Car je gol: Nemoguća misija – Iran; Erdoganova dilema (2. dio)

Trumpov para-UN: Odbor za mir

Čini se kako Britanija počinje shvaćati: Chatham House je u prosincu objavio analizu o ‘neprijateljskom SAD-u’ i vjerodostojnosti Članka 5., dok je Danska u isto vrijeme SAD klasificirala kao sigurnosni rizik.

Zanimljivo je kako su UAE – koji ulažu trilijune u Ameriku i upravo prihvaćaju članstvo u Trumpovom para-UN-u (Board of Peace) – nedavno ukinuli stipendije za britanske škole zbog straha od utjecaja Muslimanskog bratstva, čije ogranke u Egiptu, Libanonu i Jordanu, Trumpova administracija 24.11.2025. dezignira kao terorističke – na što domaći novinari primjećuju kako ih upravo u tim zemljama više praktički nema i smatraju da Trump opet nije dobro informiran.

Tony Blair koji je izazvao najviše zgražanja kad se pojavio na Trumpovim fotkama sad se ograđuje od njegovog Odbora za mir, isto kao i Mark Carney i Keir Starmer. Biraju se strane. Budi se Engleska.

Lukašenko prihvaća, isto kao i UAE, Orban (Mađarska), Vijetnam, Maroko, Argentina, Kazahstan, Albanija, Izrael, Saudijska Arabija, Turska, Egipat, Jordan, Bahrein i drugi (ukupno 20-35 potpisnika). Pozvani, još u razmatranju (spori igrači): Tajland, Indija, Grčka, Cipar, Slovenija, EU komisija – preko 50-60 zemalja ukupno pozvano. Hrvatska, prihvati. Odmah.

Putinov konačni odgovor još čekamo, zasad je  vratio lopticu ponudom plaćanja članstva (1 milijarda dolara) putom ruske smrznute imovine u SAD-u, uz mogućnost da ostatak ide na obnovu Ukrajine nakon potpisivanja mira, što je – poput Trumpove – ponuda koja se ne može odbiti.

Naravno, čekamo i novi američko-ruski ‘genijalni’ dogovor oko nuklearnog ograničenja (START Treaty), oko čijeg se produžavanja Trump ne uzbuđuje, jer Ruse niti planira napasti niti izazvati. Sve što kažem je za zabavu. Dakle, hipotetski, kakve šanse ima Velika Britanija ako je napadnuta s ruske i američke strane?

No, da bi do toga uopće došlo, a nikad neće, Amerika mora prvo miševima u Zapadnoj Aziji uzeti kolo.

Trump: Ako Macron ne želi u moje Vijeće za mir u Gazi, prisilit ću ga! Evo kako

Nemoguća misija: IRAN

Trump želi biti siguran da Kina može kupovati naftu i sve što joj treba samo preko američkih posrednika. Također, euroazijske kontinentalne rute koje je Kina izgradila, a koje zaobilaze američke pomorske puteve, ne reflektiraju američke interese u regiji. Trump je počeo povlačiti trupe iz Europe još u ljeto 2025. (Njemačka, Poljska i Rumunjska), pa mu neinformirana europska prijetnja o zatvaranju baza i/ili povećanju troškova za američke trupe nije nikakav strateški čimbenik– štoviše radi za njega, jer ako Europa povisi cijene samo će ostvariti veći priljev dolara u SAD, što kratkoročno jača dolar (Trumpov cilj!), a slabi euro koji se već guši u tarifama, energiji i znate, živite tu.

Trumpova politika carina uz retrenchment (smanjenje vanjskog angažmana) polako, ali učinkovito gura euro prema slabosti i paritetu s dolarom (ili niže), čisti win za Trumpa: America First. Trump ništa ne gubi ni strateški, jer su ključne europske mediteranske zemlje strateški partneri Izraela (Hrvatska, Grčka, Cipar, Egipat) i Amerika neće ostati bez Mediterana, a vjerojatno niti bez Njemačke koju je opet Rusija davno projicirala kao glavnog europskog partnera (i ne samo Rusija, ali drugom prilikom).

