Svakog 4. rujna se u Argentini obilježava Dan useljenika. Povijest imigracije u Argentinu može se podijeliti u nekoliko glavnih faza. Prva je bila španjolska kolonizacija između 16. i 18. stoljeća, uglavnom muškarci koji su se uvelike asimilirali s domorocima kroz proces koji se naziva miješanje rasa.
Između 17. i 19. stoljeća afričko stanovništvo je u velikom broju potom prisilno dovedeno iz podsaharske Afrike (uglavnom bantuskog podrijetla) na rad kao robovi u toj španjolskoj koloniji. Zatim je između kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća u Argentinu pristigla imigracija, uglavnom europska i u manjoj mjeri iz zapadne Azije, uključujući značajne arapske i židovske zajednice.
Ljudi su se iseljavali tada tamo naseljavali zbog sjajne ekonomske situacije koja je bila daleko bolja od one koje su ostavljali za sobom u domovini. Upravo je to bio i prvi val iseljavanja Hrvata u Argentinu, koji su se između 1880-ih i Prvog svjetskog rata useljavali u zemlje Latinske Amerike, te Sjedinjene Američke Države, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland.
Zlatno doba Argentine
Predsjednici Bartolomé Mitre, Domingo Sarmiento i Nicolás Avellaneda provodili su, naime, politike koje su poticale masovnu europsku imigraciju, što je formalizirano Kongresnim odobrenjem Zakona 817 o imigraciji i kolonizaciji 1876. godine, koji je potpisao predsjednik Avellaneda.
Tijekom sljedećih desetljeća, pa sve do sredine 20. stoljeća, valovi europskih doseljenika dolazili su u Argentinu. Naposljetku, dobila je i priljev stanovnika iz susjednih zemalja, a potom i iz Azije i Kariba. Glavni doprinos useljavanju su dale Italija (u početku iz pokrajina Pijemonta, Veneta i Lombardije, kasnije iz Kampanije, Kalabrije i Sicilije), i Španjolska (većina iz Galicije i Baskije, ali i iz Asturije).
Manji, ali značajan broj imigranata uključuje one iz Francuske, Poljske, Rusije, Njemačke, Austrije, Mađarske, Hrvatske, Engleske, Škotske, Irske, Švicarske, Belgije, Danske i drugih, a razlog drugog vala iseljavanja također je bio ekonomski.
Uglavnom ekonomska migracija
Na kraju i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, počeo je trećeg vala hrvatskog iseljavanja u Argentinu i druge zemlje u Latinskoj Americi i Sjevernoj Americi. Mnogi Europljani su, naime, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata pobjegli u Argentinu, bježeći od gladi i siromaštva poslijeratnog razdoblja.
U razdoblju od 1941. do 1950. u zemlju je ušlo najmanje 392 603 Europljana: 252 045 Talijana, 110 899 Španjolaca, 16 784 Poljaka, 7 373 Rusa i 5 538 Francuza, navodi Nacionalni ured za migracije.
Među značajnim talijanskim imigrantima u tom razdoblju bili su protestni pjevači Piero De Benedictis, koji je emigrirao s roditeljima 1948., glumci Rodolfo Ranni, koji se uselio 1947. i Gianni Lunadei (1950.), izdavač César Civita (1941.), poslovni čovjek Francisco Macri (1949.), rock glazbenik Kay Galiffi (1950.) i zastupnik Pablo Verani (1947.)
Uloga Juana Dominga Peróna
Argentina je također primila tisuće Nijemaca, uključujući humanitarnog poduzetnika Oskara Schindlera i njegovu suprugu, stotine aškenaskih Židova i stotine nacističkih ratnih zločinaca.
Među poznatim korisnicima “štakorskih linija” bili su Adolf Eichmann, Josef Mengele, Erich Priebke, Rodolfo Freude, koji je postao prvi ravnatelj argentinske državne obavještajne službe, te ustaški poglavnik u NDH, Ante Pavelić.
Još uvijek je predmet rasprave je li argentinska vlada predsjednika Juana Peróna bila svjesna prisutnosti ovih kriminalaca na argentinskom tlu ili ne. ali posljedica je bila da se Argentina nekoliko desetljeća smatrala nacističkim utočištem. U Argentini živi oko 300.000 stanovnika porijeklom iz Hrvatske, podatak je hrvatskog veleposlanstva u Buenos Airesu.
