U istraživanjima međunarodnih odnosa često se zanemaruju male države zbog preokupiranosti discipline na analiziranje ponajviše sukoba, međunarodnih kriza i ostalih ad hoc događaja vječne nepredvidljivosti. Stoga je ova analiza posvećena malim državama, njihovoj definiciji i vanjskopolitičkim-diplomatskim strategijama kojima se služe da prežive u anarhičnim međunarodnim odnosima.
Što su to male države (i male sile)?
Pojam male države u međunarodnim odnosima ne posjeduje jedinstvenu, univerzalno prihvaćenu definiciju. Umjesto toga, označava kompleksan i višedimenzionalan koncept koji se temelji na kombinaciji kvantitativnih i relacijskih (kvalitativnih) kriterija. Kvantitativni kriteriji obuhvaćaju broj stanovnika, površinu, veličinu bruto domaćeg proizvoda (BDP) te vojne resurse. Primjerice, Svjetska banka klasificira male države kao one s populacijom ispod 10 milijuna, dok Commonwealth postavlja tu granicu na 1,5 milijuna stanovnika. Prednost kvantitativnih kriterija su korištenje jasno mjerljivih podataka, odnosno jasno vidljive oznake i kategoriziranje malih država. Međutim, kvantitativni kriteriji, iako korisni, ne obuhvaćaju kompleksnost uloge malih država u međunarodnim odnosima.
Relacijski pristup (s kvalitativnim kriterijima), koji je teorijski sofisticiraniji, temelji se na međusobnim odnosima i percepciji moći. Prema ovom pristupu, male države su one koje ne mogu samostalno utjecati na međunarodni poredak, već se moraju prilagođavati postojećim strukturama moći. Hans Morgenthau, jedan od klasičnih realista, definira malu državu kao onu koja nije sposobna nametnuti svoju volju većoj državi. Robert Keohane ističe da su male države one čiji lideri vjeruju da ne mogu, samostalno ili u manjoj grupi, značajno utjecati na globalni sustav.
Karakteristike malih država uključuju limitirane resurse, manji kapacitet obrane, ograničeni vanjskopolitički doseg te osjetljivost na vanjske šokove i promjene. U ekonomskom smislu, one često ovise o nekoliko ključnih izvoznih proizvoda i malom broju vanjskotrgovinskih partnera. U političkom smislu, mnoge male države grade svoj međunarodni legitimitet kroz multilateralizam, sudjelovanje u međunarodnim organizacijama i promicanje normativnih vrijednosti poput ljudskih prava, demokracije i održivog razvoja. Nadalje, za male države izuzetno je važna (samo)percepcija (auto-kategorizacija): države mogu birati da se definiraju kao male kako bi se predstavile kao miroljubive, neutralne ili pouzdane za posredovanje. Takva simbolička pozicija omogućuje im lakšu izgradnju meke moći i potencijalnog reputacijskog kapitala u međunarodnoj zajednici.
Zaključimo da je mala država ona s objektivno ograničenim resursima: malim teritorijem, malim brojem stanovnika, slabijom vojnom i ekonomskom moći. Međutim, mala država može imati utjecaj u međunarodnim odnosima, iako možda ograničeni i tad se naziva mala sila (eng. small power). Riječ je o maloj državi koja je uspješno razvila kapacitete i strategije da igra aktivnu i utjecajnu ulogu u međunarodnim odnosima, barem u određenim područjima ili regijama. Dakle, mala sila je status koji mala država može steći, ali ga ne posjeduje automatski. Taj status se postiže različitim vanjskopolitičkim i diplomatskim strategijama koje stoje na raspolaganju malim državama fokusiranim na izgradnji sebe kao male sile ili pak samo za ono ključno – preživljavanje u anarhičnom sustavu međunarodnih odnosa.
Njemačka sudski blokirala nadogradnju luke u Poljskoj uz granicu
Koje vanjskopolitičko-diplomatske strategije koriste male države?