U ovom trenutku, SAD raspoređuje dodatne mornaričke i zračne snage u Zapadnoj Aziji (CENTCOM), uključujući nosače USS Abraham Lincoln i USS George H.W. Bush, borbene zrakoplove i tankere. Spekuliram da neće napasti super-spreman Iran neposredno, već će izazvati kaos negdje drugdje. Jer iako je Trump brzopletom otmicom Madura (prije potpisanih investicijskih ugovora), napravio spektakl na uštrb taktike (tajnog rješenja) da izazove reakciju (burza pada 12% u 24h, panika i reorganizacija neprijatelja – otkrivaju karte), s Iranom ne može na siledžijske metode (tko je veći siledžija? – tvrdoglaviji, hrabriji, srčaniji, snalažljiviji, luđi?), niti protiv superiorne izraelske strategije (sjetite se genijalnog Vautrina iz Sjaja i bijede kurtizana).

Da bi se Iran srušio, očito su potrebne i nad-taktika i nad-inovacija poput naprednog hiperzvučnog oružja koje je Pentagon navodno koristio u Venecueli, što je podijelila glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt na X-u. Znate li da se na Grenlandu može eksploatirati samarij-kobalt, koji se koristi u hiperzvučnom naoružanju, što je uočila geopolitička analitičarka Kate Jones i otvorila Pandorinu kutiju spekulacija?

Zašto je Amerika upravo izdala Kurde u Siriji?

U međuvremenu, sirijski režim Ahmeda al-Sharae, bivšeg vođe Al-Qaeda-e i nekadašnjeg CIA zatvorenika (8 godina u Iraku), rješava kurdsko pitanje uz američku pomoć. Washington povlači nove granice za SDF: predaje i preuzimanja istočno od Eufrata, uključujući mirnu predaju naftnih polja (Omar, Conoco) Damasku uz prisutnost SAD-a – kontrola nafte ostaje u rukama Washingtona.

Amerika je dosad financirala Kurde koji su držali polja, sada ih predaju u okviru integracije SDF-a. “Pravu prirodu dogovora Washingtona s Ankarom tek ćemo vidjeti”, komentirao je libanonski novinar Khalil Nasrallah, dok je izraelski profesor Eyal Zisser izjavio za Ynet:

– „Napad Ahmada al-Sharaae na Kurde u sjeveroistočnoj Siriji nesumnjivo je izveden uz tursku potporu i nakon zelenog svjetla iz Washingtona, koji je do sada štitio i politički pokroviteljio kurdsku manjinu zaslužnu za poraz ISIS-a u proteklom desetljeću. Al-Sharaa ovim potezom dodatno učvršćuje vlast u sirijskoj državi, koju želi preoblikovati u islamsku državu bez manjina poput Alavita ili Druza, koje, zajedno s Kurdima, smatra nevjernicima. Tek će vrijeme pokazati hoće li to biti islamska država nalik Saudijskoj Arabiji ili UAE-u, možda po uzoru na Tursku, Sharaainog pokrovitelja, ili pak država nalik kalifatu ISIS-a, u čijim je redovima sudjelovao tijekom prethodnog desetljeća.”

Je li Plan B balkanizacija Irana?

Dakle, sad kad je Sirija de facto ukinula kurdsku autonomiju u sjeveroistočnom dijelu zemlje, a istovremeno je al-Sharaa dekretom iz siječnja 2026. vratio državljanstvo svim Sirijskim Kurdima (ukidajući diskriminaciju iz popisa 1962.), priznao kurdski kao nacionalni jezik uz arapski, dopustio njegovo poučavanje u školama te proglasio Nowruz državnim praznikom – otvara se nova spekulativna mogućnost da se pritisci na Iran kanaliziraju kroz kurdske (zapadno) i baločke (jugoistočno) pogranične regije te se Iran pokuša balkanizirati, što je geopolitička ideja od 2000-ih, (popularizirana u neokonzervativnim krugovima i izraelskim strategijama) o razbijanju Irana na etnički bazirane entitete (neovisni Kurdistan, Baludžistan, Azerbajdžan…) kako bi se oslabio središnji režim, smanjila njegova regionalna moć i spriječila nuklearna prijetnja – slično raspadu Jugoslavije 1990-ih bez nuklearki.

