Povodom 80. obljetnice Dana Pobjede velika politološko-povijesna analiza istražuje politike povijesti u Ruskoj Federaciji te mnogima nepoznatu povijest o Hrvatima koji su među prvim antifašistima u povijesti.
Razumijevanje povijesti u politici i politike povijesti
Svaka nacija ima zadaću uspostaviti određeni institucionalni poredak koji njenoj egzistenciji daje smisao i kontinuitet postojanja. Politologija, kao znanstvena disciplina, otkriva i pokazuje simboličke forme koje najbolje iskazuju taj smisao. Kulturološki pristup istraživanja politike naglašava važnost politike kroz simbole, nacionalne mitove i javne ceremonije/rituale, posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem.
Analiza povijesti pojedinog društva ima središnju ulogu u razumijevanju pojedinih političkih fenomena u sadašnjosti. Prošlost i odnos prema povijesti stvara simboličke forme politike bez čijeg se razumijevanja jednostavno ne može u potpunosti objasniti formiranje političke volje i političkog djelovanja pojedinih aktera. Stoga je za istraživanje političke funkcije povijesti politologija oblikovala novu disciplinu – politike povijesti (Cipek, 1995) (Cipek i Milosavljević, 2007) (Beichelt, 2005).
Politike povijesti analiziraju političku funkciju povijesti u političkim sučeljavanjima te u legitimiranju ili delegitimiranju određenih političkih pozicija. Ona istražuje tko se i u koju političku svrhu služi interpretacijom povijesti te kako se upotrebom povijesti vodi politika, pod kojim se političkim pretpostavkama i na koji se način zbiva politička uporaba povijesti, koji se povijesni događaji i zašto ispostavljaju kao politički važni u određenom društvenom uređenju. Kao dio politologije, ova disciplina istražuje kako interpretacija povijesti posredovana simboličkim formama djeluje na oblikovanje političke volje i aktivnosti građana. Nju zanima povijest kao politički instrument/alat. Prošlost i prošli događaji imaju veliku ulogu i u sadašnjosti te budućnosti, posebice u javnom i političkom životu države. Općenito se smatra se da onaj koji vlada formiranjem dominantnog značenja i simboličke forme povijesti može istodobno formirati sadašnjost i budućnost društvene zajednice koristeći povijest kao alat svoje vlasti. Povijest u političkom smislu i nastaje tek kad prema njoj imamo određeni odnos (Cipek, 1995) (Cipek, 2007) (Beichelt, 2005).
Politika povijesti u užem smislu riječi spada u javne politike (policy), ali kao dio politike identiteta ona formira i političke subjekte te djeluje na političke procese ili shvaćanje politike kao borbe za moć (politics).Osim što oblikuje politiku simbola i stvara „mi-osjećaj“ kao bitnu odrednicu identiteta koji nas razdvaja od onih drugih, ona kao javna politika (policy) preko državnih institucija donosi odluke i zakone koji određuju sadržaje iz prošlosti vrijedne pamćenja. Politika povijesti službenim državnim praznicima i manifestacijama politički senzibilizira javnost i na taj način predstavlja važan dio politike nacionalnog identiteta.
Više dimenzija
Politika povijesti predstavlja skup strategija i praksi kojima političke zajednice oblikuju kolektivno sjećanje i odnos prema prošlosti. Riječ je o načinu na koji se povijest koristi, interpretira i institucionalizira u svrhu oblikovanja identiteta, legitimiranja vlasti, edukacije i kolektivnog pamćenja. Može se sagledati kroz nekoliko međusobno povezanih dimenzija:
- Pravno-politička dimenzija
Ova dimenzija proizlazi iz šireg koncepta tzv. politike svladavanja prošlosti (Vergangenheitsbewältigung), posebno razvijenog nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. U njezinom je središtu procesuiranje zločina i počinitelja, kroz pravne institucije i suđenja. Cilj je ne samo kazniti odgovorne, već i uspostaviti pravnu i moralnu distancu društva prema zločinima iz prošlosti. Takav pristup pokazuje da se pravda ne promatra isključivo kroz prizmu kazne, već i kroz prizmu društvene odgovornosti i političke volje da se suoči s vlastitom prošlošću.
- Ekonomsko-politička dimenzija
Uz kazneni progon počinitelja, s politikama povijesti povezana je i odšteta žrtvama zločina. Riječ je o ekonomskim mjerama reparacije koje simbolično i materijalno priznaju patnju i gubitke žrtava represivnih režima, ratova ili kolonijalnih politika. Ova dimenzija često uključuje kompleksne političke pregovore i pravne procedure te snažno utječe na odnose među državama i etničkim skupinama. Ekonomsko-politička dimenzija na taj način postaje i sredstvo političkog pomirenja, ali i izgradnje povjerenja u institucije.
