Sicilija je stoljećima bila romantična mediteranska pokrajina koja je očaravala strane posjetitelje na prvi pogled. Strancima se, neovisno o tome bili turisti ili slučajni prolaznici, ta talijanska južna pokrajina činila bajkovitom i gotovo nestvarnom. Mnogima je odavala dojam raja ili barem jednog od najugodnijih mjesta za život na Zemlji. Stranci su se rado prepuštali kupanju, sunčanju, šetanju i ćaskanju s veoma srdačnim autohtonim stanovnicima. Dojam su ukrašavali sunčano vrijeme, misteriozno zavodljive palme te nježni mirisi narančinih i limunovih cvjetova koji su se osjećali cijelim otokom.
Specifičan geografski položaj
Međutim, prvi nevjerojatno pozitivni dojmovi Sicilije bili su samo površnog karaktera i skrivali su dosta toga. Još jednom se pokazalo kako su stvari ili pojave koje su bile predobre da bi bile istinite, zapravo bile nešto drugo. Idilični dojmovi bili su zapravo iluzija, koja je bila daleko od cjelovite istine. Više od dva milenija većina stanovništva Sicilije živjela je u tiraniji. Sicilijanci su konstantni trpjeli ugnjetavanje stranih osvajača i feudalnih gospodara. Od antičkih vremena do sredine 19. stoljeća, romantični otok površine nešto više od 25.000 tisuća kvadratnih kilometara bio je osvajan, pljačkan i čak prodavan (doslovno razmjenjivan za druge teritorije).
Sicilija – meta stranih osvajača
Strateška i ujedno ranjiva lokacija Sicilije, nalazi se skoro u samom središtu Sredozemnog mora, nedaleko od kopna južne Italije i sjeverne Afrike, učinila ju je metom beskrajnog niza osvajača od kojih je dovoljno navesti: Feničane, Grke, Etruščane, Kartažane, Rimljane, Bizantince, Normane, Arape, Francuze, Španjolce, Austrijance. Strani vladari su vršili teror i provodili autoritarnu vladavinu. Naposljetku, otok su sredinom 19. stoljeća zauzele talijanske postrojbe. Dobar dio Sicilijanaca i Talijane je smatrao neprijateljima zbog razvijenog regionalnog identiteta i slabe talijanske nacije koje je bila tek u nastanku. Sicilijanci su uspjeli preživjeti sve moguće okupacije razvijajući kulturu otpora koja se temeljila na dva osnovna koncepta: 1) prezir i sumnja prema svim vlastima; 2) stvaranje čvrstih saveza s krvnim srodnicima i sumještanima koji su se suočavali s istim opasnostima.
Osobine Sicilijanaca
Analizirajući mentalitet velikog broja Sicilijanaca koji se temeljio na preživljavanju u nepovoljnim okolnostima, iz perspektive 20. stoljeća, autor Luigi Barzini Jr. je u svojoj slavnoj knjizi „Talijani“ napisao zanimljive opaske o Sicilijancima: „Uče ih od kolijevke, ili se već rađaju s tim znanjem, kako moraju pomagati jedni drugima, stati uz svoje prijatelje i boriti se protiv zajedničkog neprijatelja čak i kada su prijatelji u krivu, a neprijatelji u pravu; svatko mora braniti svoje dostojanstvo pod svaku cijenu i nikada ne smije dopustiti ni najmanju uvredu ili nepravdu da ostane neosvećena; moraju skrivati tajne i uvijek se čuvati službenih vlasti i zakona.”
Nastanak i transformacija mafijaških klanova
S vremenom su nepovoljne povijesne, političke, ekonomske i kulturne okolnosti iznjedrile tajnovite klanove, u sicilijanskom dijalektu „cosche“, koji su izvorno nastali kako bi se stanovništvo samoodržalo i izdržalo teror korumpiranih ugnjetavača. U svakodnevnom životu, naravno, nisu postojale pouzdane javne institucije koje bi štitile i čuvale imovinu običnih građana, pa su se klanovi, koji su uglavnom djelovali na selu, oslanjali na prikrivene metode, kompromise i osvetu kako bi osigurali provođenje privatne pravde. S vremenom su tajni klanovi u Siciliji postali poznati pod jednim imenom koje će postati globalno poznato: mafija. Tijekom dugog niza stoljeća mafijaški klanovi su nastajali iz gerilskih, slabo organiziranih skupina za samoobranu koje su se transformirale u pohlepne i brutalne bande koje su bile integralni dio organiziranog kriminala. Aktivnosti sicilijanskih mafijaških organizacija s vremenom, tijekom 20. stoljeća, proširile su se sve do SAD-a i ostatka svijeta.
Podrijetlo riječi mafija i mafijozo
Poput mnogih osobina Sicilijanske mafije, podrijetlo njezina naziva obavijeno je mistikom i narodnim vjerovanjima iza kojih često ne stoje konkretni dokazi. Jedna romantična legenda tvrdi da je ime mafija nastalo krajem 13. stoljeća tijekom ustanka Sicilijanaca protiv francuske dinastije Anžuvinaca u Palermu, glavnom gradu Sicilije. Prema toj priči, jedna Sicilijanka umrla je opirući se silovanju francuskog vojnika, a njen zaručnik, u znak osvete, zaklao je silovatelja. Pretpostavlja se kako je taj užasni događaj potaknuo stvaranje akronima MAFIA sastavljenog od prvih slova svake riječi lokalne fraze: „Morte alla Francia Italia anela“ („Smrt Francuskoj je krik Italije”).
