Na današnji dan prije 32 godine, 14. veljače 1994., postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) oslobodile su prigradsko naselje Buhine Kuće kod Viteza. Oslobađanje je uslijedilo mjesec dana nakon jednog od najtežih ratnih zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni, koji su 9. siječnja 1994. počinile snage Armije Republike Bosne i Hercegovine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima.
Napad na Buhine Kuće 9. siječnja 1994. spada među najkrvavije dane u obrani Viteza, koji je u to vrijeme bio 316 dana potpuno opkoljen i blokiran. Cilj Armije RBiH bio je presjeći Lašvansku dolinu na dva dijela, onemogućiti prometnicu Vitez Busovača i dovesti u pitanje opstanak oko 70 tisuća Hrvata u hrvatskoj enklavi Središnje Bosne.
U ranim jutarnjim satima u naselje su upale elitne postrojbe Armije RBiH, među kojima pripadnici 7. muslimanske brigade, odreda El Mudžahid, specijalne jedinice MUP-a RBiH poznate kao Vikićevi specijalci, te druge pridružene postrojbe. Napad je bio pomno pripreman, a ulazak u selo izveden je bez većeg otpora, iza crta obrane HVO-a.
‘Ubojstva su bila namjerna i brutalna’
Uslijedio je masakr koji je trajao nepuni sat. Ubijena su 33 Hrvata, civila i pripadnika HVO-a. Među ubijenima bila su djeca, žene i starci. Najmlađa žrtva bio je dvogodišnji Danijel Grbavac, ubijen u naručju oca ispred obiteljskog doma. Ubojstva su bila namjerna i brutalna, s pucanjem iz neposredne blizine, hladnim oružjem i mučenjem žrtava.
Posebnu težinu zločinu daje ubojstvo devetorice zarobljenih pripadnika Postrojbe za posebne namjene Munje Središnje Bosne. Zarobljeni su na spavanju, mučeni i masakrirani. Njihova tijela pronađena su tek nakon oslobađanja naselja, vezana žicom, s vidljivim tragovima mučenja i sakaćenja.
Napadom na Buhine Kuće presječena je prometnica Vitez Busovača, žila kucavica hrvatske enklave. Lašvanska dolina razbijena je na više izoliranih cjelina, a hrvatska naselja u Vitezu, Busovači, Novom Travniku, Lepenici i Žepču ostala su međusobno odsječena. Istodobno su snage Armije RBiH napadale crte obrane HVO-a diljem Središnje Bosne, uključujući Busovaču, Novi Travnik, Uskoplje, Kiseljak, Fojnicu i Kreševo.
‘Slike spaljenih kuća i pobijenih civila obišle su i svjetske medije’
Hrvatsko stanovništvo tog područja živjelo je u stalnom strahu. Civili su spavali odjeveni, spremni na bijeg. Snajperska djelovanja, granatiranja i upadi u naselja bili su svakodnevica. U samom napadu na Buhine Kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih osam civila, dok je 17 civila nestalo. Trinaest žena i jedno dijete odvedeni su i zatočeni u logore Armije RBiH.
Postrojbe HVO-a su nakon 36 dana borbi, 14. veljače 1994., oslobodile Buhine Kuće i vratile pod nadzor prometnicu Vitez Busovača. U operaciji oslobađanja poginulo je deset pripadnika HVO-a, a više desetaka ih je ranjeno. Tijekom borbi teško je ranjen zapovjednik bojnik Jozo Plavčić Đokac, koji je od posljedica ranjavanja preminuo dan kasnije, 15. veljače 1994. Istodobno s oslobađanjem Buhinih Kuća, snage HVO-a ovladale su i kotom Zavrtaljka na fojničkom ratištu, čime su stabilizirane linije obrane i osiguran teritorijalni integritet hrvatske enklave do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine.
Tek nakon oslobađanja naselja pronađena su tijela dijela ubijenih civila i vojnika, neka i 36 dana nakon samog zločina. Razmjeri zločina tada su u cijelosti postali vidljivi, a slike spaljenih kuća i pobijenih civila obišle su i svjetske medije. Za zločin u Buhinim Kućama, unatoč brojnim svjedočenjima i dokazima, do danas nitko nije pravomoćno osuđen. Zločin nije procesuiran ni pred Haaškim tribunalom ni pred Sudom Bosne i Hercegovine, što Buhine Kuće svrstava među najteže, a nekažnjene zločine nad Hrvatima u Domovinskom ratu.
