Kako bi vratila privid zakona i reda, nova talijanska vlada je 1870-ih angažirala klanove da pomognu u hvatanju najnasilnijih nemafijaških kriminalaca. Lutajuće skupine bandita terorizirale su otok, prijeteći javnoj sigurnosti i ekonomskoj stabilnosti Sicilije. Banditi su smatrani velikom opasnošću s kojom se valjalo obračunati. Kao nagradu za pomoć mafije, nova vlada u Rimu tajno je obećala da će mafijaški klanovi moći nastaviti funkcionirati na Siciliji i da se vlada neće miješati u rad mafije. To je značilo kako će mafijaši i dalje nekažnjeno lihvariti svoje sumještane.
Talijanski državni dužnosnici, uglavnom iz sjeverne i središnje Italije, nisu bili upoznati s nijansama sicilijanske kulture te su privatni dogovor smatrali dobrim kompromisom. Previše samouvjereni, državni funkcioneri vjerovali su da će vođe Cosa Nostre služiti kao privremeni posrednici između njih i otočnog stanovništva. Smatrali su da će mafijaši pomoći u održavanju reda dok mlada ustavna monarhija ne stekne snagu nametnuti vlastitu volju. Međutim, dogovor je dao mafijaškim obiteljima gotovo neograničenu dozvolu i novi poticaj za djelovanje.
Najmoćnije obitelji
Najjači klanovi nalazili su se u sjeverozapadnoj Siciliji, blizu Palerma. Najistaknutije su bile obitelji koje su kontrolirale trgovinu agrumima i posjedovale velike zemljišne posjede. Obitelj Greco iz Ciacullija bila je jedna od najutjecajnijih, s jakim vezama u politici i gospodarstvu. Klanovi iz grada Corleonea tada su već počeli graditi reputaciju brutalnih i nemilosrdnih vođa. Klanovi nisu djelovali izolirano. Surađivali su, sklapali saveze, ali su se i međusobno sukobljavali kako bi proširili svoj utjecaj nad unosnim poslovima i teritorijem. Počeli su djelovati otvoreno i sve drskije, bez ikakve namjere da se odreknu svog privilegiranog položaja.
Cosa Nostra – paralelna država
Ujedinjenje Italije potaknulo je raspad mnogih feudalnih posjeda na Siciliji i dovelo do određene ekonomske slobode. Mafijaške skupine iskoristile su dobivene prilike. Uz slabu središnju vlast, klanovi su, u suštini, postali zamjenska, izvanzakonska vlast, osobito u ruralnim područjima. Prijetnjama nasiljem mafijaške obitelji su počele iznuđivati novac od zemljoposjednika kako bi osigurale siguran priljev zarade. Klanovi su pokrenuli kampanje ucjena trgovaca u gradovima i selima, obećavajući da će iskoristiti svoj utjecaj kako bi ih zaštitili od uznemiravanja od strane vlasti, pogotovo poreznih službenika. Mafijaši su svakodnevno igrali na kartu nasilja i zastrašivanja kako bi eliminirali suparnike i osigurali lojalnost lokalnog stanovništva, stvarajući paralelni sustav moći koji je nadjačao formalnu državnu vlast.
Otac nekog mafijaškog klana ovlastio bi svoje podređene drugove u kartelu da jeftino steknu ili monopoliziraju profitabilne poslove koje je obitelj željela posjedovati. Mafijaške skupine bavile su se krijumčarenjem poljoprivrednih proizvoda, osobito agruma, koji su u to doba postajali sve traženiji na europskim tržištima. Kontrolirajući promet i trgovinu, Cosa Nostra je nametala visoke naknade trgovcima i osiguravala monopol nad ključnim gospodarskim sektorima poput graditeljstva, poljoprivrede, lučkih djelatnosti i javne uprave.
Često su javni natječaji za projekte poput izgradnje stanova, bolnica, škola, vrtića, cesta, mostova, vodovoda i drugih javnih objekata bili namješteni. Klanovi su se infiltrirali u lokalne vlasti i koristili mito kako bi osigurali da ugovori budu dodijeljeni njihovim ljudima ili kompanijama pod njihovom kontrolom. Često su naplaćivali višestruko napuhane cijene, koristili lošije materijale i osiguravali poslove samo onim poduzetnicima koji su im plaćali reket. Mafijaši su imali i velik utjecaj na prikupljanje poreza. Tako su dodatno učvrstili svoj ekonomski i politički položaj.