Vanjskopolitičke-diplomatske strategije država uvelike ovise o kontekstu međunarodnih odnosa, nacionalnim interesima države, o njenim resursima, geopolitičkom položaju i ambicijama. Velike sile nastoje održati ili proširiti svoj utjecaj u globalnom poretku (ili izazvati međunarodni poredak akosu revizionističke), dok male države teže prema preživljavanju, specijalizaciji i zaštiti nacionalnog interesa unutar ograničenog djelokruga.
Politološka literatura razlikuje nekoliko vanjskopolitičkih strategija malih država:
- Multilateralizam kao zaštita i alat – predstavlja jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih mehanizama za male države. Budući da pojedinačno nemaju kapacitet oblikovati globalne politike, male države se oslanjaju na međunarodne organizacije i multilateralne forume (npr. UN, EU, WTO, Vijeće Europe) kako bi institucionalizirale norme koje ih štite od samovolje velikih sila. Kroz članstvo u tim organizacijama one: smanjuju asimetriju moći; sudjeluju u kreiranju međunarodnih pravila; često djeluju kroz tematske ili regionalne saveze, kao što su skandinavske zemlje u pojedinim međunarodnim organizacijama ili male članice Europske unije koje se udružuju kako bi povećale pregovaračku snagu.
- Nišna (specijalizirana) strategija – s obzirom na ograničene kapacitete, male države često ulažu napore u određena specifična područja (niše) vanjske politike u kojima mogu razviti stručnost i reputaciju. Takva niša može biti okoliš (npr. Tuvalu u klimatskoj diplomaciji), digitalna sigurnost (Estonija) ili ribarstvo (Malta u EU). Fokusiranjem resursa na jedno područje, male države mogu ostvariti iznadprosječan međunarodni utjecaj, čime postaju neizostavni akteri u određenim globalnim pitanjima.
- Izgradnja imidža (eng. image-building) – mnoge male države sustavno rade na izgradnji međunarodnog ugleda i reputacije, često se promovirajući kao neutralne, profesionalne, pouzdane i moralno utemeljene. Kroz javno-diplomatske strategije, znanstvenu suradnju i kulturnu diplomaciju, one grade sliku države koja je posrednik, partner od povjerenja ili „glas razuma“. Klasičan primjer je Švicarska, koja svoju neutralnost i stručnost koristi za diplomatske „dobre usluge“ i posredovanje u sukobima diljem svijeta (što Švicarska polako počinje gubiti zbog neuspješnog održavanja jasne neutralnosti kad je u pitanju međudržavni rusko-ukrajinski sukob).
- Koalicijska strategija – male države često djeluju kolektivno kroz tematske ili regionalne koalicije, čime povećavaju svoju moć utjecaja. Takve koalicije omogućuju im da u određenim pitanjima govore jednim glasom, čime postaju relevantniji partneri na međunarodnoj sceni. Primjeri uključuju Nordijsku suradnju, Višegradsku skupinu, Grupu malih država u UN-u, ili AOSIS (eng. Alliance of Small Island States) – Savez malih otočnih država koji ima značajan utjecaj u globalnim klimatskim pregovorima.
- Diplomacija fleksibilnosti i autonomije – zbog manjih birokratskih struktura i većeg prostora za individualnu inicijativu, diplomati malih država često djeluju fleksibilnije i brže od svojih kolega iz većih država. Primjerice hrvatski diplomati često moraju biti vrlo fleksibilni i adaptivni, jer zbog ograničenih resursa, ne može život posvetiti jednoj regiji u kojoj će diplomatski predstavljati svoju državu (što ponekad rade velike države), nego se mora jednako uspješno snalaziti u Latinskoj Americi u jednom mandatu, potom u Skandinaviji u drugom ili pak Aziji u trećem diplomatskom mandatu. To diplomatima omogućava bržu reakciju, neformalni pristup, korištenje društvenih mreža, osobnih veza i diskrecijskog djelovanja. U takvom okviru, diplomacija postaje prostor društveno-administrativnog inovacijskih momentuma i izuzetno zahtjevno umijeće, a ne samo puka reprezentacija države u inozemstvu.