- Pedagoško-etička dimenzija
Treći važan aspekt politike povijesti odnosi se na moralnu osudu zločina i obrazovanje o njima. Ova dimenzija naglašava važnost kritičke refleksije o prošlosti u obrazovnom sustavu i javnom diskursu. Kroz školske kurikulume, nastavne programe i udžbenike, država oblikuje kolektivno znanje i vrijednosti vezane uz povijest. Ovdje se jasno očituje politička narav povijesti – jer ono što se uči u školama, što se prikazuje u muzejima i kako se komemoriraju događaji, vrlo često je rezultat određene političke volje i ideoloških smjernica.
- Političko-instrumentalna funkcija
Politika povijesti ima i instrumentalnu funkciju, koja se ogleda u legitimacijskom i semiotičkom aspektu. Legitimacijski aspekt koristi povijest za opravdanje trenutnih političkih pozicija, režima ili granica, nastojeći ovladati javnim diskursom. Semiotički aspekt odnosi se na oblikovanje simboličkih politika – zastava, spomenika, naziva ulica, državnih blagdana i ceremonija. Kroz njih se povijest koristi kao alat za učvršćivanje identiteta i mobilizaciju društvene kohezije.
- Političko-administrativna dimenzija
U praktičnom smislu, politika povijesti očituje se i kroz političko-administrativnu praksu oblikovanja mjesta pamćenja. Tu spadaju povijesni muzeji, memorijalni centri, nastava povijesti u školama, spomenici, nazivi ulica i trgova, te državni praznici. Ova dimenzija ima za cilj institucionalizirati određene povijesne narative i time dugoročno oblikovati kolektivnu memoriju.
Politika povijesti nije neutralna niti pasivna – ona je aktivan proces koji uključuje izbor, interpretaciju i institucionalizaciju određenih povijesnih narativa. Kroz pravnu, ekonomsku, pedagošku i simboličku dimenziju, ona ne samo da oblikuje način na koji društvo percipira prošlost, već i postavlja temelje za budućnost, bilo kroz pomirenje, bilo kroz nastavak konflikta. Razumijevanje ovih politika ključno je za izgradnju društava utemeljenih na potrazi za istinom, odgovornosti i kritičkom mišljenju. Unutar političkog procesa uz pomoć određene stranačke ili državne politike povijesti oblikuje se veza između sjećanja pojedinih društvenih grupa i službenog tumačenja povijesti. Ona se ogleda u datumima državnih praznika, muzejima, programima učenja povijesti, spomenicima i drugim materijalnim ili simboličkim mjestima sjećanja. Proces političke legitimacije bit će uspješniji ako se službena interpretacija povijesti preklopi sa što većim brojem kolektivnih sjećanja(Cipek, 1995) (Cipek i Milosavljević, 2007) (Beichelt, 2005). Danas postoji potreba da se državna politika povijesti legitimira i pred međunarodnom zajednicom gdje se nalazi i Rusija koja ima zanimljiv razvoj svojih politika povijesti.
Rusija i Dan pobjede – 9. svibnja
Dan pobjede 9. svibnja, kojim se u Rusiji obilježava kapitulacija nacističke Njemačke i završetak Velikog domovinskog rata (1941.–1945.), jedan je od primjera kako se povijest koristi kao zaformiranje identiteta, mobilizaciju naroda te međunarodno pozicioniranje države. Profesor Tihomir Cipek u svom znanstvenom radu Ruske politike povijesti i Oktobarska revolucija prikazuje kako je politika povijesti nakon dolaska na vlast Vladimira Putina svjesno zamijenila Oktobarsku revoluciju s Danom pobjede (9. svibnja) kao središnjim povijesnim i identitetskim događajem suvremene Ruske Federacije. Ta zamjena nije bila puka promjena u kalendaru praznika, nego duboka preorijentacija simboličkog temelja ruske državnosti i nacionalnog identiteta (Cipek, 2018).
Tijekom vladavine Borisa Jeljcina u 1990-ima, vođena je politika radikalnog raskida s komunističkom prošlošću. Oktobarska revolucija prikazivana je kao nacionalna tragedija, a njezina službena proslava ukinuta. „Nakon neuspjelog pokušaja puča u kolovozu 1991. godine ukinuta je proslava Oktobarske revolucije. Zadnja vojna parada u Moskvi povodom Oktobarske revolucije održana je 7. studenoga 1990. godine“ (Cipek, 2018: 131). Jeljcin je nastojao graditi novi identitet Rusije oslanjajući se na ideje zapadne demokracije i liberalnog kapitalizma, istovremeno promovirajući ruski imperijalni identitet. Međutim, ta je politika naišla na duboke ideološke rascjepe u društvu – između sovjetonostalgičara, koji su glorificirali sovjetski socijalni poredak, i imperijalnih konzervativaca, koji su žalili za izgubljenim carem i pravoslavnim identitetom. Jeljcin nije uspio pomiriti te suprotstavljene narative, niti stvoriti koherentnu simboličku osnovu nove države.
