Jednom je monah iz Egipta otac Makarios išao iz močvare u svoju ćeliju noseći lišće i na putu je sreo đavola koji je držao srp.
Đavao je na njega namjerio srp, ali ga nije mogao pogoditi.
I đavao mu kaže: „Veliku mi bol činiš, Makariose, što te ne mogu pobijediti!
Poniznost
Uostalom, sve što ti radiš, radim i ja. Ti postiš, a ja nikad ne jedem; ti ostaješ budan, a ja uopće ne spavam. Ima samo jedna stvar u kojoj si bolji od mene.” – “Što?” upita otac Makarios. A đavao reče: „Tvoja poniznost; zbog nje te ne mogu pobijediti.”
Ova priča može izazvati blagi užas, ali i iznenađenje, jer bismo očekivali da redovnik koji se gorljivo predaje asketizmu i vodi svetački život, u pustinji razgovara barem s anđelima, ako ne i sa samim Isusom Kristom.
Priče iz života monaha nam vrlo često pokazuju da je u pustinji oči u oči lakše susresti đavla. U smislu da se pokaže i iskuša čovjeka ili nešto kaže, dok Bog ostaje skriven.
Nevjerojatno otkrivenje sotone jednoj svetici: ‘Ovo su ljudi koji će me uništiti’
Poniznost ne želi vizije
Ovo je veliki paradoks pustinje.
U drugom tekstu o ocu Makariosu čitamo da se đavo ukazao jednom redovniku u obliku Isusa Krista, a zatim je pustinjak zatvorio oči i rekao mu – ne želim vidjeti Gospodina ovdje, već samo u sljedećem životu, a zatim je vizija nestala.
Dvije strašno moćne riječi kojima je otac Pio uvijek uništio đavla: ‘Ne mogu to izgovoriti’
