Unatoč izostanku opipljivih pomaka u pregovorima s Iranom, američki je predsjednik tjednima neumorno zračio optimizmom, dajući naslutiti sretan epilog kompleksne političke igre i potpisivanje novog pakta s iranskim vlastima (uvelike na tragu onoga koji je Barack Obama potpisao, a Donald Trump 2018. godine jednostrano raskinuo).
No priča je prošlog tjedna poprimila bitno drukčije konture, a njegov optimizam naprasno ostao bez pokrića: na samom isteku roka od 60 dana koji je Trump postavio kao svojevrsni ultimatum Teheranu, ministarstvo obrane je (bez jasnog obrazloženja) odlučilo povući dio osoblja iz regije, raspirujući nagađanja o mogućoj eskalaciji konflikta i vojnom sukobu koji bi dodatno podigao (ionako povišene) tenzije na Bliskom istoku.
Time posljedično i na tržištu nafte: u kombinaciji s povoljnim fundamentima cijena WTI sirove nafte je, dobrim dijelom upravo zahvaljujući uvjerenju u mirno rješenje spora s Iranom, od početka godine kontinuirano klizila nizbrdo i početkom travnja, nedugo nakon kontroverzne najave recipročnih carina, skliznula sve do 55 dolara i najniže razine u posljednje četiri godine. Samo dva mjeseca kasnije, stvari danas izgledaju bitno drukčije – cijena barela WTI sirove nafte primakla se na korak do okruglih 70 dolara po barelu i otvara mogućnost bitno drukčijeg scenarija koji nipošto nije po volji Bijele kuće.
Rasplamsavanje sukoba
Predmet spora je, dakako, proces obogaćivanja urana: iranska strana uporno ponavlja kako je riječ o sastavnom dijelu civilnog nuklearnog programa, dok Izrael i Bijela kuća vjeruju kako su iranske ambicije puno veće, a krajnji cilj stvaranje nuklearnog oružja, čime bi se drastično narušio odnos snaga u regiji. Budući da Izrael već godinama zagovara vojno rješenje (uništavanje ključnih instalacija), recentne izjave američkih dužnosnika, začinjene Trumpovom objavom kako više “nije toliko uvjeren” u uspješan završetak pregovora, sada bitno povećavaju mogućnost vojnih udara i rasplamsavanja sukoba. Pritom nimalo ne pomažu ni ratoborne izjave iranskih dužnosnika koji u slučaju napada najavljuju adekvatan (vojni) odgovor na američke mete u susjedstvu.
Aktualan rast cijena mogao bi uvelike poništiti silan trud koji je Trump dosad uložio u ispunjenje jednog od svojih krupnih predizbornih obećanja, najavljujući niže (maloprodajne) cijene benzina za američke građane. S tim je ciljem za početak uspio osigurati naklonost Saudijske Arabije, ključne destinacije prvog izleta u inozemstvo američkog predsjednika u novom mandatu. Naime, OPEC+ je na inicijativu saudijske kraljevske obitelji, unatoč protivljenju ostalih članica (u prvom redu Rusije), u nekoliko navrata tijekom ove godine donio odluku o značajnom povećanju proizvodnje, mijenjajući odnos ponude i potražnje na tržištu.
Ironijom sudbine, kao jedan od motiva za suradnju Rijada spominje se i zeleno svjetlo Bijele kuće u pogledu procesa obogaćivanja urana na teritoriju Saudijske Arabije, makar se Bijela kuća, barem kada je Iran u pitanju, ideji gorljivo protivi. U tu priču se više-manje uklapa i teza kako su niže cijene nafte (uz kontinuirani pritisak Izraela) bile ključna motivacija za pokretanje pregovora s Iranom jer bi eventualno potpisivanje sporazuma eliminiralo problem sankcija iranskom režimu i otvorilo put daljnjem povećanju proizvodnje nafte.
Problem je, međutim, što se zamjetan pad cijena nafte dosad nije u značajnijoj mjeri odrazio na kretanje maloprodajnih cijena benzina na američkom tržištu, dijelom i zbog posve kontraproduktivnih prijetnji carinama prema Kanadi i Meksiku, odakle američke rafinerije uvoze značajne količine sirove nafte. A ulozi su u međuvremenu značajno porasli.
U nedostatku značajnijeg pada cijena benzina, ni stagnacija, barem iz perspektive aktualne američke administracije, ne spada u red osobito nepovoljnih ishoda. Najnoviji rast cijena nafte zato dodatno komplicira stvari i sužava prostor za manevar monetarnim vlastima, samo nekoliko dana nakon objave prilično benignog izvješća o padu godišnje stope inflacije (s 2,4%) na 2,3%. Nominalno tek minoran pad stope inflacije nadmašio je očekivanja investitora, skrivajući negativan utjecaj viših carina na proizvode iz uvoza (toga se Wall Street najviše pribojavao), čime se otvara mogućnost priželjkivanog smanjenja ključnih kamatnih stopa.
Geopolitika mrsi račune
Ili je barem to bio slučaj dok se u priču nije uplela geopolitika, pomrsivši račune potrošačima (i ulagačima), jer bi zadržavanje cijena sirove nafte na aktualnim razinama moglo iznjedriti osjetniji skok cijena benzina, a potom onda i stope inflacije, te gurnuti središnju banku u prilično nezavidnu poziciju.
Službeni stav monetarnih vlasti već je odavno poznat: ciljana stopa inflacije na nešto duži rok iznosi dva posto godišnje, no uz rast cijena nafte, odluku o snižavanju kamatnih stopa, osobito u svjetlu moguće eskalacije trgovinskog rasta, prilično je teško potkrijepiti konkretnim argumentima. Na kocki je kredibilitet središnje banke, a pritom verbalni napadi i ispadi nezadovoljstva iz Bijele kuće nimalo ne pomažu.
