U kratkoj analizi autor se istraživački osvrće na nedavno preminulog Charlieja Kirka i objašnjava važnost njegovog djelovanja.
Nakon nedavnog tragičnog ubojstva Irine Zarutske, mlade Ukrajinke koja je došla u Sjedinjene Američke Države u potrazi za novim životom i ostatkom od onog što se nekad zvao američki san (koji je inkrementalno nestajao u posljednje 24 godine, upravo od 11. rujna 2001. godine), jučer smo svjedočili ubojstvu jednog od najvećih imena konzervativne američke scene, koji je u kriznim vremenima ustao za istinu i digao glas poglavito kako bi pozvao ljude na dijalog i kako bi se razbili mjehurići/baloni jeke i saslušali drugi stavovi i argumenti u cilju izgradnje nacionalne (američke) zajednice kroz komunikaciju (Communio– zajednica) – Charlieja Kirka.
Njegova metoda djelovanja je prije svega Sokratska, odnosno razgovarati sa svima koji skupe hrabrosti približiti se njegovom mikrofonu, kao što je i Sokrat po Ateni razgovarao sa svima. Ne ulazeći u biografiju ovog Sokrata 21. stoljeća, zadržat ćemo se na trenutak na ključnim ideološkim pozicijama Charlieja Kirka.
Kao američki domoljub zagovarao je prije svega ideju američke dominacije i slobodnog tržišta, smanjenje poreza i deregulaciju te je bio kritičan prema državnim intervencijama i određenim (ne nužno i svim) socijalnim programima, prvenstveno zbog njihove izuzetno loše implementacije od državnog aparata (što vjerujem većina nas može posvjedočiti, međutim u europskom kontinentalnom kontekstu ne postoje velike tendencije deregulaciji i privatizaciji, osim možda po pitanju obrazovanja i zdravstva, što je zasebna tema istraživanja).
Protivio se i bio je jedan od najglasnijih protivnika woke ideologije/kulture, radikalnog feminizma, političke korektnosti i kulture isključivanja (cancel culture – suvremeni oblik ostracizma). Zastupao je tradicionalne, obiteljske, kršćanske i konzervativne vrijednosti oštro se suprotstavljajući pobačaju, istospolnim brakovima i transrodnim pravima. Zalagao se također za strogu imigracijsku politiku, odnosno provođenje američkih zakona na granici suprotstavljajući se ilegalnim migracijama koje ugrožavaju sigurnost, ekonomiju i američki identitet.
Vanjskopolitički stavovi su mu realistički, u duhu Trumpa i America First, kojeg je podržavao iako se nije slagao s njim u svim politikama. Štoviše, često je isticao prilikom kampanje 2024. godine, kako se oko Trumpa okupila heterogena grupacija konzervativnih, liberalnih, libertarijanskih (ali i drugih ideoloških pozicija) građana koji se međusobno ne slažu po svim pitanjima, ali vjeruju da je Donald Trump najbolji izbor za SAD napram svih demokratskih kandidata. Charlie Kirk i jedna od najzaslužnijih osoba koja je mobilizirala mlade mase da glasaju za Donalda Trumpa.
Dva pojma s kojima se posebno obračunavao
Izdvojio bih dva pojma, koja sam među prvima u Hrvatskoj znanstveno etimološki pokušao objasniti, s kojima se Charlie Kirk posebno obračunavao, a to su cancel culture i woke culture.
Kultura isključivanja (ili odstranjivanja) (cancel culture) označava praksu ili tendenciju upuštanja u masovno bojkotiranje, izoliranje ili odbacivanje neke ideje, osobe, tvrtke, institucije, države ili proizvoda kao način izražavanja neodobravanja i društvenog pritiska. To je proces ostracizma, koji se često provodi putem društvenih mreža ili javnih medija putem kojih se poziva na izbacivanje iz te kulture određenih vrijednosti, osoba, aktivnosti, proizvoda (bojkotom), država i drugo.
Nastao je u prosvjednim pokretima u SAD-u, #MeToo pokret, koji se bori za prava žena da prozovu sve koji su ih nekada napastovali, i BLM (Black Lives Matter), pokret koji se bori protiv rasizma, diskriminacije i nejednakosti crne populacije.