S dolaskom Vladimira Putina na vlast 2000. godine, kreće konsolidacija nacionalnog identiteta kroz politiku povijesti. Putin svjesno napušta ideju revolucije kao temeljne vrijednosti. Umjesto revolucionarnog nasljeđa – koje simbolizira kaos, nasilje i bratoubilački sukob – promiče se stabilnost, jedinstvo i patriotizam. U tom kontekstu, Dan pobjede 9. svibnja, koji obilježava sovjetsku pobjedu nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, postaje novi utemeljiteljski mit Ruske Federacije.
Taj dan simbolizira zajedništvo, žrtvu i ponos sovjetskih (i ruskih) naroda, i to bez ideoloških podjela karakterističnih za 1917. godinu. Oktobarska revolucija, nasuprot tome, biva marginalizirana i reinterpretirana kao tragičan i kontroverzan događaj, koji je razbio nacionalno jedinstvo i potaknuo građanski rat. Putin umjesto toga gradi naraciju u kojoj se sve faze ruske povijesti – carska, sovjetska i suvremena – stapaju u jedan nacionalni kontinuitet razvoja (Cipek, 2018).
U toj novoj politici povijesti, Vladimir Putin zagovara simboličku pomirbu „crvenih“ i „bijelih“, odnosno pomirenje boljševičkog i carskog nasljeđa. Takav pristup vidljiv je u korištenju sovjetske simbolike (npr. crvena zastava, melodija himne) uz afirmaciju imperijalnih figura poput cara Nikolaja II. Lenjin je potisnut iz središta kolektivnog pamćenja, dok je Staljin, unatoč njegovim represijama, rehabilitiran kao simbol državne snage i nacionalne pobjede.
Nacionalno pomirenje i rusko jedinstvo je glavni strateški cilj predsjednika Vladimira Putina, a navedeno je opisao bivši „ministar kulture Vladimir Medinskij kada je u Muzeju za suvremenu povijest Rusije, koji je nekada nosio ime Muzej revolucije SSSR-a, istaknuo da platformu za nacionalno pomirenje čini pet temeljnih postavki: a) priznanje nasljeđa povijesnog razvoja Rusije od vremena ruskog imperija preko SSSR-a sve do današnje Rusije; b) empatija s tragedijom društvenog rascjepa izazvanom događajima iz 1917. i građanskim ratom; c) poštovanje prema sjećanju na žrtve obiju strana u građanskom ratu; d) odbijanje terora kao političkog instrumenta; e) priznanje da je oslanjanje bijelih na vanjske saveznike (intervencija zapadnih sila protiv revolucije) pri unutarnjopolitičkoj borbi bilo pogrešno“ (Cipek, 2018: 134).
Dan pobjede 9. svibnja pritom postaje ključni instrument političke unifikacije – kroz vojne parade, ceremonije, komemoracije i mimohod „Besmrtnog puka“, gdje građani nose slike svojih predaka iz rata. Taj datum ne samo da okuplja Ruse unutar granica Ruske Federacije, već i Ruse širom svijeta, čineći ga globalnim simbolom ruskog identiteta.Poruka Putinove politike povijesti je jasna: umjesto nestabilnosti i podjela koje simbolizira revolucija 1917. godine iz koje je proizašao građanski rat, Dan pobjede postaje simbol stabilnosti, zajedništva i nacionalnog ponosa. Time se oblikuje nova službena naracija o prošlosti, usmjerena ne na ideološko raslojavanje, već na nacionalno jedinstvo. U tom kontekstu, antifašizam nije tek povijesna referenca, već temeljna moralna vrijednost i politički temelj moderne ruske državnosti (Cipek, 2018).
Dan pobjede u Rusiji i Hrvati kao avangarda antifašizma
Dan pobjede zauzima središnje mjesto u ruskoj politici pamćenja i to kroz gotovo sve ranije navedene dimenzije politika povijesti.
- Pravno-politička dimenzija
Ruska Federacija je nasljednica Sovjetskog Saveza, i time nasljednica pobjede nad fašizmom. U suvremenom kontekstu, ruske vlasti tijekom Danapobjede ističu svoju pravnu i moralnu legitimaciju svoje politike naglašavajući kako je Rusija oslobodila Europu od fašizma, čime si prisvaja moralni kapital za sadašnje političke poteze. Osim toga, kroz zabranu izjednačavanja komunizma i nacizma, Rusija zakonski ograničava revizionizamte reinterpretaciju Drugog svjetskog rata, što je klasičan primjer pravno-političkog okvira politike povijesti.