- Strategija quietism ili strategija šutnje – označava vanjskopolitički pristup u kojem država namjerno bira suzdržanost i diskreciju u međunarodnim odnosima. Umjesto aktivnog oblikovanja globalnih politika, male države se povlače u defenzivnu i pragmatičnu poziciju, izbjegavajući sukobe i vidljive inicijative. Ova strategija proizlazi iz svijesti o vlastitim ograničenim kapacitetima – vojno, ekonomski i diplomatski – pa se prednost daje unutarnjoj stabilnosti i sigurnosti. Cilj nije pasivnost, već izbjegavanje prekomjernog izlaganja i smanjenje rizika od neželjenih reakcija većih sila. Strategija šutnje često uključuje selektivno sudjelovanje u međunarodnim inicijativama, uz zadržavanje neutralnog i umjerenog imidža. Takav pristup omogućuje malim državama da očuvaju autonomiju i smanje troškove, ali i nosi rizik političke nevidljivosti i marginalizacije u globalnim procesima. Dobar primjer je vanjska politika Bosne i Hercegovine koja zbog unutarnjih podjela i same strukture „države“ o pojedinim pitanjima u međunarodnim odnosima jednostavno šuti.
- Strategija minimalizma (ili restriktivne vanjske politike) – označava svjesnu odluku male države da vodi ograničenu, suzdržanu i niskoprofilnu diplomaciju, usmjerenu isključivo na vitalne nacionalne interese poput ekonomske suradnje, sigurnosti i unutarnjeg razvoja. Umjesto aktivnog sudjelovanja u globalnim inicijativama ili ideološkim raspravama, država s minimalističkom vanjskom politikom bira pragmatizam i defenzivni pristup, često motiviran ograničenim ljudskim i financijskim resursima te političkom kulturom opreza. Takve države njeguju mali broj bilateralnih odnosa, izbjegavaju sukobe i djeluju izvan pažnje velikih sila i međunarodne javnosti. Klasični primjeri uključuju tzv. mikro države poput Liechtensteina, Andore i San Marina, ali se elementi minimalizma mogu naći i u određenim fazama vanjske politike Crne Gore ili Luksemburga. Prednosti ove strategije uključuju znatno smanjenje diplomatskih troškova, manju izloženost međunarodnim krizama te fokus na unutarnji razvoj i stabilnost. Međutim, minimalizam nosi i rizike poput političke nevidljivosti, ograničenog utjecaja u međunarodnim forumima te povećane ovisnosti o većim ili susjednim državama. Iako može biti racionalan odgovor na objektivne slabosti, dugoročno može dovesti do zanemarivanja mogućnosti za strateško pozicioniranje i aktivnu ulogu u oblikovanju međunarodnih normi. Strategija minimalizma tako balansira između političke sigurnosti i međunarodne irelevantnosti, zahtijevajući pažljivo strateško promišljanje o tome kada i gdje je tišina „zlatna diplomacija“, a kada propuštena prilika?