Pippa Norris, profesor s Harvarda, govori kako je kultura isključivanja u određenoj mjeri mač s dvije oštrice – s jedne je strane glas marginaliziranih skupina, ali s druge strane postoji velika opasnost da se ugrozi sloboda govora, s obzirom na to kako postoji opasnost od isključivanja te osobe koja želi reći nešto drugačije argumentirano. Nadalje kultura isključivanja dovodi do čišćenja (ili cenzure) pojedinih likova, aktera iz svijeta umjetnosti, poput knjiga dr. Seuss, J. R. Rowling, koja se ne slaže s transrodnom ideologijom, tvora Pepea koji je postao silovatelj i nasilnik prema ovoj vrsti kulture, kapetana Jacka Sparrowa iz filma Pirati s Kariba izbacuje se iz serijala filmova zbog suđenja glumcu Johnnyju Deppu, koji ga utjelovljuje. Taj će glumac upozoriti svijet na to kako je ova kultura izmakla svakoj kontroli i da zbog nje nitko nije siguran.
Pojedini mediji ovu vrstu kulture nazivaju novim totalitarizmom. Osim opasnosti za slobodu govora, što je posebno veliki problem za akademsku zajednicu, jer mi (istraživači) moramo biti provokativni i malo ubosti tkivo koje istražujemo kako bismo uspješno testirali naše hipoteze i argumente, tu je i opasnost poput odbacivanja, umjesto razumijevanja, nasilna nametanja osjećaja srama, efekta krda ili povodljivih masa vođenih iracionalnošću. One dijele bijes, ljutnju i frustraciju prema nekom, što vodi u odumiranje tolerantnog društva, dok istovremeno podržavatelji kulture isključivanja zahtijevaju toleranciju na svojim liberalnim manifestacijama.
Kultura isključivanja uništava toleranciju jer tolerancija označava postojanje drugog, suprotnog stava s kojim se pojedinac ne slaže, ali trpi taj stav, odnosno ništa ne radi protiv tog stava, osim daljnje argumentacije. Ljudi postaju netolerantniji zbog kulture isključivanja. Ona predstavlja suprotnost prosvjetiteljstvu, temelju modernog društva, naročito Voltaireu i njegovoj čuvenoj izreci: „Ne odobravam ono što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš“. Godine 2022. na problem kulture isključivanja upozorio je i papa Franjo prema kojemu je to „oblik ideološke kolonizacije, onaj koji ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja i koji sada poprima oblik kulture otkazivanja koja napada mnoge krugove i javne institucije“. Papa Franjo je osudio kulturu isključivanja i „jednostruko razmišljanje koje pokušava poreći ili prepisati povijest prema današnjim standardima“ (Pavlić i Rukavina, 2022: 13-14).
Woke culture
Na kulturu otkazivanja nadovezuje se probuđena kultura (woke culture), nešto manje poznata u Hrvatskoj, koja se odnosi na oprez po pitanjima nepravde u (najviše američkom/anglosaksonskom) društvu, posebno u slučajevima rasizma, na „čin da budete vrlo pretenciozni u pogledu toga koliko vam je stalo do društvenog pitanja“. Sam je naziv stariji i dolazi iz afroameričkog narodnog jezika. Međutim danas dobiva pejorativno značenje, zbog tzv. kulta društvene pravde (cult of social justice), koja je usko povezana s progresivnim lijevim socijalno-liberalnim politikama, feminizmom, LGBT aktivizmom, pitanjima kulture rasne jednakosti, rodne ideologije i pravima marginalnih skupina.
Što je problematično s ovom vrstom kulture? Naime, umjesto da se suprotstave lošim idejama ili pitanjima kulture rasne jednakosti raspravom, debatom ili prosvjedom, probuđeni (woke) ljudi imaju za cilj zastrašiti svoje neistomišljenike da ušute! Do tog cilja dolazi se korištenjem taktike isključivanja zbog govora mržnje i nametanjem progresivno liberalnih ideologija drugima te uništavanjem ugleda svima koji imaju drugačije poglede na svijet. Govor mržnje, nasuprot slobode govora, može biti jedno zanimljivo buduće istraživanje, naročito pri istraživanju probuđene kulture i kulture isključivanja.