Jer je nemoguće režim srušiti iznutra, što smo naučili na zadnjim prosvjedima: Iran ima pretežno seljačku i konzervativnu populaciju koja većinski podržava Vrhovnog vođu i vjerski establišment. Naravno da Iran od 2024. intenzivno spekulira o nasljednicima u slučaju atentata ili smrti Hameneija. Današnja procjena, na temelju izvješća iz 2025. je da bi nasljednik bio izabran u roku od tri dana, jer prema Ustavu, Skupština stručnjaka mora odmah zasjedati i imenovati novog vođu kako bi se osigurao kontinuitet bez prekida. Dakle, sve bi se nastavilo po starom, s mogućim kandidatima poput Mojtabe Hameneija (sin) ili Hassana Homeinija (unuk osnivača revolucije) kao kontinuitet ili blaža opcija.

Zanimljivo je i kako je Rusija tijekom svakog prosvjeda od 2022. do danas, očekivala da će prosvjedi rezultirati u popuštanju religijske dogme, većem omogućavanju religijske slobode i postupnom putu prema sekularnijem sustavu – ali ne prema punoj demokraciji.

Ukoliko bi Amerika i Izrael uistinu pokušali balkanizirati Iran putem podrške kurdskim i baločkim separatističkim pokretima u pograničnim regijama, zemlja koja bi imala najviše problema bila bi Turska.

Eugene B. Jones: Uzaludan otpor Trumpu i novoj Jalti. Zapad je dosegnuo svoj vrhunac

Erdoganova dilema

Svako jačanje kurdskog separatizma u Iranu (npr. PJAK ili slični pokreti) neizbježno bi se prelilo preko granice u Tursku, gdje PKK (i njeni sirijski ogranci YPG/SDF) već predstavljaju dugogodišnju noćnu moru te bi se Ankara suočila s povećanim terorističkim aktivnostima, mogućim prelaskom boraca i oružja preko granice te dodatnim pritiskom na već preopterećene vojne resurse.

Turska već ima previše otvorenih frontova: na Crnom moru (rizik od preljeva ukrajinskog rata, gdje Ankara želi preuzeti vodstvo u pomorskoj sigurnosti i deminiranju nakon eventualnog mira, ali uz stalnu napetost s Rusijom oko ključnih pitanja), sa Sirijom (gdje sa SAD-om podržava novi režim u Damasku protiv SDF-a, dok se suočava s nestabilnošću u Alepu i sjeveru, plus valovima izbjeglica), te s vlastitom opozicijom i masovnim prosvjedima koje rješava točno onako kako je Trumpova administracija opisivala iranski režim.

Pritom se Erdogan nepovratno udaljio od Izraela nakon što je prekinuo diplomatske odnose u studenom 2024. zbog Gaze, a približio arapskim zemljama (Egipat, UAE i Saudijska Arabija) s fokusom na gospodarsku suradnju, investicije i zajednički otpor Muslimanskom bratstvu, uz povremene rođačke tenzije. Iako vodi politiku da izdrži oluju između NATO-a, BRICS-a i Arapa, Erdogan kao jedan od najiskusnijih lisaca politike (što voli signalizirati Macronu, ako pratite reprezentaciju), koji je preživio pokušaj puča 2016, zna da oluja dolazi nepozvana i nenajavljena.

U nizu turskih multilateralnih obrambenih paktova koji su se intenzivirali nakon razlaza s Izraelom i odražavaju Erdoganovu sigurnosnu paranoju te u kontekstu iranskih prosvjeda i moguće eskalacije, gdje Turska odbija bilo kakvu vojnu intervenciju protiv Irana kako bi izbjegla kaos na granicama i izbjeglički val, najvažniji pakt u pripremi je trilateralni dogovor s Pakistanom i Saudijskom Arabijom, koje su prije nekoliko mjeseci potpisale nuklearni kišobran. Hoće li SAD ovo dopustiti? Spekuliram.