- Ekonomsko-politička dimenzija
Dan Pobjede se u Rusiji koristi i kao svojevrsnasocijalna politika za državne privilegije i beneficije veteranima, ali i za ekonomske odluke koje se vežu uz povijesne narative (npr. financiranje vojnih parada, muzejskih projekata, obrazovanja). Istodobno, Rusija se sjeća svojih žrtava u ratu (između 25-30 milijuna poginulihstanovnika SSSR-a) te naglašava dogovore iz Jalte i Potsdama kao temelj svog međunarodnog položaja u diplomatskim odnosima. (Zanimljivo je za uvidjeti kako se na Zapadu često govori o post-hladnoratovskom poretku, nastojeći marginalizirati Rusiju koja je raspadom SSSR-a u očima Zapada postala gubitnica, dok se u Rusiji često govori o post-jaltskom međunarodnom poretku pri čemu je Rusija jedna od pobjednica posljednjeg velikog sukoba, Drugog svjetskog rata, na čijim je temeljima uspostavljen današnji međunarodni poredak utjelovljen kroz Ujedinjene Narode).
- Pedagoško-etička dimenzija
Ruski obrazovni sustav i kulturne institucije snažno su usmjereni na održavanje i reprodukciju narativa o Velikom domovinskom ratu. Školski kurikulumi, povijesni udžbenici i mediji predstavljaju rat kao apsolutno herojsku borbu dobra protiv zla, s jasnim moralnim linijama. Svako dovođenje u pitanje sovjetskih postupaka u ratu – poput paktiranja s nacistima 1939. – tumači se kao revizionizam i politički napad na Rusiju. Takva edukacija oblikuje kolektivni identitet i jača „mi-osjećaj“ temeljen na žrtvi i pobjedi. Ruski povjesničari (i političari)koji su bolje upoznati s povijesti znaju ukazati na predratne bliske odnose Poljske s nacističkom Njemačkom prije 1939. godine i njihove sporazume (o prijateljstvu i nenapadanju) s Trećim Reichom (Bleicken, 2005) (Popov, 1976).
- Političko-instrumentalna funkcija
Dan Pobjede se koristi za legitimaciju sadašnje vlasti. Vojna parada na Crvenom trgu nije samo komemorativni ritual, već politička poruka unutarnjoj i vanjskoj javnosti. Vladavina Vladimira Putina redovito se povezuje s nasljeđem pobjede, pri čemu se prikazuje kao nasljednik pobjedničke i jake Rusije. Povijest se svojevrsno instrumentalizira da bi se ojačala i djelomično legitimirala aktualna politika – bilo prema Ukrajini, NATO-u, ili unutarnjim političkim faktorima.
- Političko-administrativna dimenzija
Država organizira i održava brojne memorijalne prostore, muzeje rata, spomenike te središnje državne manifestacije poput „Besmrtnog puka“, marša u kojem građani nose fotografije svojih predaka iz rata. Službeni narativ je institucionaliziran kroz medije, zakone i simboličke prostore. Time se oblikuje nacionalno pamćenje i dugoročno učvršćuje oblikovanje interpretacijom prošlosti.
Dan Pobjede u Rusiji nije tek sjećanje na prošlost i milijunske žrtve koje je imao SSSR, nego je i politički događaj u funkciji sadašnjosti i budućnosti. On služi kao jedan od temelja državne ideologije, iz kojeg proizlazi ne samo jedinstvo, zajedništvo i nacionalni ponos, već i politička moć zasnovana na pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Kroz sve dimenzije politike povijesti – od pravne do simboličke – Rusija koristi Dan pobjede 9. svibnja kao politički instrument za oblikovanje kolektivnog identiteta, mobilizaciju građana i kreiranje vanjske/sigurnosne politike.
Ovdje je važno naglasiti kako je izjednačavanje (zločina) komunizma i fašizma/nacizma iz politološke perspektive pogrešno jer je riječ o vrlo različitim ideologijama, pri čemu je ključna razlika što je fašizam, a naročito nacional-socijalizam Trećeg Reicha anti-prosvjetiteljska, anti-moderna i anti-humanistička ideologija koja je otišla toliko daleko u svojoj rasističko-šovinističkoj nečovječnosti redefinirajući ljude, odnosno smatrajući da neki ljudi opće i nisu ljudi.
Usprkos zločinačkim karakteristikama socijalističko-komunističkih režima, oni nisu smatrali pojedine ljude ne-ljudima i ostali su (ili su pokušavali ostati i prikazati se) u okvirima prosvjetiteljstva i moderne te tekovinama/gabaritima Francuske revolucije. Zbog toga i danas u Europi postoje komunističke stranke te su zastupljene u pojedinim parlamentima država članica Europske unije (poput Portugala i Francuske), u Europskom parlamentu (zastupnici iz Portugala, Grčke, Španjolske u političkoj grupaciji Ljevica u Europskom parlamentu – GUE/NGL) te na lokalnoj razini, primjerice gradonačelnici europskih gradova poput Graza (Elke Kahr) ili Grignyja (Philippe Rio) dolaze iz komunističkih stranaka, dok bilo koji oblik nacističke/fašističke stranke u Europi odmah biva zabranjen.
U fašizmu/nacizmu su zločini temeljeni na ideološkoj osnovi (rasizam, antisemitizam), dok su u komunizmu zločini češće proizlazili iz političke paranoje, centralizacije moći i represije klasnih neprijatelja (što bi spadalo u ideološki dio), odnosno češće su dio političkih borbi, ali nisu sastavni dio ideoloških vrijednosti, kao u fašizmu/nacizmu.