- Strategija neutralnosti – predstavlja političku i pravnu odluku male države da se ne priključi vojnim savezima niti sudjeluje u oružanim sukobima velikih sila, s ciljem očuvanja vlastitog suvereniteta, unutarnje stabilnosti i međunarodnog legitimiteta. Temelji se na nepridruživanju vojnim blokovima poput NATO-a, održavanju diplomatske distance u geopolitičkim sukobima te aktivnoj ulozi u promicanju mirovnih inicijativa, humanitarne pomoći i međunarodnog prava. Neutralnost može imati formalnu pravnu osnovu, poput Švicarske (stalna neutralnost priznata na Bečkom kongresu 1815. godine) ili Austrije (ustavna neutralnost nakon 1955. godine). Tradicionalno su i Finska i Švedska njegovale neutralnost, iako su se nakon 2022. geopolitički preorijentirale ulaskom u NATO savez. Prednosti strategije neutralnosti uključuju povećan međunarodni kredibilitet za posredovanje u sukobima, izbjegavanje izravnog uplitanja u vojne konflikte te fokus na multilateralizam i normativnu dosljednost. Međutim, strategija neutralnosti nosi i određene rizike, prije svega ograničen pristup sigurnosnim jamstvima i mogućnost narušavanja vjerodostojnosti ako se otkrije prikrivena politička ovisnost o nekoj velikoj sili. Usprkos tim izazovima, neutralnost ostaje važna opcija za male države koje žele očuvati autonomiju, suverenitet i stabilnost u nestabilnom međunarodnom okruženju. Ona istovremeno omogućuje izgradnju imidža miroljubivosti i profesionalne meritokratske diplomacije, što mnoge male države koriste kao strateški kapital u međunarodnim odnosima.
- Strategija sheltering (skloništa/utočišta) – označava pristup u kojem male države traže zaštitu, resurse i stabilnost od većih sila ili međunarodnih institucija kako bi nadoknadile vlastite slabosti. Shelter (sklonište/utočište) može biti vojni, politički, ekonomski, diplomatski ili drugi, a temeljni cilj je osigurati pristup sigurnosti, tržištima, znanju i tehnologiji koje država sama ne može generirati. Da bi koristila ovu strategiju, mala država mora biti spremna na ograničavanje dijela svojeg suvereniteta, npr. kroz članstvo u EU ili NATO-u, gdje se donose zajedničke odluke. Uspješan sheltering također zahtijeva postojanje voljnog i sposobnog zaštitnika (poput SAD-a, EU-a ili NATO-a), te kompatibilnost političkih vrijednosti i interesa između male države i njezina zaštitnika. Geopolitička važnost male države povećava šanse za pružanje skloništa/utočišta, posebno ako se nalazi na važnoj strateškoj lokaciji ili ima resurse od interesa budućeg zaštitnika. Članstvo u međunarodnim organizacijama omogućuje malim državama da formaliziraju tu zaštitu i sudjeluju u sustavima kolektivne sigurnosti i ekonomskih integracija. Primjeri uključuju male države Europe koje koriste NATO (ili samo isključivo SAD) kao vojno utočište. Ova strategija omogućava malim državama da ojačaju stabilnost i sigurnost, iako to podrazumijeva određeni gubitak autonomije. Ova strategija je slična strategiji Bandwagoning u međunarodnim odnosima kad mala država „uskače u vagon“ jačeg aktera, prihvaćajući njegove vanjskopolitičke ciljeve, vrijednosti i često vanjsku orijentaciju, najčešće u svrhu sigurnosti, nacionalnih interesa ili izbjegavanja prijetnje.