Dakle kultura isključivanja i kultura probuđivanja idu ruku pod ruku i zajedno mijenjaju društvo u više progresivno socijalno-liberalno, što je temelj profanog (antifundacionalističko) ontološki otuđena čovjeka, te postaje određena vrsta izazova današnjoj judeokršćanskoj kulturi/civilizaciji.
Stoga je još jedno zanimljivo pitanje za buduće radove, postoje li dvije civilizacije pod jednim nazivom „Zapadna civilizacija“, jedna ontološki fundacionalistička (kojoj je pripadao pokojni Charlie Kirk), a druga antifundacionalistička (Pavlić i Rukavina, 2022: 14-15)? „Naime, glavno pitanje na koje ontologija pokušava dati odgovor je: postoji li tamo negdje svijet koji je neovisan o našoj spoznaji? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, riječ je o fundamentalnom/fundacionalističkom (ili esencijalističkom) stajalištu, odnosno postoji svijet koji je realan i istinit te utemeljen u bitku.
S druge strane, ako je odgovor na ovo pitanje negativan, riječ je o antifundacionalizmu (ili svojevrsnom društvenom konstruktivizmu) unutar kojeg je svijet društveno konstruiran i ne postoji neki stvaran istinit svijet koji je potrebno otkriti. Svijet je čisti produkt naših misli, osjećaja i percepcije te ne postoji u stvarnosti doli one koja je u našim glavama“ (Rukavina, 2024a).
Poticao razgovore (s izrazitim poštovanjem) s ljudima s kojima se nije slagao
Nekoliko stvari je u ovoj fazi nakon Charliejeve tragične smrti važno naglasiti. Prije svega da je izuzetno tužno i žalosno vidjeti (ponovno) posezanje za nasiljem u nedostatku argumenata potencijalno (hipotetski jer se u pisanju ove analize još uvijek traga za ubojicom i ne znaju se točno motivi napada) od strane svojevrsne ekstremne ljevice koja je evoluirani oblik Frankensteinove ideologije koja spaja određene elemente liberalizma i socijalizma s kraja 1990ih i britanske priče Giddensovog Trećeg puta (obnova socijaldemokracije u doba liberalne globalizacije, nakon pada komunizma i krize klasične socijaldemokracije i neoliberalizma, tako da ih se ideološki spaja vodeći se potkom “ne ni lijevo, ni desno, nego naprijed” želeći odbaciti ideološke krajnosti, a rezultat je čini se nova fuzirana totalizirana liberalno-socijalna transhumanistička krajnost).
Svako nasilje, mora biti osuđeno kao nedopustivo sredstvo u političkim debatama demokratskog društva. Prije svega nekoliko tjedana sam upozorio upravo na nedostatak debate prije svega ugledavajući se na djelovanje Charlieja Kirka u SAD-u, ali i Johna Mearsheimera. „U Republici Hrvatskoj u posljednje tri godine nije bilo gotovo nijedne rasprave u formatu pro et contra po pitanju rusko-ukrajinskog sukoba, ali i općenito u hrvatskom demokratskom društvu danas gotovo pa i nema platforme na kojoj se mogu čuti debatne rasprave i mišljenja iz različitih gledišta o različitim pitanjima. (Izuzetak bi možda bila emisija Peti dan, pri čemu se mnogi argumenti ne kažu iz autoru nepoznatog razloga, iako je ova emisija danas možda jedina koja pokušava demokratski otvarati prostor različitim gledištima, ako izuzmemo mnogobrojne podcaste koji nemaju debatni format nego intervju s gostima različitih pogleda i svjetonazora)” (Rukavina, 2025).
Jedino što je Charlie Kirk napravio je poticao razgovore (s izrazitim poštovanjem) s ljudima s kojima se nije slagao. Stoga je Donald Trump u svom obraćanju točno zaključio da radikalna ljevica godinama uspoređuje konzervativnu scenu kao naciste i fašiste što je potpuno pogrešno i namjerno političko etiketiranje (konzervativizam i fašizam/nacizam su politološki potpuno drugačije ideologije, prije svega jer su fašizam i nacizam revolucionarne ideologije, dok je konzervativizam prosvjetiteljska anti-revolucionarna ideologija).
