Brutalno ubijen prije 13 godina, ovaj vođa postaje sve omiljeniji — RT Africa

U listopadu je obilježeno 13 godina otkako je pukovnika Moamera Gadafija brutalno ubila rulja pobunjenika koju je podržavao NATO u okolnostima koje su još uvijek zatrpane baražnom paljbom namjernih dezinformacija. Ipak, 13 godina kasnije, Gadafi je vjerojatno najpopularnija figura u sjevernoafričkoj zemlji.

Je li samo nostalgija ono što širu javnost tjera da žudi za čovjekom koji je odavno mrtav ili postoji nešto drugo što nadilazi puku nostalgiju kao ljudsku emociju?

Što se dogodilo?

Dana 23. rujna 2009., u svom prvom i jedinom govoru pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda, Muammar Gaddafi opisao je Vijeće sigurnosti UN-a kao vijeće “užas.” Pojasnio je da je Vijeće, po povelji UN-a, odgovorno za mir u svijetu, ali samo donosi “još ratova i sankcija.” Ono što tada nije znao jest da će isti organ UN-a, nepune dvije godine kasnije, odobriti njegovo smjenjivanje i na kraju njegovo ubojstvo usvajanjem rezolucije 1973, koja je dala zeleno svjetlo svim članicama UN-a da se miješaju u Libiju sve dok obavijestili su glavnog tajnika UN-a o svojoj namjeri da to učine.

Rezolucija 1973

Rezolucija 1973, usvojena 17. ožujka 2011., bila je odgovor VS UN-a na javne demonstracije koje su prošlog mjeseca zahvatile dijelove Libije, a u kojima su ljudi tražili bolje životne uvjete, stanovanje i radna mjesta. U vrijeme kada se o ovom pitanju raspravljalo u UN-u, ono što su bili mirni i legitimni javni prosvjedi pretvorilo se u oružanu pobunu koju su predvodili različiti dionici, uključujući islamiste i bivše teroriste, protiv legitimne vlade.

Val javnog nezadovoljstva u Libiji bio je dio šireg javnog buđenja koje je počelo u susjednom Tunisu prije nego što se preselio u Egipat. U obje zemlje Zapad je pokušao spasiti predsjednika Ben Alija u Tunisu i kasnije njegovog egipatskog kolegu Hosnija Mubaraka, ali nije uspio. Nije bilo poziva na vojnu intervenciju “zaštititi” civila u bilo kojoj zemlji. S Libijom je bila sasvim druga stvar.

Suočena s naoružanim skupinama koje žele destabilizirati zemlju, Gaddafijeva vlada odgovorila je, kao što bi učinila svaka druga ugledna vlada, upotrebom sile protiv oružane pobune. Pod Gadafijem, Libija je vidjela slične događaje u prethodna četiri desetljeća, gdje je uz podršku Zapada bilo pokušaja ne samo da se ubije Gadafi, već i da se silom izazove promjena režima. Vlada je upotrijebila silu kako bi obuzdala prosvjede, ali posebno ciljajući na naoružane skupine koje su se pojavile među mirnim prosvjednicima.

U ovom kaosu mnogo je nedužnih ljudi ubijeno i ranjeno, ali ni blizu napuhanim brojkama koje su objavili zapadni mediji i o kojima javno govore zapadni političari u nastojanju da prodube jaz između libijskih vlasti i njenih građana i posijaju razdor među Libijcima. koji su bili podijeljeni između pristaša Gadafija i pristaša onoga što je postalo poznato kao revolucija 17. veljače. William Hague, tadašnji ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, primjerice, rekao je svjetskim medijima da je Gadafi već pobjegao iz zemlje i da je na putu za Venezuelu, dok zapravo Gadafi nikada nije ni napustio Tripoli – tako je Hague obmanuo javno mnijenje, što je dodatno raspalilo situaciju.

Žuriti u akciju bez činjenica

Pod pritiskom stalnih članica supersila s pravom veta, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju 1973 pod izlikom doktrine ‘Prava na zaštitu’ (R2P) koja, što je kontroverzno, dopušta UN-u korištenje vojne sile za zaštitu civila kada njihova vlada to ne učini . Stavak 4. rezolucije poziva sve zemlje svijeta da “poduzeti sve potrebne mjere” zaštititi civile u Libiji, uvesti zonu zabrane leta i pozvao sve države članice UN-a da pooštre embargo koji je zemlji već nametnut Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1970., donesenom 26. veljače 2011., prosljeđujući situaciju u Libiji Međunarodnom kaznenom sudu ( ICC), kako bi se istražili navodni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti koji su navodno počinjeni u velikim razmjerima u Libiji po nalogu samog Gadafija, koji je bio jedan od tri dužnosnika koje je naznačio sud.