Pobuna protiv francuske okupacijske vojske 1282. godine slikovito je nazvana Sicilijanska večernja zvona. Ustanak je dobio neobično ime zato što je signal za početak otpora bila zvonjava crkvenih zvona koja su pozivala na večernju molitvu. Manje romantično, ali vjerojatnije, objašnjenje podrijetla imena mafija dolazi iz sicilijansko-arapskog žargonskog izraza koji znači djelovati kao „zaštitnik“ protiv arogancije moćnih. Sam službeni naziv Sicilijanske mafije „Cosa Nostra“ u prijevodu na hrvatski jezik znači „Naša stvar“. Tako se naglašavala bliska suradnja mafijaša koji su bili povezani poput obitelji.
Sve do drugog dijela 19. stoljeća, naziv „mafioso“ na Siciliji nije imao kriminalne konotacije, već je označavao odlučnog muškarca s urođenim nepovjerenjem prema središnjoj vlasti. „Mafijozo se nije pozivao na državu ili zakon u svojim privatnim sukobima, već je stjecao poštovanje i sigurnost izgrađujući reputaciju hrabrog i čvrstog muškarca te je svoje nesuglasice rješavao borbom”, primijetio je engleski povjesničar Eric J. Hobsbawm. Član mafije „nije priznavao nikakvu obavezu osim kodeksa časti ili omerte (muževnosti), čiji je glavni postulat zabranjivao davanje informacija javnim vlastima.“
Mafijaški modus operandi
Za prosječnog Sicilijanca iz 19. stoljeća, koji je baštinio životni stil življenja u uvjetima stalne opasnosti i konstantnog ugnjetavanja, prava muževnost smatrala se arogancijom prema kojoj je muškarac šutio u slučaju pretrpljenog zločina. Međutim, Sicilijanac je zadržavao svoje pravo na osobnu „vendettu“, odnosno osvetu, za zločine počinjene protiv njega i njegove rodbine. Mafijaški klanovi nikada nisu djelovali pod jedinstvenim, centraliziranim zapovjedništvom za cijeli otok. Nije postojao jedan veliki vođa.
Klanovi su nastali kao lokalne bande koje su djelovale u nekom dijelu otoka. Bile su organizirane prvenstveno zbog zaštite specifičnih lokalnih interesa od stranih okupatora i uljeza iz drugih dijelova Sicilije. Još sredinom 19. stoljeća, mafijozi su od strane nekih pisaca prikazivani kao domoljubni partizani koji su branili i održavali drevne otočke tradicije. Mafijaški klanovi su se nazivali „obiteljima”. Vođa svake obitelji bio je poznat kao „padrino“ (kum) ili „capo di famiglia“ (glava obitelji). Radilo se o autokratskom vođi obitelji koji je rješavao sporove unutar svoje skupine.
Garibaldi osvaja Siciliju
Godine 1860. talijanski revolucionar i general Giuseppe Garibaldi, heroj Risorgimenta, pokreta za ujedinjenje Italije, iskrcao se na Siciliji s tisuću dobrovoljaca, koji su postali besmrtni kao „Crvene košulje“ zbog svoje prepoznatljive vojne odore. Uz potporu lokalnog stanovništva, Garibaldi je lako porazio postrojbe kralja Dviju Sicilija. Franjo II. španjolski burbonski monarh bio je svrgnut. Među pobunjenicima koji su se pridružili Garibaldijevoj vojsci i njegovom pozivu na socijalnu pravdu bilo je oko 2.000 grubih seljaka sa sela, koji su, ovisno o ekonomskim uvjetima, naizmjenično radili na poljima i skrivali se po špiljama kao odmetnici. Kao simbol poštovanja prema tim seljacima-djelomičnim razbojnicima, Garibaldi ih je slavio kao „Squadri della Mafia“ – mafijaški odred.
Godinu dana nakon Garibaldijeva iskrcavanja i munjevite vojne pobjede, Sicilija je uklopljena kao pokrajina novonastale ujedinjene Kraljevine Italije. Godine 1863. na Siciliji je izvedena kazališna predstava pod naslovom „I Mafiosi della Vicaria“, u prijevodu na hrvatski „Junaci pokajničkog zatvora“. Mafijaši su u drami prikazani kao potlačeni, ali hrabri domoljubi i zatvorenici koji su pokazivali svoju fizičku odvažnost u dvobojima noževima. Predstava se izvodila širom Sicilije i Italije, a izvedbe su bile ključne u širokom uvođenju riječi mafija i mafijozo u talijanski jezik. Talijanski rječnik iz 1868. godine definirao je riječ „mafiju“ u nekriminalnom smislu kao „bahatost“ ili „odvažnost“.
Nered ujedinjene Italije
Unutar jednog desetljeća, oslobođenje Sicilije i uklanjanje starog poretka rezultiralo je rastućim kaosom, neredom te općim porastom kriminala na otoku. Novi uvjeti stvorili su plodno tlo za najbolje organizirane mafijaške klanove, koji su mogli mobilizirati de facto male privatne vojske. Klanovi su iskoristili previranja, politički i zakonski vakuum, okrenuvši se suptilnijim oblicima kriminalnih aktivnosti. U razdoblju s malo zakona i reda, coschei su zahtijevali sustavna plaćanja od bogatih zemljoposjednika i poduzetnika kako bi „zaštitili“ njihovu imovinu od vandala, otmica i zahtjeva za otkupninom. Uz iznuđivanje i pružanje „zaštite“, mafijaški klanovi proširili su svoju moć infiltrirajući se u lokalne vlasti i pravosudni sustav, čime su osigurali nekažnjivost za svoje aktivnosti.
Tren de Aragua: moćna kriminalna banda Latinske Amerike