- Strategija hedging (koju bismo na hrvatskom mogli prevesti kao „strategija multipolarnog osiguravanja“ ili „strategija izbjegavanja potpune vezanosti“) – označava pristup u vanjskoj politici gdje država istodobno gradi odnose s više moćnih aktera, bez potpunog svrstavanja uz jednog. Cilj je smanjiti rizik, povećati fleksibilnost i maksimizirati koristi, osobito u uvjetima neizvjesnosti i turbulentnih promjenjivih odnosa među velikim silama. Umjesto da se jasno pozicionira kroz sheltering,bandwagoning, balansiranje ili neutralnost, država „hedgira“ – drži više opcija otvorenim. Ova strategija zahtijeva visoku diplomatsku sofisticiranost, jer dvostruki odnosi mogu izazvati nepovjerenje kod velikih sila, no upravo u toj fleksibilnosti leži njezina snaga i nužnost meritokratskog diplomatskog umijeća, što je u povijesti Hrvatske imala Dubrovačka Republika. Hedging posebno koriste države koje se nalaze u geopolitički osjetljivim regijama, poput jugoistočne Azije, Bliskog istoka ili postsovjetskog prostora. Primjeri uključuju Kazahstan, koji balansira između Rusije, Kine i Zapada ili pak Srbiju koja održava odnose i sa Zapadom, ali i s Rusijom i Kinom (iako je geopolitički i geoekonomski logično oslonjena više na Zapad koji je i najveći investitor u Srbiji, naročito EU). Strategija hedging omogućava malim (i srednjim) državama da izbjegnu potpunu ovisnost o jednom zaštitniku, zadrže manevarski prostor i prilagode se promjenama u međunarodnom sustavu, a pritom aktivno sudjeluju u više političkih i ekonomskih mreža. Iako riskantna, ova strategija postaje potencijalno sve popularnija u svijetu multipolarne neizvjesnosti. Zanimljivo je da se hipotetski i u Hrvatskoj može govoriti o implementaciji ove vanjskopolitičke strategije zbog trenutačnog vanjskopolitičkog tandema između premijera, koji je okrenut više vanjskopolitičkom pozicioniranju s euroatlantskim institucijama (EU/NATO) te s druge strane predsjednika koji je hedging akter prema ne-euroatlantskim pozicijama i gledištima kroz izjave koje su bliže narativima iz Rusije. Ovakvo pozicioniranje omogućuje održati buduće odnose Hrvatske s bilo kojim akterom jednom kad se trenutačne napetosti u formuli West vs. rest počnu smirivati i stabilizirati. Naravno, navedeno bi značilo da po ovoj hipotezi postoji koordinirana vanjska politika Republike Hrvatske između premijera i predsjednika, što je posebna tema analize. U praksi, uspješne male sile koriste kombinaciju sheltering + hedging tako si osiguravajući preživljavanje kroz sheltering (npr. NATO, EU), a u isto vrijeme razvijaju hedging strategije prema van kako bi ostale neovisne, konkurentne i sigurnosno-ekonomski prilagodljive sukladno različitim nacionalnim interesima (koje je uvijek nužno jasno definirati).
Tajlandski premijer: Granični oružani okršaji s Kambodžom bi mogli voditi u potpuni rat
Mala sila
Da bi mala država postala mala sila, ona mora razviti koherentnu, prepoznatljivu i dosljednu vanjskopolitičku strategiju, temeljenu na jasnim nacionalnim interesima i unutarnjem političkom konsenzusu. Ključno je da definiraju specifične niše u kojima može ostvariti komparativna prednost, poput klimatske diplomacije, digitalne sigurnosti ili mirovnog posredovanja, čime stječe reputaciju stručnosti i povjerenja. Izgradnja normativne moći kroz soft power, kulturni utjecaj, ugled, etičku diplomaciju i dosljednost u međunarodnim nastupima, osigurava dodatni kredibilitet koji nadilazi materijalne resurse. Male sile su posebno uspješne kada djeluju kroz multilateralne institucije i koalicije sa sličnim državama, gdje mogu zajednički utjecati na međunarodne procese. Visoka razina profesionalnosti i fleksibilnosti diplomatske službe omogućuje brzo i učinkovito reagiranje, što je ponekad važnije od brojnosti osoblja. Također, geostrateški položaj ili specifična regionalna uloga mogu dodatno povećati značaj male države u širem kontekstu. Konačno, sposobnost kriznog upravljanja (ili upravljanja u krizama) i mirovnog djelovanja, uz nepristranost i stručnost, omogućuje malim silama da se profiliraju kao pouzdani akteri u osjetljivim međunarodnim pitanjima. Male sile mogu biti ključni kreatori normi i posrednici u međunarodnoj zajednici, djelujući selektivno, ali učinkovitoako su utemeljeni na meritokratskim principima i načelima.