Rezolucija 1970. nije donesena na temelju konkretnih neovisnih istraživačkih izvješća o činjenicama, već uglavnom na temelju pristranih medijskih izvješća. Niti UN niti bilo koja od njegovih relevantnih institucija nisu istraživali događaje na terenu kako bi mogli složiti krivnju, a prva službena misija UN-a stigla je u Libiju u ožujku i izvijestila VS UN-a u travnju 2011. To znači da je VS UN-a usvojio svoje dvije rezolucije, 1970. i 1973., na temelju neprovjerenih medijskih izvješća, nepouzdanih izjava svjedoka i pristranih iskaza civilnih organizacija.

U vrijeme kad je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo rezoluciju 1973., Libija je već bila u punom jeku građanskog rata između naoružanih pobunjenika i vladinih snaga koje su, budući da su ih dehumanizirali pristrani zapadni mediji, tzv. “Gadafijeve brigade”.

Pobunjenici su zapravo bili mješavina terorističkih organizacija i mještana koji su se odlučili boriti protiv vlade. Među njima su bile skupine kao što su Al-Qaida, Ansar Al-Sharia, Al-Qa’ida u zemljama islamskog Magreba, Libijska islamska borbena skupina i ostaci drugih skupina i afganistanski ratni veterani koji su se infiltrirali u zemlju.

Do sredine ožujka 2011. Libiju su izjedali unutarnji nasilni sukobi, njezinu je vladu bojkotirala većina zemalja, njezin se glas utopio u baražnoj vatri medijskih laži i lažnih vijesti, njezinim su dužnosnicima zabranjena putovanja, a njezin se vođa lovi danonoćno. Pobunjenike koji su se borili protiv vlade opskrbljivali su, financirali, naoružavali, obučavali i usmjeravali Zapad i nekoliko arapskih zemalja poput Katara, Jordana i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Pozornica je bila pripremljena da NATO preuzme vojnu intervenciju. Zapravo, Francuska, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo već su započele bombardiranje Libije lansiranjem prvog vala raketnih napada na libijske lokacije protuzračne obrane i radare kako bi pripremili teren za nametanje zone zabrane leta. Bombardirane su čak i snage civilne sigurnosti, koje su držale kontrolne točke oko Tripolija. Do kraja ožujka 2011. Libija je postala a “teatar operacija” i NATO pokrenut “Operacija Unified Protector” s danonoćnim bombardiranjem.

To je značilo da je najjači vojni savez u ljudskoj povijesti upravo započeo svoj prvi rat u Sjevernoj Africi otkako je Francuska poražena u Alžiru 1962. Do kraja svoje operacije NATO je ubio stotine libijskih žena i djece, uništio privatnu imovinu i infrastrukturu , sve u ime jačanja međunarodnog prava i zaštite civila, dok je pravi cilj bio mnogo zlokobniji. Scene kaosa, razaranja, raseljavanja i ubojstava nastavile su se od ožujka do listopada, u kojima je libijska vojska uspjela zadržati pobunjenike na terenu dok je bila suočena s NATO bombardiranjem iz zraka. 20. listopada 2011. Gadafi je ubijen u jezivim scenama, a njegovo tijelo, uz tijela njegova sina i ministra obrane, izloženo je užasnutoj javnosti da vidi.

Pravi ciljevi NATO-a operacijau Libiji

Ispostavilo se da je ubojstvo Gadafija krajnji pravi cilj NATO-ove kampanje u Libiji. Donesena je odluka da se mora likvidirati kao osoba i sve što je predstavljao kao vođa mora biti izbrisano iz sjećanja njegovog naroda i još milijuna diljem Afrike kojima je bio izvor inspiracije kao pošteni afrički vođa.

Veći neposredni cilj bio je transformirati Libiju iz neovisne države sa suverenim odlučivanjem u zapadnu podređenu državu, kaotično vođenu i nesposobnu samostalno odlučivati ​​o bilo kojem većem nacionalnom pitanju, uključujući izbore, gospodarsku politiku i upravljanje svojim nacionalnim bogatstvom, uključujući milijarde još uvijek smrznuti diljem svijeta.