No, ima Erdogan još neriješenih Drina na mediteranskoj strani koje bi se mogle pokazati kao ključne. Prije samo nekoliko dana, grčki ministar vanjskih poslova George Gerapetritis izjavio je da Grčka planira daljnje proširenje svojih teritorijalnih voda, uključujući i u Egejskom moru, unatoč dugogodišnjoj turskoj prijetnji ratom ako bi Atena povukla takav potez.

To dolazi nakon što su Grčka, Cipar i Izrael formirali vlastiti vojno-sigurnosni trokut u istočnom Mediteranu, dodatno učvršćujući regionalne blokovske podjele. Grčkoj je odjednom poraslo samopouzdanje, ulovila “Trump virus” pa nakon američkog širenja na Grenlandu, ona će se suprotstaviti Turskoj zbog 6 milja mora? Sve što kažem je za zabavu.

Hoće li biti atentata na Erdogana?

Zna li Erdogan da u doba kad se stara carstva raspadaju, a nova formiraju, igrači koji ne biraju stranu, bivaju eliminirani?

Dakle, ako je ruski krajnji cilj u Ukrajini Odesa, a ne Kijev i ako znamo da Turska već zadaje probleme i Rusiji i Iranu koji uz Kinu, Sjevernu Koreju i Pakistan, teže energetskoj dominaciji na Kaspijskom moru kroz dogovore Kaspijskog vijeća o podjeli resursa pa turska NATO stolica remeti krhku Nashovu ravnotežu, iritantno dajući prednost zapadnim plinovodima.

Ako nadalje po Siriji prepoznajemo da je Rusija odanija Izraelu nego Iranu i ako razumijemo da Rusija ne želi da se Iran nuklearno naoruža, jer to vide kao apokalipsu, i ako onda još znatiželjno pogledamo ortodoksnu eshatologiju, sad kad smo tako dobro naučili judeokršćansku – oni koji prate masone znaju da oni najviše vole inscenirati proročanstva i spektaklom kontrolirati mase – onda znamo da kaos nastupa kad “Turčin padne” (sv. Lavrentij Černigovski). Aja Sofia i Al Aqsa se trebaju vratiti originalnim graditeljima, prema masonima.

Ako spekuliramo da:

• SAD, Izrael i Rusija čine glavne globalne saveznike (zajedno imaju najnapredniju tehnologiju i polugu utjecaja)
• Kina i Turska su prirodni i povijesni neprijatelji Rusije,
• Kina i SAD su svjetski ekonomski partneri i strateški partneri u Pacifiku gdje Amerika sputava Japan (kinesku noćnu moru)
• Trump ratuje protiv Velike Britanije, EU-a i UN-a

Ne bi li onda bilo najlakše za sve da Rusija uzme Odesu i Istanbul, a Izrael i SAD Zapadnu Aziju tako da svi bar u početku kupuju u dolarima ili u novom američkom rješenju, dok se lagano i prirodno ne riješe SAD-a uništenog od civilnog rata koji se razvio u međuvremenu, kao što je to Netanyahu možda sugerirao šokantnom izjavom u Economistu (9. siječnja 2026.) o 10-godišnjem planu vojne emancipacije Izraela od SAD-a?

Zoran Meter: Ako se EU žurno ne izvuče iz ukrajinske ‘crne rupe’ ne piše nam se dobro

Pax Judaica

Samo deset godina će im trebati da se riješe američke ovisnosti. Bez obzira na vojne bilijune koje će to koštati Ameriku do tada. Netanyahu je pojasnio da “Izrael ima nevjerojatne kapacitete i ekonomiju koja bi u roku od deset godina mogla dostići vrijednost od oko 1 bilijuna dolara”.

Izrael je dakle procijenio da SAD do 2036. neće biti zemlja s kojom vidi ovaj tip suradnje. Bez obzira na AIPAC i dominaciju u američkoj politici. I bez obzira na Iran. Ovo je nakon poraza Irana, kroz deset godina. Njegova trenutna procjena.