Za kraj je važno upozoriti kako u međunarodnim odnosima, velike države često koriste male države kao instrument za legitimiranje vlastitih interesa, osobito u kontekstu asimetričnih odnosa moći. Male države, iako kvantitativno slabije, posjeduju određeni normativni, simbolički i reputacijski kapital koji velike sile mogu instrumentalizirati kako bi smanjile reputacijske troškove vlastitog djelovanja, posebno kada je riječ o kontroverznim „humanitarnim“ intervencijama, vojnim akcijama ili globalnim inicijativama. Tako, uključivanje neutralnih i kredibilnih država poput Norveške, Švicarske ili Islanda u diplomatske procese omogućava stvaranje privida međunarodnog konsenzusa i participacije slabijih aktera, čime se djelovanje velikih sila prikazuje kao legitimno i „multilateralno“.
U praksi, to se očituje kroz nekoliko mehanizama: korištenje malih država kao „moralnog pokrića“, osobito u mirovnim misijama ili pregovorima; zatim u pregovaranju i kooptiranju glasova u međunarodnim organizacijama, gdje se ekonomska pomoć ili politička potpora koristi kao sredstvo utjecaja; kao i u stvaranju „koalicija voljnih“, gdje sudjelovanje niza perifernih država daje privid globalne podrške (npr. u invaziji Iraka 2003.). Nadalje, male države se mogu koristi kao testne poligonske zone za različite politike ili kao neformalni diplomatski kanali za pregovaranje, zahvaljujući svojoj reputaciji neutralnosti i profesionalne diplomacije (nekad Švicarska, danas pojedine države Bliskog istoka, Katar, Turska i Saudijska Arabija).
Iako male države kroz ovakve odnose s velikim državama mogu ostvariti koristi, poput pristupa resursima, sigurnosne zaštite i političke vidljivosti, one istovremeno riskiraju gubitak autonomije, pad normativne-moralne vjerodostojnosti i unutarnje političke napetosti, osobito ako njihovo instrumentaliziranje postane očito.
Strateški poraz Zelenskog: Odgovornost za svoj grijeh prebacio na parlament
Zaključno, odnos između velikih i malih država nije jednostavan odnos dominacije, već složen proces međusobne upotrebe i zavisnosti, gdje male države često balansiraju između koristi od suradnje i očuvanja vlastitog međunarodnog kredibiliteta (i suvereniteta), ali i ono najvažnije – preživljavanja u anarhičnim međunarodnim odnosima.
Literatura:
Gartner, H. 2011. Small States and Alliances. u: E. Reiter & H. Gartner (Eds.), Small States and Alliances (pp. 1–9). New York: Springer.
Jakobsen, P. W. (2009). Small States, Big Influence. Journal of Common Market Studies, 47(1), 86–87.
Jović, D. 2010: „Hrvatska vanjskapolitika pred izazovimačlanstva u Europskojuniji“, Političkamisao, Vol. 48 (2): 7-36.
Kamrava, M. 2017.Quatari Foreign Policy and the Exercise of Subtle Power. International Studies Journal. 54(6):91-123
Keohane, Robert O. 1969. “Lilliputians’ Dilemma: Small States in International Politics” International Organization 23 (2): 291– 310
Kurečić, P. 2012.„Problematika definiranjamalihdržava“, Hrvatski geografskiglasnik, Vol 74 (2).: 89-112.
Luša, Đ. 2019. Small States and the Big European Migration Crisis: The Open Borders Challenge. Teorija in Praksa, 56(2), 700–728.
Thorhallsson, B, Wivel, A. 2006. “Small States in the European Union: What do We Know and What Would We Like to Know?” Cambridge Review of International Affairs 19 ( 4): 651-668
Thorhallsson, B. 2012. Small States in the UN Security Council: means of influence? The Hague Journal of Diplomacy. 7(2): 135-160.