Da bi se to postiglo, klima i okruženje društvene solidarnosti za koje su Gadafiju bila potrebna desetljeća da osigura i ojača su demontirani i ubijeni kao ideja, dopuštajući da se cjelokupna libijska društvena struktura demontira, što je dovelo do ere kaosa i ovisnosti o stranim silama.

Zapad i danas ulaže sve napore kako bi spriječio da zemlju povrati vlastiti narod, čak i ako se to dogodi putem glasačkih kutija koje zapadni zrakoplovi donesu pod izlikom pretvaranja Libije u demokratski raj na južnoj obali Sredozemlja.

“Gadafi nije umro”

Ipak, nakon svih ovih godina, čovjeka kojeg je Zapad prikazao kao zlog i za kojeg su uništili Libiju da bi ga uklonili, većina Libijaca još uvijek pamti i cijeni ga kao da uopće nije umro.

U rujnu su tisuće običnih ljudi izašle na ulice u desecima gradova, mjesta i sela diljem zemlje kako bi proslavili 55 godina otkako je Gadafi došao na vlast 1. rujna 1969., u onome što je postalo poznato kao Al-Fatihova revolucija. Dok se komemoracije održavaju gotovo svake godine od 2011., ovogodišnje svečanosti bile su značajne po velikom broju mladih koji su sudjelovali. U Bani Walidu, na primjer, proslava je uključivala paradu koju je vodio Gadafijev dvojnik zajedno s tjelesnom stražom.

Ali Al-Kilani, poznati pjesnik i bivši Gadafijev pomoćnik, tvrdi “Gadafi nije umro” jer je natjerao Libijce da vjeruju u sebe i “Budite ponosni na svoju neovisnost i suverenitet.” Gledajući broj ljudi koji su slavili ove godine to je dokaz “još uvijek je popularan unatoč onome što je učinjeno da se izbriše iz svijesti ljudi,” rekao je Al-Kilani iz svog samonametnutog egzila u Kairu, Egipat.

Kako bi odala počast uspomeni na svog oca ove godine, Aisha Gaddafi, jedna od dviju kćeri pokojnog vođe, odlučila je izložiti svoj umjetnički rad u spomen na njega u Državnom muzeju orijentalne umjetnosti u Moskvi. Na poziv Igora Spivaka, predsjednika Ruskog bliskoistočnog društva, Aisha je prihvatila poziv nakon što je upoznala Spivaka u Omanu, gdje živi u egzilu. Otvarajući predstavu, rekla je: “Prvi put prikazujem ove radove u čast mog oca i brata na godišnjicu njihove smrti.” Aisha, koja je izgubila muža i dvoje djece u zračnom napadu NATO-a, dodala je, “Mogu vam reći da ove slike nisu naslikane mojom rukom, već mojim srcem.”

Spivak je rekao da želi da Aisha izlaže u Moskvi jer ljudi u Rusiji “Volim je, volim njezinog oca i želim vidjeti njezinu umjetnost u Rusiji.”

Može li popularnost postati glasovi?

Sama činjenica da mnogi Libijci još uvijek poštuju Gadafija i sjećaju ga se znači da je glavni cilj NATO-a brisanje sjećanja na njega propao. Njegova današnja popularnost također bi mogla igrati odlučujuću ulogu na izborima ma kakvi oni bili. Njegov sin Saif Al-Islam, koji se prijavio za sudjelovanje na predsjedničkim izborima u prosincu 2021., bio je nagovešten da će pobijediti, ali je glasovanje odgođeno na neodređeno vrijeme zahvaljujući odbijanju SAD-a i UK-a da on bude na glasačkim listićima.

Veleposlanici Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a u Libiji intervenirali su neposredno prije dana izbora, 24. prosinca 2021., kako bi izrazili svoje odbijanje njegove nominacije. Tvrdili su da Saif Al-Islam nije dobar izbor za Libiju jer ga traži ICC. ICC je doista optužio Saifa Al-Islama, ali su ga libijski sudovi već oslobodili općeg zakona o oprostu koji je usvojio parlament 2015. Mladi Gaddafi danas je puno popularniji od bilo kojeg drugog potencijalnog kandidata, a velik dio njegovih popularnost proizlazi iz njegovog prezimena i činjenice da je bio uz oca tijekom rata.

Iako Muammer Gaddafi još uvijek izaziva poštovanje i odanost među velikim dijelovima Libije, sama zemlja vjerojatno neće uskoro postati stabilna, ujedinjena i mirna. Mnogi promatrači, pesimistički, kažu da je Gadafi umro i odnio Libiju sa sobom.