Zašto izraelska elita planira taktičko povlačenje iz Amerike? Zašto Netanyahu priprema izlaz? I zašto ne vjeruje u America First?

Želim iznijeti neke demografske podatke: Izrael je jedina zemlja u svijetu gdje visoko-obrazovane, bogate žene biraju imati 2+ djece. Podaci iz 2023. pokazuju kako Izrael ima iznimno visok ukupni fertilitet u odnosu na većinu razvijenih zemalja, s prosječnim brojem djece po ženi od oko 2,9–3,1, što je znatno iznad prosjeka OECD-a i pomaže održanju populacijskog rasta.

Istovremeno, struktura stanovništva je izrazito mlada: veliki udio stanovništva je mlađi od 25 godina, što stvara potencijalnu radnu snagu i konkurentsku prednost u rastu, inovacijama i produktivnosti u nadolazećim desetljećima. Izrael također ima jak obrazovni i tehnološki sektor, s visokom razinom znanstvenih istraživanja, inovacija i start-up aktivnosti. Sve to Izrael čini jedinstvenim slučajem među razvijenim državama.

Ako, dakle, padne Erdogan, ako Rusija osvoji Odesu (Podmornica Potemkin i dolazak u Odesu – Thompson na ruskim kanalima) i nastavi prema Istanbulu, dok SAD i Izrael lako rješavaju iransko pitanje superiornim taktikama, tko ostaje bez kolača?

Velika Britanija, EU i NATO.

Bi li propast eura pomogla dolaru?

Stručnjaci se uglavnom slažu da bi propast eura ili njegov potpuni kolaps, npr. raspad Eurozone, u kratkom roku vjerojatno pomogao dolaru, jer bi se pojačala potražnja za dolarom kao globalnim sigurnim utočištem (safe haven), što bi privremeno ojačalo njegovu ulogu u svjetskom financijskom sustavu i možda čak usporilo trenutni proces dedolarizacije. Kratkoročno.

Koliki je Trump kockar? U kojoj su mjeri logika rizika, vjera u šansu (take a chance) i spremnost na skok u nepoznato strukturni elementi američkog političkog imaginarija koje Trump ne samo da utjelovljuje, nego ih pokušava kodificirati kao trajno nasljeđe?

Jer on isto tako zna da bi dugoročno to bila Pirova pobjeda, jer bi globalne financijske napetosti i kriza u Europi snažno pogodile američko gospodarstvo kroz više kamatne stope, recesiju i oslabljenu likvidnost u offshore dolarskom sustavu (eurodolaru), uslijed duboke međuovisnosti gdje EU ostaje jedno od najvećih američkih tržišta u 2025, često premašujući Kinu u nekim razdobljima, s bilateralnom trgovinom robom i uslugama koja podržava milijune radnih mjesta u SAD-u i ogromne investicije u oba smjera.

Možda, dakle, Trump ne računa na Europu u istoj mjeri kao prije, jer je istovremeno trgovinski deficit s EU u nekim mjesecima 2025. bio veći nego s Kinom, a o carinama, diplomaciji i kaznama američkim tehno divovima da ne govorim. Puno je razdora između Europe i SAD-a. Ako Trump izazove euro da privremeno ojača dolar, dok preusmjerava fokus na druge regije (Azija, Južna Amerika), onda računa na jedan veliki trik (vanzemaljce?), koji u najboljem slučaju ima 50:50 šanse za uspjeh. Zato treba Latinsku Ameriku za magični realizam.

Jer lančana kriza u Europi će oštro pogoditi američke izvoznike, banke i globalnu likvidnost – samo što je Trumpova administracija možda spremna tolerirati te troškove u ime najveće povijesne promjene u odnosima i poslovima SAD-a.

Car je gol: Jesu li Ratovi dolara počeli? (1. dio)

U ovakvim nesigurnim razdobljima stručnjaci savjetuju okretanje stvarnoj imovini koja donosi prihod i čuva vrijednost izvan nestabilnog fiat sustava: tvrtke, nekretnine, infrastruktura, zemlja, sirovine.

Sloboda narodu.