da ravnopravno s druga dva naroda budu uključeni u strateške energetske projekte, a dodatno i s obzirom na činjenicu da bi trasa i infrastruktura budućeg plinske interkonekcije s Hrvatskom prelazila preko teritorija BiH koji većinski naseljavaju Hrvati.
Nadalje, pod okolnostima uspostave zapadno-balkanske asocijacije i time vrlo izvjesnog dugotrajnog izdvajanja te regije iz EU, a time i iz pravnog i ukupnog jedinstva s RH, evidentnu geostratešku štetu koja će iz toga proizići za RH i za Hrvate u BiH, trebat će nastojati kompenzirati na drugi odgovarajući način, npr. dodatnim prometnim i gospodarskim povezivanjem, posebnim kulturnim i političkim aranžmanima, privilegiranim režimom prelaska državne granice za hrvatske državljane i tome slično.
Pri tome, u popravljanju svog ustavno-pravnog položaja i u zauzimanju za vlastite probitke i prilike, Hrvati bi imperativno trebali izbjeći uvlačenje u sukob s Bošnjacima i naročito u sukobe po vjerskoj liniji, a do čega nažalost može doći naročito s obzirom na postojeća tvrda stajališta prema hrvatskim zahtjevima na bošnjačkoj strani te s obzirom na narative nekih protagonista nove američke politike koji ukupnoj problematici ponekad neutemeljeno pridodaju i vjersku dimenziju ili element navodne vjerske ugroženosti Hrvata katolika u BiH.
U tom smislu hrvatski nastup u implementaciji ove nove američke politike trebao bi biti iznimno pažljiv kako se ne bi dalo ni najmanjeg povoda nepotrebnom narušavanju odnosa s Bošnjacima i muslimanima. Nadalje, ukoliko eventualno bošnjačka strana pristane na uvođenje većinske hrvatske političko-teritorijalne sastavnice ili tzv. trećeg entiteta, najvjerojatnije je da će s hrvatske strane trebati puno odlučnosti i čvrstine oko očuvanja u hrvatskom posjedu dijelova teritorija koji su za Hrvate u BiH i za Hrvate u cjelini od strateškog i vitalnog značaja.
No s obzirom kako bi rasprave oko teritorijalnog razgraničenja bošnjačkog i hrvatskog entiteta vrlo vjerojatno jako narušile odnose između dvaju naroda, a što je za Hrvate, a vjerojatno i za Bošnjake najgora moguća opcija – čini se puno boljim rješenjem da se jednakopravnost i drugi legitimni probici Hrvata nastoje ishoditi na drugi način, a ne hrvatsko-bošnjačkim entitetskim ili teritorijalnim razgraničenjem. U tom smislu, kao prioritetni načini čine se promjene izbornog zakonodavstva ili pravila za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, hrvatskih predstavnika u Domu naroda te možda u gradu Mostaru i tzv. mješovitim kantonima/županijama, ukoliko za to ima potrebe.
U svakom slučaju, hrvatska politika u BiH trebala bi usprkos svim objektivnim teškoćama i bremenitom povijesnom nasljeđu imati uvijek u vidu kao zaseban strateški interes očuvanje i po mogućnosti unaprjeđenje odnosa s Bošnjacima i muslimanima jer u protivnom bi implikacije narušavanja tih odnosa mogle ugroziti i temeljne interese Hrvata u cjelini.
Zoran Meter: Prijeti kaos: Trump naložio plan za invaziju; EU i V. Britanija kuju svoj plan za Grenland
Drugim riječima, politika koja je pod pokroviteljstvom i vodstvom SAD-a ugrađena u Washingtonski sporazum iz 1994., a koja se pokazala kao prekretnica i preduvjet kasnijih strateških hrvatskih uspjeha, trebala bi se zadržati kao svojevrsni kamen temeljac ili aksiom svih daljnjih hrvatskih i hrvatsko-američkih politika u BiH.