Bizarna suradnje mafije i Crkve
Katolička crkva na Siciliji surađivala je s raznim mafijaškim klanovima kako bi zaštitila svoje ogromne posjede na otoku, potiskivala zahtjeve seljaka za zemljištem kao i zahtjeve seljaka za većim plaćama prilikom rada na poljoprivrednim posjedima. Zahvalni na zaštiti, biskupi i svećenici su se suzdržavali od osuđivanja mafijaških nasilnih taktika. Bila je to čudna suradnja.
Osim što je Crkva koristila mafijaške skupine za zaštitu svojih golemih zemljišnih posjeda, mnogi svećenici su djelovali i kao posrednici između mafijaša i lokalnih vlasti, kako bi osigurali da se sukobi rješavaju unutar „obitelji“ umjesto unutar državnih institucija. Zahvaljujući suradnji s Crkvom mafija je dobivala društvenu legitimaciju. Mnogi pripadnici Cosa Nostre redovito su sudjelovali u crkvenim obredima nedjeljom, a neki su čak dobivali počasne titule i mjesta u crkvenim bratovštinama. Propovijedi svećenika su u pravilu izbjegavale osuditi kriminalne aktivnosti. Neki su svećenici čak išli toliko daleko da su opravdavali mafijaške metode kao nužnu zaštitu tradicionalnih vrijednosti i društvenog poretka. Prešutna suradnja s Crkvom omogućila je Cosa Nostri da još više učvrsti svoj utjecaj i postane neraskidiv dio sicilijanskog društva.
Pomoć mafije se skupo plaćala
Mafijaške obitelji su se pretvarale da djeluju u ime općeg dobra. Predstavljali su se dobročinitelji, zaštitnici i djelitelji pravde koji pomažu nemoćnim seljacima i malim trgovcima. To naravno nije bila istina. Njihov osnovni cilj bio je osobno bogaćenje, a svi drugo je bilo sredstvo za postizanje tog cilja. Svaka pomoć koju bi mafijaška obitelj pružila pojedincima u poslu ili u sporovima oko zemljišta ili imovine imala je svoju cijenu. Prije ili kasnije, primatelj usluge mogao je biti zamoljen, na način koji nije bio nimalo suptilan, da izvrši neku uslugu, bilo zakonitu ili nezakonitu, kao kompenzaciju za pomoć obitelji. Ako bi netko odbio ispuniti zahtjev mafije, suočavao se s prijetnjama i nasiljem koje je uključivalo uništenje njegovog imanja ili atentat.
Dug prema mafiji stvarao je ovisnost o mafiji. Zbog obaveze vraćanja duga, ljudi su postali taoci Cosa Nostre. Moglo bi se reći da su „prodali dušu vragu“. Mafijaši su s vremenom preuzimali potpunu kontrolu nad životima ljudi, koji su, umjesto da im se poboljša život, upadali u još dublju ovisnost o mafijaškim skupinama. Na taj način, mafija nije samo kontrolirala ekonomske tokove, već je postajala svenazočna u svakom aspektu života na Siciliji.
Sicilijanci – taoci mafije
Jedan od najpoznatijih primjera ovisnosti o mafiji je slučaj krijumčarenja agruma (naranči, limuna i mandarina). Zemljoposjednici i trgovci, kako bi izbjegli plaćanje visokih poreza talijanskoj državi ili plaćanje reketarima, povremeno su tražili „zaštitu“ od mafije, koja im je obećavala sigurnost od zakonskih prijetnji ili od konkurentskih kriminalnih kartela. Međutim, zaštita mafije je dolazila s visokom cijenom. S vremenom su trgovci i zemljoposjednici postali ovisni o mafiji jer su se dugovi gomilali, a zahtjevi za kompenzacijom postajali su sve ozbiljniji. Mafija je čak kontrolirala cijeli proces proizvodnje i distribucije agruma, pa su ljudi postali doslovno zarobljeni u rukama mafijaša. Ako bi se netko pokušao oduprijeti ili tražiti pomoć od vlasti, suočavao bi se s prijetnjama i nasiljem.