Motivi ovog zločina će se utvrđivati u danima, tjednima, a možda i mjesecima koji su pred nama. Nadamo se da će njegovo ubojstvo biti razriješeno, a ubojica pronađen i da se ovaj slučaj neće pretvoriti u slučaj poput J.F. Kennedyja. Obraćanje američkog predsjednika jasno naglašava svjesnost opasnosti od demonizacije političkih suparnika o čemu sam pisao prije 3 godine kad je započeo međudržavni rusko-ukrajinski sukob (Rukavina, 2024) za čiji se brzi završetak i mir zalagao Charlie Kirk.
Ontološki bitak kršćana mnogo lakše obitava u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao rusko-ukrajinskog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati u ovom trenutku „besmislenim“ rješenjem. Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti diplomate kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama. Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati, barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena. Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako ovaj rat ne završimo, postoji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo (Rukavina, 2023). „Stoga težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).
FBI našao oružje kojim je ubijen Kirk: Trump će ga posthumno odlikovati
Više pokušaja političkih ubojstava
U posljednjih 13 mjeseci na liberalnom demokratskom Zapadu (države članice euroatlantskih integracija: EU i NATO) svjedočili smo nekoliko pokušaja političkih ubojstava (atentata): neuspješni na Donalda Trumpa i slovačkog premijera Roberta Fico te posljednji, nažalost, uspješni – na Charlieja Kirka.
Zajedničko svoj trojici je da su se suprotstavljali globalističkim liberalnim post-hladnoratovskim strukturama, imali su nisku razinu povjerenja u multilateralizam, skepticizam prema liberalnim vojnim „humanitarnim“ intervencijama Zapada i protivili su se daljnjoj vojnoj pomoći Ukrajini pozivajući na dogovor s Rusijom i zaustavljanje sukoba. Naravno, navedeni stavovi nisu nužno motivi ubojstva (i pokušaja ubojstava) samo neke političko-ideološke točke preklapanja onih prema kojima se prakticira nasilje.
I onda se postavlja pitanje, kako biti tolerantan (konzervativna desnica) prema onima koji nisu tolerantni (totalitalizirana liberalno-socijalna ljevica) prema drugima, a isti ti netolerantni samo-inicijalno uzurpiraju pojam i koncept „tolerancije“, možda baš jer rade inverziju prikazujući se onim što nisu?
Istinsko lice tolerancije u svijetu je Charlie Kirk po znanstvenoj i etimološkoj definiciji riječi tolerancija, što to znači trpjeti, a on je otvoreno trpio neslaganja kojima se otvarao u dijalogu s američkim građanima i borio se uvijek da se očuva njihovo pravo na slobodu govora. Ponavljamo, tolerancija se najbolje može opisati upravo riječima Voltairea: „Ne odobravam ono što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš“. Charlieju Kirku je nasilno zaustavljen dar govora i debatiranja koje su bile popraćene s visokom razinom poštovanja prema ljudima s kojima je pričao duboko vjerujući da su i to djeca Božja, kako je svjedočio svoju vjeru i po kojoj je rekao da želi biti zapamćen. Ne trebamo se slagati, što je svakako demokratski, ali se isto tako apsolutno ne trebamo niti ubijati i napadati samo zato što imamo drugačije poglede na svijet.
Pred SAD-om su ozbiljni izazovi, prije svega unutarnjopolitički s kojima će se morati nositi. Posebna analiza bi nam bila potrebna o mogućnostima novog građanskog rata u SAD-u o kojima (nažalost) mnogi pišu, a prošle se godine on i ekranizirao u filmu Civil war (2024) u kojem je (spoiler alert) prikazano ubojstvo predsjednika SAD-a. Sam ulazak u diskurs i narativ kao i u popularnu kulturu mogućnosti građanskog rata po konstruktivističkoj teoriji međunarodnih odnosa stvara se ili se konstruira slika potencijalne budućnosti.
