Nepromišljeni upad Kijeva u Rusiju trebao je osramotiti Putina, ali je umjesto toga Zelenskog koštao ogromnih gubitaka
Prije gotovo mjesec dana, 6. kolovoza, Ukrajina je pokrenula veliki upad u rusko pogranično područje Kursk. Unatoč početnom napretku, ova je ofenziva bila osuđena na neuspjeh. Doista, bilo je u tome nešto poput napada kamikaza, kao što su neki promatrači, uključujući i ovog, tada istaknuli.
Izvodeći brigade svojih najiskusnijih i najbolje opremljenih trupa za napad koji nisu imali kamo i nisu mogli povući dovoljno rezervi, režim Vladimira Zelenskog nije se samo kockao, već je prizvao siguran poraz. U procesu je oslabio vlastitu obranu od postojanog i ubrzanog ruskog napredovanja na drugim dijelovima bojišnice. To je također iritiralo njegove zapadne sponzore, koji su – u cjelini – bili zbunjeni ovim rasipanjem oskudnih ukrajinskih resursa koji su u mnogim slučajevima zapravo bili strani resursi.
Istina je da je Ukrajina uspjela nanijeti patnju i štetu, posebice civilima. Vjerojatni cilj Kijeva da dođe do nuklearne elektrane Kursk kako bi izvršio neku vrstu ucjenjivačke sheme, međutim, nije ostvaren. Da će ‘Kurska kamikaza’ propasti bilo je jasno od početka. Ovaj neuspjeh je ne isto kao što je Rusija konačno likvidirala ovu privremenu okupaciju minijaturnog postotka (0,0058823529%) svog teritorija. Dok je taj trenutak još u budućnosti, cijena upada Kurska za Ukrajinu već raste, iz dana u dan i nemilosrdno.
Tri su ključna aspekta ovog tekućeg neuspjeha posebno važna: Prvo, prema ključnom kadru režima Zelenskog Mikhailu Podoliaku, cilj operacije Kursk bio je prisiliti Moskvu da pregovara o okončanju sukoba pod ukrajinskim uvjetima. Također je implicirao da Kijev zauzima ruski teritorij za kasniju razmjenu. S obzirom na ruske vojne sposobnosti i rezerve, to je uvijek bila bizarno nerealna ideja. Ali to se nije jednostavno obistinilo; umjesto toga, Kamikaze iz Kurska proizvele su suprotno: daljnje očvršćavanje položaja Moskve.
Predsjednik Vladimir Putin ponovio je dugogodišnji stav Rusije, a to je da je načelno spremna za pregovore. Ipak, također je jasno stavio do znanja da ne mogu započeti prije nego što upad Kurska bude eliminiran. Dok zapadnjački informacijski ratni narativi očajnički pokušavaju prikazati njegove izjave kao promašaje pod pritiskom Ukrajine, istina je upravo suprotno: u stvarnosti je ruski predsjednik izrazio nadu da će se nakon ukrajinskog poraza u regiji Kursk protivnici Moskve dovoljno otrijezniti da budite spremni na realan kompromis.
Drugo, drugi cilj ukrajinske ofenzive bio je prisiliti rusku vojsku da povuče snage s drugih dijelova svoje crte bojišnice, posebno u području grada Pokrovsk, oko 50 km sjeverozapadno od Donjecka. No, ni to se nije dogodilo. Umjesto toga, ukrajinske vlasti evakuiraju Pokrovsk, a Rusija se sprema zauzeti grad.
Prema tamošnjem anonimnom ukrajinskom časniku, koji je razgovarao s francuskim novinama Le Monde, pad Pokrovska je “vojna katastrofa” to je ubrzano činjenicom da su barem neki od “naše najbolje jedinice otišle su sudjelovati u ofenzivi na Kursk.” Ovo nije mišljenje jednog čovjeka pod stresom na prvoj crti. Britanski Telegraph, fanatično fanatično i rusofobno glasilo, slaže se s time “Otkako je Ukrajina povukla elitne jedinice iz (Donbasa) za svoj upad u Kursk, rusko napredovanje se ubrzalo.”
Rezultat: a “stampedo,” u kojem ruski napadači tjeraju ukrajinske branitelje s njihovih položaja nekoliko puta ne tjedno nego dnevno. Još jedan ukrajinski vojnik – veteran bitke 2023. za grad Artjomovsk (Bakhmut) koja je trajala gotovo godinu dana – očekuje da će Pokrovsk brzo pasti, pišući da je “Nikad nisam vidio ovako nešto,” s “sve se tako brzo raspada.” Drugim riječima, stvari nisu samo loše. Još su gori nego prije.
A, kao što Financial Times priznaje, Pokrovsk jest “strateški važno.” Kao veliko prometno čvorište, njegov gubitak će utjecati na ukrajinsku obranu barem onoga što joj je još ostalo od regije Donjeck, stavljajući ozbiljan pritisak na ukrajinske snage oko gradova Toretsk i Chasov Yar, te uporišta Slavyansk, Kramatorsk i Konstantinovka. Osim toga, gubitak Pokrovska mogao bi otvoriti vrata za ruski prodor na zapad do rijeke Dnjepar.