Cosa Nostra je imala veliki utjecaj na radnike i seljake. Mnogi siromašni radnici, seljaci i zanatlije koji su radili na velikim poljoprivrednim imanjima ili u radionicama, bili su primorani uzimati „zajmove“ od mafije kako bi preživjeli teške životne uvjete i prehranili svoju obitelj. U zamjenu za novac ili „zaštitu“ od nasilja, radnici su ušli u dužničko ropstvo. Mafija je tako kontrolirala radnike i seljake, zahtijevajući od njih besplatni rad ili usluge koje su uključivale ilegalne aktivnosti, poput krijumčarenja ili nasilne naplate dugova (premlaćivanja, ubojstva, otmice, paljenje kuća ili usjeva…). Ako bi radnici odbili ispuniti zahtjeve mafije ili pokušali pobjeći, bili bi u ozbiljnim problemima. Mafijaški „zajam“ predstavljao je dugotrajni odnos u kojem je mafija stvarala mrežu suradnika koji nisu mogli prestati biti suradnici, ali istovremeno nisu postati njezini članovi. Bio je to začarani krug.
Vlast mafije nad Sicilijom
Ujedinjenje Italije je sicilijanskim muškarcima dalo pravo da biraju predstavnike u nacionalni parlament i lokalne organe vlasti. Demokratska reforma bila je dobrodošla za klanove. Kroz zastrašivanje i kontrolu glasačkih blokova, mafijaši su pomogli izabrati brojne političare, koji su zbog toga bili dužni mafiji i pod njenim utjecajem. Nakon ujedinjenja Italije, na Siciliji je najčešći prikaz mafijaša bio nemilosrdni iznuđivač s „luparom“, sačmaricom prebačenom preko ramena, spreman provesti mafijašku pravdu.
Krajem 19. stoljeća, najjači coschei nastojale su učvrstiti svoju moć i oduprijeti se nasrtajima rivalskih obitelji prihvaćanjem nove prakse: ritualnog kodeksa lojalnosti i kodeksa šutnje poznatog kao omertà, koji je postao glavni simbol Cosa Nostre. Nakon inicijacije, novi član smatrao se dijelom odabranih redova „onorata societa“ ili časnog društva, te se mogao hvaliti titulama „Čovjek časti“ i „Čovjek poštovanja“. Mogao je podrugljivo reći: „Kralj Italije može vladati otokom, ali ljudi moje tradicije njime upravljaju.“ Dvojaka mješavina poštovanja i straha koju je svaki klan posjedovao bila je sažeta u djelima sicilijanskog folklorista Giuseppea Pitrèa: „Mafija je snaga pojedinca, netolerancija prema bahatosti drugih“, naivno je napisao na prijelazu stoljeća. „Mafija spaja ideju ljepote sa superiornošću i hrabrošću u najboljem smislu te riječi, a ponekad i s osjećajem časti, sigurnošću duše i smjelošću – ali nikada s arogancijom, nikada s ohološću.“
Širenje u svijet
Risorgimento je donio ujedinjenu Italiju, ali ne i prosperitet milijunima seljaka bez zemlje i milijunima osiromašenih radnika u južnoj Italiji. Politike otvorenih vrata za useljavanje u Sjedinjene Američke Države tijekom 19. i početkom 20. stoljeća postale su magnet za Talijane, osobito Sicilijance. Između 1890. i 1920. oko četiri milijuna Talijana emigriralo je u SAD. Iako su većina bili pošteni radnici i seljaci, mnogi od njih su bili pripadnici Cosa Nostre. Upravo djelovanje u SAD-u donijet će Sicilijanskoj mafiji globalnu prepoznatljivost. Mnogi sicilijanski mafijaši koji su pristigli u SAD brzo su uspjeli stvoriti kriminalne mreže u novim sredinama. Iskoristili su prilike u poslovima poput iznuda, krijumčarenja i ilegalnih kockarnica. Tijekom vremena, te su mreže postale ključne za širenje moći Cosa Nostre, koja je stekla globalnu prepoznatljivost i povezala kriminalne aktivnosti na Siciliji s onima u američkim gradovima poput Chicaga, New Yorka i New Orleansa.
Cosa Nostra: nastanak i modus operandi (I. dio)
