Dana 25. siječnja 2011. počele su masovne demonstracije kojima je narod Egipta zahtijevao odlazak predsjednika Hosnija Mubaraka s vlasti, što je on i učinio pod pritiskom 11. veljače. Prosvjedi po uzoru na Arapsko proljeće koje je počelo nešto ranije u Tunisu, pobudili su velike nade naroda gladnoga kruha, pravde i dostojanstva. Počeli su kao marševi desetaka tisuća ljudi u Kairu, da bi se ubrzo proširili na druge egipatske gradove. U pojedinim mjestima prosvjedi su imali iznimno nasilan karakter, naročito u Suezu, Aleksandriji i Kairu, gdje je bilo više 800 mrtvih i više tisuća ozlijeđenih prosvjednika i policajaca. Mubarakov pad označio je kraj vladavine čovjeka koji je 30 godina Egiptom vladao čeličnom rukom.
Mubarak je bio čvrsti saveznik SAD-a, zaštitnik od islamskog militantizma i čuvar egipatskog mira s Izraelom. No, za stotine tisuća mladih Egipćana koji su se 2011. godine 18 dana okupljali na prosvjedima bez presedana na Trgu Tahrir u Kairu i drugdje, Mubarak je bio suvremeni faraon i simbol autokratske vladavine. Njegovo svrgavanje, međutim, bacilo je zemlju u godine kaosa i nesigurnosti, te pokrenulo borbu za vlast između vojske i Muslimanske braće, koju je Mubarak dugo zabranjivao.
Rođen u svibnju 1928., Mubarak je bio potpredsjednik 6. listopada 1981. kada je njegov mentor, predsjednik Anwar Sadat, ubijen od strane islamskih ekstremista dok je gledao vojnu paradu. Sjedeći pored Sadata, Mubarak je izbjegao ozbiljnije ozljede ruke dok su napadači ispaljivali metke prema tribini. Osam dana kasnije, moćni bivši zapovjednik zračnih snaga položio je zakletvu kao predsjednik, obećavajući kontinuitet i red.
Vladao željeznom šakom
Sljedeća tri desetljeća, dok je regiju tresla krizom za krizom, Mubaraka su gledali kao stabilnu ruku i pouzdanog partnera SAD-a protiv islamskog ekstremizma. Poslao je vojnike kao dio koalicije pod vodstvom SAD-a u Zaljevskom ratu 1990.–1991. te sudjelovao u naporima za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Unutar Egipta nadgledao je spor, ali stabilan gospodarski rast i uglavnom držao zemlju izvan oružanih sukoba nakon desetljeća rata s Izraelom. Za razliku od svojih prethodnika, Sadata i Egipatskog nacionalnog vođe Gamala Abdela Nassera, Mubarak nije slijedio veliku ideologiju osim stabilnosti i gospodarskog razvoja.
Tijekom godina, Mubarak je povremeno provodio reforme, ali je izbjegavao velike promjene, predstavljajući se kao jedina zaštita Egipta od islamskog militantizma i sektaških podjela. SAD, osobito pod predsjednikom Georgeom W. Bushom, pritiskali su na demokratske reforme, ali su bili oprezni da ne izgube ključnog saveznika. Pod Mubarakom su Muslimanska braća bila zabranjena, ali uglavnom tolerirana. Sva politička moć bila je koncentrirana u rukama Mubaraka i njegove stranke, a izvanredno stanje uvedeno nakon atentata na Sadata ostalo je na snazi desetljećima. Kritika predsjednika ili vojske bila je zabranjena, islamistički i sekularni disidenti redovito su zatvarani, a policija je bila zloglasno brutalna i korumpirana.
Egipatske vlasti tvrdile su da su oštre mjere bile potrebne za očuvanje stabilnosti u nestabilnoj regiji. Islamski militanti izveli su nekoliko napada na policiju, kršćane i strane turiste tijekom Mubarakove vladavine, uključujući pokušaj atentata na samog predsjednika tijekom posjeta Etiopiji 1995. Neispunjavanje obećanja o promjenama postupno je produbilo javno beznađe. Oni koji su težili demokratskoj budućnosti bili su razočarani kada su vidjeli da Mubarak očito priprema svog sina, biznismena Gamala Mubaraka, za dinastičku sukcesiju.