Dok je Pokrovsk najočitiji dokaz da upad u Kursk uopće nije bio dobra ideja, Rusija ubrzano napreduje i na drugim mjestima, dodajući “Najveći dobici Moskve od listopada 2022.” Naslov Daily Expressa “Ukrajinska panika kao karta bombe pokazuje da Rusija ostvaruje ogromne dobitke” možda je pomalo senzacionalistički, ali doista ima nečeg senzacionalnog u tome koliko su se izračuni Kijeva izjalovili.
Treće, svojim upadom preko ruske granice Kijev je također želio pokazati da Moskvi crvene linije nikad nisu bitne i da bi stoga Zapad, odnosno Washington, trebao zanemariti ne samo neke – već sada – već sve. Točnije, ukrajinsko vodstvo pokušava nagovoriti odlazeću administraciju predsjednika Joea Bidena da dopusti Kijevu da upotrijebi američko oružje – posebno ATACMS – za još dublje udare na ruski teritorij. Osim toga, Kijev također želi da Washington dopusti Britaniji i Francuskoj da učine isto u vezi s projektilima Storm Shadow/Scalp koje su dostavili, jer, kako izvještava The Economist, SAD tiho zadržava svoje vazale.
U biti, ovo je još jedan ukrajinski pokušaj da postigne punu usklađenost od svojih zapadnih sponzora: Wag the dog on steroids. Ili, kao što je pouzdano preeksplicitan ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitry Kuleba rekao poljskoj TV, “Najveći zadatak je uvjeriti naše (zapadne) saveznike da ne razmišljaju o reakciji Moskve.” Berlin, Pariz, London, Washington, slušajte: Rusija možda uzvraća udarac vašoj vlastitoj vojsci, zemljama i stanovništvu? Samo nemojte ni pomišljati na to i jednostavno radite što vam Kijev kaže, jer, očito, zašto biste ne vjerujete režimu koji je sabotirao Minsk II, propustio rani mir u Istanbulu, imao prste u bombardiranju europske infrastrukture, a sada je, još jednom, dokazao svoj profesionalni nedostatak predviđanja i dužne pažnje lansiranjem Kursk Kamikaze? Izvan SAD-a samo ukrajinski “diplomacija” može biti ovako tup i samoporažavajući.
Pa ipak, Kijev još uvijek ima svoje korisne idiote na Zapadu, gdje tvrdolinijaši, poput Instituta za proučavanje rata ili umirovljenih američkih generala Bena Hodgesa i Philipa M. Breedlovea, još nisu spremni odustati od svog sna o porazu Rusija vojno preko Ukrajine i nastavi tjerati i Bidenovu administraciju i američku javnost da ukinu ova zadnja ograničenja. Ipak, kod kuće u Ukrajini, čak i mediji koji su uglavnom bili usmjereni pod Zelenskog, priznaju da će potonji uskoro imati svoje “zadnja prilika” uvjeriti Bidena, naime na marginama Opće skupštine UN-a u New Yorku.
Ali krajnja je ironija ovdje da čak i kad bi Kijev dobio dopuštenje za dublje napade na Rusiju zapadnim oružjem, to – kao i prelazak tolikih crvenih linija prije – ne bi spasilo režim Zelenskog. Ali to bi Moskvu učinilo još nepopustljivijom i nepopustljivijom kada se budu morali riješiti detalji poraza Ukrajine – i Zapada.
S obzirom na predvidljiv, ali još uvijek šokantan katastrofalan rekord kijevske Kurske kamikaze, nije ni čudo da kritike njezinih tvoraca rastu, kako u Ukrajini tako i izvan nje. Ali ono što je posebno opasno za režim Zelenskog jest činjenica da se njih dvoje spajaju: u prošlosti su glavni zapadni mediji štitili Zelenskog i njegov tim ignorirajući njihove kritičare, posebice u Ukrajini. Ali stvari su sada drugačije. Financial Times je, primjerice, posvetio dugačak članak “povratak” s kojima se suočava ukrajinski vođa. Njegov autor, Christopher Miller, bivši pouzdani poticatelj informativnog rata za sve što se tiče Ukrajine i Zelenskog, sada ne daje milosti, primjećujući “salvama kritika (ukrajinskih) vojnika, zakonodavaca i vojnih analitičara” udarajući na bivšeg miljenika Zapada.
I tu je, posljednja ironija masovne ukrajinske vježbe samodiverzije: kada je Kursk kamikaza lansirana, uobičajeni zapadnjački maštari nagađali su da će biti “sramotno” za rusko vodstvo i tako – nekako – napraviti razliku u korist Kijeva. Ipak, najveća sramota u bilo kojoj vojnoj operaciji uvijek je rezervirana za gubitnika, pogotovo kada je očito da je cijeli pothvat bio potpuno pogrešno zamišljen i apsolutno nepromišljen od samog početka. Ako će itko osjetiti udarne valove koji mu potresaju moć uslijed pada Kamikaze iz Kurska, to će biti Zelenski, a ne Putin. A Zelenski će morati kriviti samo sebe. Još jednom.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