Iako postoje sličnosti u autoritarnim posljedicama, fašizam/nacizam i komunizam ne mogu se izjednačavati jer imaju različite ideološko-vrijednosne ciljeve (dominacija vs. jednakost), različitu moralnu osnovu (rasna nadmoć vs. klasna pravda) te različitu ulogu u povijesti (gubitnički agresorski nečovječni totalitarizam vs. pobjednički antifašizam popraćen s pojedinim totalitarnim fazama vladavine). Ovim se ne umanjuju zločini počinjeni od socijalističkih/komunističkih režima, nego se samo naglašava kako ih je teško izjednačavati s nacističkim/fašističkim zločinima, a može biti i opasno jer izjednačavanje razrjeđuje strahote nacističko-fašističkih zločina te (možda i nenamjerno) otvara vrata povijesnom revizionizmu.
U Europskoj uniji, ili preciznije govoreći u njenim državama članicama, prvenstveno kod proeuropskog (eurofilskog/eurointegralnog) djela društva ponekad se mnogo veći naglasak stavlja na obilježavanje Dana Europe koji se isto odvija 9. svibnja i simbolizira jedinstvo i mir u Europi. To je dan obilježavanja početka Europske unije, posvećen Schumanovoj deklaraciji iz 1950. godine, kojom je postavljen temelj europskoj integraciji nakon Drugog svjetskog rata.
Dana 9. svibnja 1950. godine, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio je u govoru stvaranje zajedničke europske institucije koja bi upravljala proizvodnjom uglja i čelika – resursa ključnih za vođenje rata (Čehulić-Vukadinović i Vukadinović, 2011). Ta ideja dovela je do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik, prve konkretne europske integracije, svojevrsnog zametka ili embrija Europske unije. Riječ je o nadnacionalnim politikama povijesti koje se promoviraju iz Bruxellesa te kojima se slavi početak europskih integracija, mir, jedinstvo i suradnja nakon razaranja Drugog svjetskog rata. Navedeno se može iskoristiti u današnje vrijeme kao odmak od Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu i zato treba biti oprezan da se ne zasjeni pobjeda 1945. godine koja je ostvarena pragmatičnim savezništvom Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a te pokreta otpora diljem Europe.
U politikama povijesti EU (ako se o njima opće i može govoriti) Dan Europe ponekad pokušava zasjeniti Dan Pobjede u Drugom svjetskom ratu i tako marginalizirati prvenstveno Rusiju kao nasljednice SSSR-a s kojom je EU u sukobu zbog Ukrajine, ali i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo zbog kompleksnih odnosa nakon dolaska predsjednika Donalda Trumpa na vlast i Brexita, postavljajući Dan Europe kao kohezivni element europskog jedinstva.
Ovdje je vidljiva borba za političku moć i identitet kroz politike povijesti na međunarodnoj razini. Navedeno, iako je legalno s europske strane, nikako ne bi smjelo dovesti do oživljavanja revizionističkih interpretacija povijesti i zanemarivanja činjenice da su upravo Sjedinjene Američke Države, UjedinjenoKraljevstvo, a naročito SSSR u pragmatičnoj antifašističkoj koaliciji omogućili pobjedu nad fašizmom/nacizmom u Europi.
Dan Europe i Dan Pobjede su u svojoj osnovi komplementarni jer europsko jedinstvo uključuje antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu za koju su najveće žrtve podnijeli upravo stanovnici SSSR-a.
Antifašizam Hrvata ne počinje 1941., nego 20 godina ranije
Hrvatska, kao jedna od pobjednica Drugog svjetskog rata zahvaljujući poglavito sudjelovanju u Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom Hrvata/Slovenca (koji se samo-identificirao nadnacionalno, kao Jugoslaven) Josipa Broza Tita, u svojim Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske ima jasno naglašenu antifašističku poziciju: „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost“ (Ustav, 2014).
Ovdje je važno naglasiti, često zanemarivanu ili zaboravljenu činjenicu, kako antifašizam Hrvata ne započinje 1941. godine, nego 20 godina ranije, na samim počecima fašističkog pokreta u Italiji. Naime, jedan od prvih antifašističkih otpora u povijesti vodili su Hrvati u Istri, koja se tad nalazila pod kontrolom Italije nakon Prvog svjetskog rata, a koji su se suprotstavili fašističkoj talijanizaciji i dokidanju hrvatskoj nacionalnog identiteta u Istri.
Organizirano je nekoliko ustanaka protiv Italije
„Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine tzv. Proštinska buna. Proština je područje jugoistočne Istre oko 20 kilometara od Pule, koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice i Raklja. Pobuna je ugušena 5.travnja 1921. godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka, a 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.
Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno, Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 2.ožujka 1921. godine,kad su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom Kova je naša (jama je naša). Labinska republika trajala je oko mjesec dana dok nije ugušena.