Hrvati se naselili diljem Argentine
Hrvati i njihovi potomci nastanili su se u Buenos Airesu, u istoimenoj pokrajini, Santa Feu, Córdobi, Chacu i Patagoniji, a na njezinom krajnjem jugu nalazi se hrvatska zajednica u Ushuaiji, gradu s 82.000 stanovnika u Ognjenoj zemlji, u čijem su razvoj imali veliku ulogu, ali samo oko 10.000 posjeduje hrvatsko državljanstvo.
Prvi sigurni povijesni podaci postoje za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, koji je došao na područje današnje Argentine 1748. godine, a uz druge službe, bio je profesor logike na isusovačkom sveučilištu u argentinskoj Córdobi, te je prije progona isusovaca iz Južne Amerike 1768. godine bio je i rektor u “Colegio Nacional” u Buenos Airesu.
Nakon proglašenja argentinske nezavisnosti (1810.), od Hrvata u Argentini posebno su se istakli Jakov Buratović, braća Nikola i Miho Mihanović, Ivan Vučetić, Ivan Benigar i Ivan Jagšić. Prvi hrvatski doseljenici su bili s otoka Hvara, a nakon njih su stigli i Hrvati iz drugih dijelova Dalmacije i Hrvatskog primorja te iz ostalih dijelova današnje Hrvatske.
Prvi doseljenici s otoka Hvara
Među prvim našim doseljenicima bio je građevinski poduzetnik Jakov Buratović, rodom s otoka Hvara, koji već oko 1860. gradi ceste, željezničke pruge i podiže kuće po Argentini, a potrebno je istaknuti da je prvi postavio telegrafsku vezu između Buenos Airesa i Rosarija. Također, doveo je veću skupinu Hvarana.
Inače, financijski najuspješniji od svih Hrvata u Argentini bio je Nikola Mihanović, jedan od prvih doseljenika, koji je prvo došao u Montevideo 1867. godine, a zatim se preselio iz glavnog grada Urugvaja u Buenos Aires, te je 1909. posjedovao 350 plovila, uključujući 82 parobroda, i zapošljavao 5000 ljudi, uglavnom iz rodne Dalmacije 1918. godine.
Mihanović je sam po sebi bio glavni čimbenik u izgradnji hrvatske zajednice koja je do danas ostala ponajprije dalmatinska. Dok je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bilo oko 120.000 Hrvata u više od 130 naselja, 1939. ih je bilo otprilike 150.000 u 133 naselja, kada je stigao kao misionar i fra Blaž Štefanić, najzaslužniji za useljavanje s područja Hrvatske poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu.
Hrvati se nisu potpuno asimilirali
Početkom 1946. počeo je raditi na spašavanju hrvatskih izbjeglica iz Austrije, Njemačke i Italije, uputivši čak četiri memoranduma, predsjedniku Argentine, generalu Juan Domingu Perónu, da dopusti masovno useljavanje Hrvata u Argentinu. General Perón je u dogovoru s ravnateljem emigracije odobrio ulazak oko 35.000 Hrvata.
Dolaskom Hrvata nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu, Buenos Aires postaje središte čitavog kulturnog rada argentinskih Hrvata, gdje se tiska najveći broj hrvatskih publikacija i knjiga, a već 1947. godine osnovan je hrvatski pjevački zbor “Jadran”.
Danas u Argentini ima Hrvata na vrlo važnim društvenim položajima, a posebno je važno spomenuti da hrvatski potomci još uvijek nisu toliko asimilirani kao u ostalim državama Latinske Amerike, te još postoji vrlo visoka svijest o pripadnosti hrvatskom narodu.
Majka sadašnjeg predsjednika je Hrvatica
Hrvatski doseljenici i njihovi potomci u velikoj su mjeri pridonijeli razvoju ove zemlje u kojoj uživaju ugled poštene i vrijedne zajednice, zbog čega su, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica, dobili brojna priznanja od argentinskih državnih tijela, ističe Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske.
Među najpoznatije Hrvate u drugoj polovici 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća svakako se ističu sadašnji predsjednik Argentine Javier Milei, bivši predsjednik Néstor Carlos Kirchner Ostoić i njegova majka Alicia, također političarka, legendarni nogometaš Diego Armando Maradona, kardinal i nadbiskup Estanislao Esteban Karlic, violinist Ljerko Spiller, kantautorica Sandra Mihanovich i brojni drugi.
Milan pronašao zemlju iz snova i ne da se nazad: ‘Ljudi ovdje malo rade, a dosta uživaju’
Vučić tamo želi sve manje Hrvata: Najsiromašniji žive baš na ovoj adresi
Prava istina o našem podrijetlu: Hrvati nisu samo Slaveni
