Taman kada se činilo da politička era Milorada Pupovca polako ulazi u završno poglavlje, hrvatska politika ponovno otvara prostor za njegov povratak u središte moći. U trenutku kada se Vlada suočava s novim potresima, a parlamentarna većina postaje krhkija nego što je izgledala prije samo nekoliko mjeseci, čovjek kojeg su mnogi već simbolično “umirovili” ponovno se pojavljuje kao potencijalni ključ stabilnosti — ili preživljavanja vlasti.
Priča ima gotovo ironičan politički luk. Dok smo analizirali nasljeđe dugogodišnjeg lidera SDSS-a i njegov postupni izlazak iz prvog plana nakon odlaska s čela Srpskog narodnog vijeća 2025., malo tko je očekivao da bi već godinu kasnije mogao ponovno držati ključeve parlamentarne većine.
Jer hrvatska politika ima jedno pravilo: otpisani političari često postaju najvažniji upravo onda kada sustav uđe u krizu. Nestabilnost vladajuće koalicije otvorila je upravo takav scenarij. Sukobi unutar većine, prijetnje izlaskom HSLS-a nakon afere s Domovinskim pokretom i sve glasnije kalkulacije o preslagivanju partnera ponovno su aktualizirale pitanje — tko zapravo može zamijeniti izgubljene ruke u Saboru.
Manjinci ulaze na mala vrata
Odgovor koji se sve češće čuje u političkim krugovima glasi: manjine. A to u praksi znači povratak političke težine Milorada Pupovca. Ako Domovinski pokret bude odstranjen iz vlasti ili sam napusti koaliciju, a HSLS odluči realizirati prijetnje izlaskom, vladajuća većina našla bi se pred matematičkim problemom. Upravo u tom trenutku zastupnici nacionalnih manjina, predvođeni SDSS-om, ponovno postaju najjednostavnije i najstabilnije rješenje.
Paradoks je očit. Stranka koja je posljednjih godina bila politički teret zbog stalnih ideoloških sukoba sada bi mogla postati faktor stabilnosti. Pupovac je kroz gotovo tri desetljeća politike izgradio reputaciju političara koji rijetko diže ton, ali gotovo uvijek zna kada treba povući potez. Njegova snaga nikada nije bila u brojnosti zastupnika, nego u preciznom razumijevanju odnosa moći.
Upravo zato njegov politički utjecaj nikada nije nestajao, samo je čekao trenutak kada će ponovno postati nužan. Podsjetimo, odlazak s čela SNV-a 2025. mnogi su interpretirali kao početak političkog povlačenja. Nasljednik Boris Milošević trebao je označiti generacijsku smjenu, a SDSS postupno prijeći u fazu manje personalizirane politike. Istodobno su rasle kritike oko financiranja institucija povezanih sa SNV-om i medijskih projekata poput Novosti i Vida TV-a, koje su godinama bile simbol političkih sukoba između ljevice i desnice.
Sustav je njegov dom
Desni politički spektar Pupovca je redovito optuživao za izgradnju institucionalne mreže financirane državnim novcem, dok su njegovi saveznici tvrdili da je riječ o legitimnoj zaštiti manjinskih prava i kulturne autonomije. Takva polarizirana percepcija učinila ga je jednom od najkontroverznijih, ali i najdugovječnijih figura hrvatske politike.
No upravo ta dugovječnost sada dobiva novu dimenziju. U situaciji kada premijer Andrej Plenković razrađuje više scenarija opstanka većine — od zadržavanja postojećih partnera do uključivanja liberalnih opcija poput IDS-a — manjinski zastupnici ponovno postaju rezervni mehanizam stabilnosti. Drugim riječima: politička polica osiguranja. Za Pupovca bi takav rasplet značio možda i najjaču pregovaračku poziciju u karijeri. Ako Vladi budu nedostajale ruke za stabilnu većinu, cijena potpore logično raste — politički, institucionalno i financijski.
U političkim kuloarima već se govori da bi manjine u tom scenariju dobile veći utjecaj nego ikada ranije, upravo zato što bi bile nužne, a ne samo poželjne. Time bi se zatvorio puni krug njegove političke karijere: od ključnog partnera HDZ-a, preko faze marginalizacije, do mogućeg povratka kao nezaobilaznog faktora vlasti. Zanimljivo je da se sve to događa u trenutku kada se hrvatska politička scena pokušava redefinirati između desnih pritisaka i liberalnog preslagivanja. Dok jedni govore o novom centru, a drugi o stabilizaciji desnice, realnost parlamentarne aritmetike vraća fokus na stare, provjerene aktere.
A Pupovac je upravo to, političar sustava. Njegova prednost nije karizma ni popularnost, nego predvidljivost. Za Vladu koja traži stabilnost, to često vrijedi više od ideološke bliskosti. Zato scenarij u kojem “umirovljeni” politički veteran ponovno postaje ključni igrač više ne zvuči kao teorija, nego kao realna opcija. Povratak otpisanog tako postaje simbol šire slike hrvatske politike: generacije se mijenjaju, koalicije pucaju, ali matematička logika Sabora uvijek vraća iste aktere kada sustav dođe do ruba. I dok se javnost bavi sukobima između koalicijskih partnera, u pozadini se tiho vraća figura koja je preživjela gotovo sve političke cikluse moderne Hrvatske. Jer ponekad politička moć ne nestaje, samo čeka trenutak kada ponovno postane neophodna.