Oba ova ustanka organizirao je Ante Ciliga (Šegotići 20.veljače 1898.-Zagreb 21.listopad 1992.) istarski političar, novinar i publicist, koji je bio i komunistički disident“ (Hrvatske pravice, 2017) (Štingl, 2025) (Smoković, 2022) (Jeličić, 2023) (Hrelja, 2021) (Hrvatsko kulturno vijeće, 2021).
Proštinska pobuna i Labinska republika 1921. godine događaji su kojima se Hrvati upisuju u povijest kao jedni od prvih, ako ne i prvi, antifašisti u povijesti ili avangarda antifašizma.
Važno je naglasiti kako su istarski svećenici poput Bože Milanovića, Zvonimira Brumnića, Josipa Pavlišića i Srećka Štifanića odigrali su ključnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta u Istri tijekom razdoblja talijanske fašističke vlasti.
Hrvatsko katoličko svećenstvo je ostalo uz narod kada su hrvatske škole bile zatvorene, a intelektualci protjerani ili su pobjegli iz Istre. Zbog toga su i samisvećenici bili proganjani, maltretirani, a mnogi su i razmješteni izvan Istre. Svećenstvo je, usprkos represiji, ostalo uz svoj narod i nastavilo borbu za očuvanje hrvatskog identiteta u Istri.
„Zabranjen je hrvatski i slovenski tisak, zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu s bogatim fondom knjiga, samo u Puli spaljeno je oko 7.000 knjiga i zabranjeni su hrvatski i slovenski jezici u javnoj komunikaciji, solo la lingua italiana (samo talijanski jezik).
Talijanske vlasti protjerivale su hrvatske učitelje, a mnogi su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju. Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni talijanskim franjevcima.
Istarsko svećenstvo ostalo je uz hrvatski narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji“ (Croativ, 2022). „Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskog fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri, postao je simbolom antifašističkog otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ“ (Skoko i Lončarević, 2017).
U samom Drugom svjetskom ratu, iako su partizani vođeni s Titom jedini vodili uspješni vojni otpor protiv fašističkih/nacističkih okupatorskih sila te njihovih kolaboranta (ustaša, četnika, Srpske državne straže Milana Nedića i drugih), oni nisu bili jedini hrvatski antifašisti.
Preciznije bi bilo govoriti o hrvatskom antifašizmu kao konglomeratu ili skupu različitih aktera koji su se na određen način suprotstavili fašizmu/nacizmu. Primjerice, zanimljiva je pozicija jedine legitimne hrvatske političke opcije, Hrvatske seljačke stranke (HSS), i njenog vođe, Vlatka Mačeka, koji je provodio pogubnu pasivnu politiku čekanja/iščekivanja (Drmić, 2017) (Miloslavić, 2021). On je, kao legitimni predstavnik hrvatskih građana u Kraljevini Jugoslaviji, odbio Hitlerovu ponudu da osnuje hrvatsku fašističku satelitsku/marionetsku tvorevinu, nakon što je prvi Hitlerov izbor propao, a to su bili srpski vladari Karađorđevići koji su ušli u Trojni pakt, ali su srušeni nakon puča generala Simovića potpomognutim/organiziranim s britanskim sigurnosno-obavještajnim strukturama (Onslow, 2005) (Iaremko, 2014) (Stafford, 1977) (Денда, 2022) (Janjetović, 2006).
Paradoksalno, Karađorđevići će pobjeći upravo u Britaniju nakon Hitlerovog napada na Jugoslaviju, odnosno pobjegli su onima koji su ih svrgnuli. (Za buduće istraživanje bilo bi zanimljivo ispitati jesu li projekti Velike Srbije i svi oblici Jugoslavije ustvari britanski projekti i odgovaraju li njihovim nacionalnim interesima te uklapaju li se u strategije njihove vanjske i sigurnosne politike?)
Sam Vlatko Maček, nasljednik svojevrsnog oca hrvatske nacije (koji je po Hrochovom modelu dovršio zadnju C fazu stvaranja nacije – masovni pokret s političkim ciljevima), Stjepana Radića, bit će zatvoren od strane fašističkog satelitskog režima Ante Pavelića u logoru Jasenovac, zajedno s drugim hrvatskim političkim antifašističkim političarima i intelektualcima koji su zatvarani po ustaškim zatvorima i logorima ili pak su protjerani (Miloslavić, 2021). Neki od njih su August Košutić (član HSS-a koji je bio zatvoren u Lepoglavi, a potom logoru Jasenovac), Ivan Meštrović, Svetozar Rittig (svećenik, povjesničar, političar, kasnije suradnik partizanskog pokreta) i drugi (Hrvatska enciklopedija, 2025).
Iako je režim Ante Pavelića primarno progonio, temeljem rasnih zakona,Srbe, Židove i Rome, također se ne smije zaboraviti da je represivno djelovao prema Hrvatima koji su se politički suprotstavljali fašističkim okupatorima i kolaborantima, posebno prema članovima HSS-a, liberalima, socijalistima/komunistima, pa i svećenicima, budući da su kršćanstvo i konzervativizam ideološki dijametralno suprotni od fašizma/nacizma.