Trenutačno većina konzervativnih aktera u SAD-u, kao i bliski stalni suradnici Charlieja izražavaju tugu, podršku i odbacuju nasilje. Možda upravo njegova smrt bude faktor pomirbe američkih antagoniziranih podjela i on postane simbol ujedinjenja SAD-a ili otpor radikalizaciji i totalitarizaciji post-hladnoratovskog liberalizma kroz transhumanizam zagovarajući daljnji dijalog i komunikaciju, odnosno svojevrsnu Kirkizaciju (Kirkisation) – proces otvorenog dijaloga s političkim suparnicima kroz debate i suprotstavljanje različitih mišljenja i argumenata na određena društvena i politička pitanja. Navedeno je ostavština Charlieja Kirka – ideja da je istinski dijalog istodobno jamstvo demokracije i put prema pomirenju.
Nepotreban nam je još jedan sukob u svijetu, nego put prema miru i prosperitetu završavajući sve otvorene sukobe (po mogućnosti hladno, racionalno, pragmatično, diplomatsko-realpolitički uspostavom ravnoteže snaga među velikim silama) s mirotvorcima, kao što je bio Charlie Kirk. „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Matej 5:9).
Za kraj, u skladu s porukama i kršćanskoj aktivnosti koju je živio pokojnik, kako mi možem oodati počast Charlieju Kirku?
Osobno mogu navesti tri primjera:
- Boriti se za istinu, neovisno o tome koliko cijeli svijet govori da si u krivu. Ako znaš da je nešto istina, imaš dokaze i argumente na svojoj strani te se vodiš razumom i duhom, tko ti može stati na put? Čak ako ti i oduzmu život kao što su Charlieju, tvoje riječi će nastaviti živjeti, kao i njegove. Kako kaže popularna pjesma Happy nationšvedskog bendaAce of Base: a man will die, but not his ideas (čovjek će umrijeti, ali ne i njegove ideje).
- Otvoriti i poticati dijalog, komunikaciju i debate kao što je to radio Charlie Kirk te nikad ne izgubiti misao da su nasuprot nas ljudi, djeca Božja, sa svojim pogledima, iskustvima, potrebama i željama koji su u mnogočemu jednaki nama. Cilj ubojstva je možda i bio na političkoj razini zatvoriti dijalog u takvom formatu stoga je baš suprotno potrebno više Kirkizacije.
- Molitva, meritokracija, poduzetništvo i rad na vlastitom uspješnom postojanju unutar Vaših zajednica (a temeljna je obitelj).
Politički suparnici (i ubojica) riješili su se jednog Charlieja Kirka, a dobiti će ih možda na tisuće jer je njegova smrt dokaz da je možda u mnogočemu bio upravu te je u svojoj potrazi i vječnom dijalogu za istinom inspirirao i motivirao mnoge.
Ubojstvo Charlie Kirka: ‘Politički atentat’ u podijeljenom američkom društvu
Charlie Kirk je svojim životom svjedočio snagu vjere, obitelji i domovine. Bio je glas mladih, branitelj slobode i kršćanskih vrijednosti, junak našeg doba. Ostat će zapamćen ne samo po svojim riječima, meritokraciji, borbi za istinom, već i po hrabrosti kojom je živio svoja uvjerenja. Neka Gospodin primi njegovu dušu i neka njegov primjer bude svjetionik budućim naraštajima.
Literatura
Pavlić, Richard i Rukavina, Bruno (2022) RELATIVIZACIJA SVETOG U SUVREMENOJ (NE) KULTURI. Riječki teološki časopis 51(1): 5-27. Dostupno:https://hrcak.srce.hr/clanak/426385
Rukavina, Bruno (2023) BESMISAO RATA IZMEĐU RUSKE FEDERACIJE I UKRAJINE. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/
Rukavina, Bruno (2024) Vanjskapolitika Ruske Federacijeisukob u istočnojUkrajini (2014.-2022.). Završnispecijalistički rad, Fakultetpolitičkihznanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538
Rukavina, Bruno (2024a) MOLITELJI VS. KONTRAPROSVJEDNICI – VRHUNAC HRVATSKE DEMOKRACIJE. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2024/01/06/molitelji-vs-kontraprosvjednici-vrhunac-hrvatske-demokracije/
Rukavina, Bruno (2025) Bismarck je znao odgovor: ‘Tajna uspjeha u politici? Dobar dogovor s Rusijom.’Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bismarck-je-znao-odgovor-tajna-uspjeha-u-politici-dobar-dogovor-s-rusijom/