Svrgavanje Mubaraka kao prekretnica
„U više navrata tijekom svoje vladavine imao je priliku reformirati egipatsku državu,“ pisao je H.A. Hellyer, stručnjak iz Carnegie Endowment for International Peace. „Nije to učinio. Ustanak 25. siječnja nije došao niotkuda, bio je rezultat mnogih godina potisnute ljutnje zbog toga kako država nije ispunjavala svoje obaveze prema građanima, osim prema malom broju na vrhu,“ dodao je.
Inspirirani prvim ustankom Arapskog proljeća u Tunisu, prosvjednici su izišli na ulice u siječnju 2011. Koristili su moć društvenih mreža kako bi okupili goleme mase, iskaljujući ljutnju zbog korupcije i brutalnosti koja je pratila Mubarakovu vladavinu. Na kraju, s milijunima okupljenima na Trgu Tahrir i drugim gradskim središtima, pa čak i pred Mubarakovom palačom, njegova je ostavka objavljena 11. veljače 2011. Generali su preuzeli vlast, nadajući se sačuvati što se moglo od sustava koji je vodio.
Iako je predsjednik Tunisa pao prije njega, svrgavanje Mubaraka bilo je prekretnica u povijesti regije i dalo je poticaj ustancima u Libiji, Siriji, Jemenu i Bahreinu. Sljedeće dvije godine Egipat je održao referendum o izmijenjenom ustavu, kao i parlamentarne i predsjedničke izbore. Odaziv je bio visok, dok su entuzijastični Egipćani dobili prvi okus demokracije. Muslimanska braća su izlazila kao pobjednici, izazivajući strahove protivnika da bi zemlja mogla postati islamska država.
Nekad nedodirljivog čovjeka vozili u kavezu za optuženike
Borba je kulminirala ljeti 2013., kada je vojska s vlasti uklonila predsjednika Mohammeda Morsija, istaknutog člana Braće, usred masovnih prosvjeda. Vojska je preuzela vlast i pokrenula neviđen udar. El-Sissi je izabran za predsjednika sljedeće godine. Ljudska prava i aktivisti kažu da je njegova vladavina pokazala daleko veće represivne metode nego Mubarakova. „Na mnogo načina, Mubarakova ostavština bit će mješovita,“ rekao je Steven A. Cook, viši suradnik za Bliski istok pri Vijeću za vanjske odnose.
Mubarak je zatvoren ubrzo nakon svrgavanja, a kasnije premješten u vojnu bolnicu dok je bio na suđenju. Televizijske snimke Mubaraka na nosilima u kavezu za optuženike oštro su se razlikovale od portreta vođe koji su visjeli na panoima tijekom njegove dugogodišnje vladavine. Za čovjeka koji je dugo bio nedodirljiv, čak i riječ kritike u medijima bila je zabranjena veći dio njegove vladavine, zatvor je bio šok. Kad je 2011. prebačen iz sudnice u zatvor Torah u Kairu, plakao je u znak protesta i odbio sići iz helikoptera.
U lipnju 2012., Mubarak i njegov šef sigurnosti osuđeni su na doživotni zatvor zbog neuspjeha da spriječe ubijanje oko 900 prosvjednika tijekom 18-dnevnog ustanka. Obojica su se žalila, a viši sud ih je 2014. oslobodio. Sljedeće godine, Mubarak i njegova dva sina, bogati poslovni čovjek Alaa i Mubarakov nekadašnji nasljednik Gamal, osuđeni su na tri godine zatvora zbog optužbi za korupciju tijekom ponovljenog suđenja. Sinovi su pušteni 2015. zbog odslužene kazne, dok je Mubarak oslobođen 2017. Nakon puštanja, smješten je u stan u kairskoj četvrti Heliopolis, gdje je živio do smrti. Bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak preminuo je 25. veljače 2020. u Kairu u 92. godini.
stajaćica vikend
