U utakmici protiv Urugvaja, argentinski lijevi vanjski ide prema zastavi i čudno pokazuje svojim suigračima. Protivnici ništa ne razumiju. On se zatrčava i šutira: izlazi iskrivljen, otrovan i neuhvatljiv udarac… Lopta u mrežu!
Nemoguća je, prije svega, ideja. A onda dolazi izvedba koja mora biti savršena, milimetarska, leonardovska. Potreban je maštovit um da se zamisli da se na taj način može zaraditi slava, jer sve mora ići glatko, ne smije biti ni daška vjetra koji bi kočio projekt i iznad svega stopalo mora biti toplo, mekano, školovano da radi što mu glava govori. Cesareo Onzari ima sve kvalitete da pokuša nemoguće i da na kraju čujete kakva priča proizlazi iz toga. Nalazimo se u jesen 1924., Urugvaj je upravo postao prvak na Olimpijskim igrama u Parizu igrajući zvjezdani nogomet. Argentina, koja nije sudjelovala na Igrama, ali nije tamo, ne miri se s dominacijom svojih suparnika pa je za utvrđivanje tko je zapravo kralj Rio de la Plate potreban dodatni izazov.