Mnogobrojni Hrvati su bili zatvarani, internirani i ubijeni, što dodatno potvrđuje zločinački karakter fašističkog satelitskog ustaškog režima. Hrvati različitih ideoloških političkih pozicija su tako predstavljali udruženi pothvat protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, pričemu je partizanski pokret s Titom bio najuspješniji zbog čega je i izašao kao vojno-politički pobjednik tog sukoba.
I Tuđman i Mesić sudjelovali na Danu pobjede u Moskvi
Ove godine nije bilo za očekivati da će hrvatski predsjednik, a još manje premijer, prisustvovati Danu pobjede u Moskvi zbog trenutačnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, ali za kraj analize, važno se prisjetiti kako su dva hrvatska predsjednika sudjelovali na Danu pobjede u Moskvi. Uz posljednjeg, koji je bio Stjepan Mesić 2005. godine (HINA, 2005), često se zaboravlja da je i prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman, također sudjelovao na Danu Pobjede u Moskvi 1995. godine (Galić, 2020), svega tjedan dana nakon završetka vojno-redarstvene operacije Bljesak.
Navedeno nije čudno budući da je upravo, uz hrabrost i bremenitost hrvatskih branitelja, „rusko oružje, više od ičeg drugog, pomoglo Republici Hrvatskoj obraniti se od velikosrpske agresije“ (Bandić i Aralica, 2015). Malo više od godinu dana nakon završetka vojno-redarstvene operacije Oluja (pri čemu je hrvatsku stratešku nadmoć omogućilo upravo rusko vojno naoružanje od borbenih helikoptera Mi-24, lovačkih zrakoplova MiG-21 pa do u tom trenutku najsuvremenijeg sustava protuzračne obrane S-300), predsjedniku Franju Tuđmanu je uručeno od ruskog predsjednika odlikovanje „Medalja Georgij Konstantinovič Žukov“.
Njezino dodjeljivanje priznanje je osobnih zasluga Franje Tuđmana i njegovog doprinosa u antifašističkoj borbi te ruski simboličan znak pripadnosti Hrvatske antifašističkom pokretu (Bandić i Aralica, 2015) (Jutarnji.hr, 2007).
Završila vojna parada na moskovskom Crvenom trgu: Što je rekao Putin?
Tako Hrvatska ove godine, uz 75 godina europskih integracija u sklopu EU u kojima do prije do prije 10-ak godina nije bila aktivna niti ih je pokrenula, ima dvije velike jasne pobjedničke obljetnice u kojima je aktivno sudjelovala: 80 godina pobjede u Drugom svjetskom ratu i 30 godina od pobjede u Domovinskom ratu.
Stoga, Hrvati, kao pobjednička nacija, trebamo graditi, upravo na činjenici pobjede, konstruktivnu, integralnu, kohezivnu i nacionalno sjedinjujuću politiku povijesti, koja nas spaja kako iznutra kao nacionalnu zajednicu, tako i izvana, vanjskopolitički, s drugim pobjedonosnim nacionalnim zajednicama s kojima je nužno surađivati i graditi odnose diljem svijeta za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.
Literatura:
Bandić, Ninoslav i Aralica, Tomislav (2015) Tuđmana je Boris Jeljcin 1996. godine odlikovao “Medaljom Žukov”. Vojna povijest. https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/predsjednik-rh-franju-tudmana-je-boris-jeljcin-1996-godine-odlikovao-medaljom-zukov-1002572 Pristupljeno: 5.5.2025.
Beichelt, Timm (2005) Kultur und Kontext – Strategien undEinbeziehung komplexer Umwelten in die Vergleichende Methode, u: Sabine Kropp/ Michale Minkenberg (ur.)Vergleichen in der Politikwissenschaft. Wiesbaden, 218-231.
Bleicken, Jochen (2005)Povijest svijeta. Split: Slobodna Dalmacija i Marjan tisak.
Cipek, Tihomir (1995) Ideološka funkcija povijesti – problem objektivnosti u historiografiji. Politička misao 32(3-4): 180-199.
Cipek, Tihomir (2018)Ruske politike povijesti i Oktobarska revolucija. Politička misao 55(3): 129-145.
Cipek, Tihomir i Milosavljević, Olivera (2007) Kultura sjećanja: Povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Jesenski i Turk.
Croativ (2022) Uz 75.obljetnicu mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića 1.dio.https://croativ.net/uz-75-obljetnicu-mucenicke-smrti-bl-miroslava-bulesica-1-dio-38370/ Pristupljeno: 5.5.2025.
Čehulić-Vukadinović, Lidija i Vukadinović, Radovan (2011) Politika europskih integracija. Zagreb: Naknada Ljevak.
Денда, Далибор (2022) Британци и војни пуч 27. марта 1941. године. Војноисторијски гласник – посебно издање: 54–72. https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0042-8442/2022/0042-84422200054D.pdf Pristupljeno: 7.5.2025.
Drmić, Ante. (2017) Dr. Vladko Maček: Vanjsko-političke okolnosti i politička djelatnost za vrijeme Banovine Hrvatske. Završni rad, Sveučilište u Zadru. https://repozitorij.unizd.hr/islandora/object/unizd%3A1512/datastream/PDF/viewPristupljeno: 5.5.2025.
Galić, Mirko (2020) Pitanje uz 9. svibnja: je li Hrvatska tek provincija Europe okrenuta Balkanu?. Večernji.hr. https://www.vecernji.hr/vijesti/pitanje-uz-9-svibnja-je-li-hrvatska-tek-provincija-europe-okrenuta-balkanu-1400894 Pristupljeno: 5.5.2025.
HINA (2005) Moskva: Vojnom paradom obilježena 60. obljetnica pobjede nad fašizmom. https://www.hina.hr/vijest/6621119 Pristupljeno: 5.5.2025.
Hrelja, Hendi (2021) 48. znanstveni skup Pazinski memorijal: Proštinska buna i »Labinska republika« (1921. – 2021.). Journal of Istrian Archive 28: 231-233.
Hroch, Miroslav (1985) Social Preconditions of National Revival in Europe: A Comparative Analysis of the Social Composition of Patriotic Groups among the Smaller European Nations. Cambridge: Cambridge University Press.
Hroch, Miroslav (1993) From National Movement to the Fully-formed Nation: The Nation-building Process in Europe. Comparative Studies in Society and History 35(1): 78-97.
Hrvatska enciklopedija (2025) https://enciklopedija.hr Pristupljeno: 5.5.2025.
Hrvatske pravice (2017) DOPRINOS ISTARSKOG SVEĆENSTVA U PRIPOJENJU ISTRE HRVATSKOJ. https://hrvatskepraviceblog.com/2017/02/02/doprinos-istarskog-svecenstvo-u-pripojenju-istre-hrvatskoj/ Pristupljeno: 5.5.2025.
Hrvatsko kulturno vijeće (2021) Proštinska buna – 100. godišnjica prve hrvatske i europske pobune protiv fašističkog terora 1921. – 2021. https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/36050-prostinska-buna-prva-pobuna-u-europi-protiv-fasizma.html Pristupljeno: 5.5.2025.
Iaremko, Marta (2014) Belgrade Coup d’État of March 27, 1941.Proceedings of History Faculty of Lviv University 15: 119–128.
Janjetović, Zoran (2006) 27. ožujak 1941.: uzroci, akteri, ideologija, posljedice. Povijesni prilozi 38(3): 1013-1029. https://hrcak.srce.hr/file/412708 Pristupljeno: 7.5.2025.
Jeličić, Ivan (2023) Protuslavenski diskurs i normalizacija fašizma u odjecima Proštinske bune i Labinske republike u riječkome i liburnijskome tisku. Histria 13: 87-109.
Jutarnji.hr (2007) Rusija je bila na strani Hrvatske. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/rusija-je-bila-na-strani-hrvatske-3843537 Pristupljeno: 7.5.2025.
Miloslavić, Ivan (2021) Hrvatska seljačka stranka u Drugom svjetskom ratu. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija.https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A2788/datastream/PDF/view Pristupljeno: 5.5.2025.
Onslow, Sue (2005) Britain and the Belgrade Coup of 27 March 1941 Revisited. CORE – eJournal of International History. https://core.ac.uk/download/pdf/112802.pdf Pristupljeno: 7.5.2025.
Popov, Čedomir (1976) Od Versaja do Danciga. Beograd: Nolit.
Skoko, Božo i Lončarević, Vladimir (2017) Titova vlast i 44 svećenika potpisuju zahtjev da Istra ‘uđe’ u Jugoslaviju. Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/titova-vlast-i-44-svecenika-potpisuju-zahtjev-da-istra-u-e-u-jugoslaviju-1199511Pristupljeno: 5.5.2025.
Smoković, Avaro (2022) Labinska republika. Završni rad. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu:7307 Pristupljeno: 5.5.2025.
Stafford, David A. T. (1977) SOE and British Involvement in the Belgrade Coup d’État of March 1941. Slavic Review 36(3): 399–419. https://doi.org/10.2307/2494975Pristupljeno: 7.5.2025.
Štingl, Groucho Bono (2022) Labinska Republika 1921. – 2021.: Od povijesnog događaja do obilježavanja stote obljetnice. Diplomski rad, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu:7080 Pristupljeno: 5.5.2025.
Ustav Republike Hrvatske (2014) Ustavni sud. https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/Redakcijski_prociscen_tekst_Ustava_Republike_Hrvatske_Ustavni_sud_Republike_Hrvatske_15._sijecnja_2014_.pdf Pristupljeno: 5.5.2025.
