Nakon incidenta u Splitu, Dani srpske kulture, u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, privukli su pozornost i u Zagrebu, dijelom zbog prosvjeda šačice mladića, a dijelom i zato što su otvoreni izložbom “Efemeris – legat Dejana Medakovića” u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulici. Da bi svečanosti dao na važnosti, izložbu je otvorio prvi čovjek SDSS-a Milorad Pupovac koji je naglasak stavio na kulturni i povijesni značaj Medakovićeva opusa, što je palo u drugi plan upravo zbog mladića koji su prosvjedovali ispred Centra izvodeći domoljubne pjesme.
Dobar dio hrvatske desnice pobunio se upravo zbog Medakovića, jednog od najutjecajnijih srpskih povjesničara umjetnosti i intelektualaca iz druge polovice prošlog stoljeća. Riječ je o profesoru s beogradskog Filozofskog fakulteta i književniku koji je godinama predsjedao Srpskom akademijom znanosti i umjetnosti (Srpska akademija nauka i umetnosti – SANU). Medaković je rođen u uglednoj srpskoj obitelji u Zagrebu, gdje je odrastao u katoličkom okruženju. Njegov djed, odvjetnik i dugogodišnji predsjednik Sabora Bogdan Medaković, izgradio je palaču na Zrinjevcu. Palača Medaković, u kojoj se nalazila kavana Lenuci, a prije nje kavana Splendid, od zagrebačkog potresa čeka obnovu, o čemu je govorio njezin vlasnik Bernard Roščić, unuk ginekologa i kolekcionara umjetnina Milivoja Roščića. Djed Roščić palaču je 1936. kupio od Bogdana Medakovića, čiji se unuk Dejan, oko kojeg se ovih dana digla prašina, zbog NDH 1941. preselio u Beograd i postao gorljivi srpski nacionalist.
Školovao se na otoku Badiji i u Sremskim Karlovcima. U srpskoj metropoli završio je filozofske i doktorske studije, a onda se stručno usavršavao u Njemačkoj kao stipendist zaklade “Alexander von Humboldt”. U Medakovićevu opusu četrdesetak je knjiga koje potvrđuju njegovu ulogu u povijesti srpske umjetnosti i baroka 18. stoljeća. Dio karijere posvetio je istragama kulturne povijesti Srba u Beču, Trstu, Szentendreu (Sentadrija ili Senandrija) i Zagrebu. Bio je urednik edicije “Istorija srpskog naroda”. Neosporno je da je kao književnik ostavio bogat opus poezije, proze i memoarskih zapisa i da su mu radovi prevođeni na mnogo jezika. Domoljubni dio Hrvatske veličanje Medakovićeva žulja ponajviše zbog žestokih kritika koje je upućivao Katoličkoj crkvi, problematizirajući njezinu ulogu u povijesti odnosa Hrvata i Srba, a posebno u Drugome svjetskom ratu.
Najveći grijeh
Profesor o kojem Pupovac govori biranim riječima smatrao je da je pokojni kardinal Alojzije Stepinac najveći grijeh počinio time što je dao moralnu podršku državi koja je proklamirala rasističke zakone. U tom kontekstu Medaković spominje da je Stepinac NDH nazivao “djelom Božjim” te ga u svojim analizama proglašava predvodnikom križarskoga rata protiv bizantizma, odnosno istočnog pravoslavlja. Iz njegova dnevnika, optužuje Medaković, zrači mržnja. Kritike je iznosio i na račun jednoga od najvećih hrvatskih kardinala, pokojnog Franje Kuharića, kojega je i uspoređivao s blaženim Stepincem navodeći sličan obrazac ponašanja devedesetih, kada je navodno Kuharić pokazivao moralnu distancu prema žrtvama i političku bliskost s nacionalnom politikom koja nije donosila mir.
Medaković je bio uvjeren da su odnosi srpskog i hrvatskog naroda opterećeni još od 16. stoljeća, kada su Srbi u Vojnoj krajini imali status slobodnih vojnika, a Hrvati bili kmetovi, što je po njegovu mišljenju stvorilo duboki društveni i psihološki jaz. U intelektualnim i političkim krugovima Medaković je bio poznat po prijateljstvu s Dobricom Ćosićem, dijelili su nacionalni, ali i kulturni svjetonazor i zabrinutost zbog duhovnog osiromašenja naroda u Srbiji.
Upućeni će reći da se iza te brige krila velikosrpska politika, čijim je propagandistom i akterom Medaković definitivno bio jer se pojavio i kao jedan od ključnih ljudi koji su još 1986. sudjelovali u organizaciji potpisivanja zloglasnog Memoranduma SANU-a, dokumenta koji se u jugoslavenskoj javnosti smatrao ideološkom podlogom srpskog nacionalizma, iz kojeg je kasnije na vlast došao zloglasni Slobodan Milošević. Pojednostavljeno rečeno, Medaković, kojemu se ovih dana Pupovac poklonio, pripada onoj intelektualnoj i ideološkoj struji koja je sudjelovala u pripremi agresije na Hrvatsku.
Ključna karika
Iako je kasnije opovrgavao da je autor dijelova koji se odnose na političke zahtjeve, nikada se istinski nije odmaknuo od glavnine teksta, smatrajući ga intelektualnim vapajem jednog naroda. Nije stoga teško zaključiti da je Dejan Medaković bio antikatolički i antihrvatski nastrojen, da je bio zagovornik velikosrpskog nacionalizma, pa nije čudno što dio intelektualaca s desnog spektra otvaranje ovakve izložbe vidi kao oblik političke provokacije. Kada se govori o Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, mnogi će hrvatski intelektualci istaknuti da je srpska akademska elita sudjelovala u pripremi i planiranju rata i agresije na Hrvatsku, a njoj je pripadao i Medaković kao glavni tajnik, a poslije i predsjednik SANU-a, iz kojeg je izašao zloglasni Memorandum.
SANU je nedvojbeno kao intelektualna jezgra krojio planove na kojima se temeljila ideja o stvaranju velike Srbije, pa je njihov projekt i ratni zločinac Milošević. Memorandum SANU-a iz 1986. u današnjoj Hrvatskoj možda nitko ne bi ni spomenuo da izložba u srcu Zagreba nije posvećena Medakoviću, jednom iz skupine akademika koji su osmislili i branili taj zastrašujući dokument. Nije nevažno spomenuti da je kao glavni tajnik SANU-a Medaković javno istupio protiv 18 akademika koji su bili protiv tog memoranduma te su potpisali Apel protiv rata. Medaković im se usprotivio i ostao upamćen po tome što je rekao da izjava 18 članova SANU-a predstavlja njihovo osobno mišljenje i ne može se smatrati službenim mišljenjem Akademije.
To je potvrdio i srpski akademik i disident Miroslav Mirko Simić. Duhovnim se ocem Memoranduma smatra srpski književnik i Medakovićev prijatelj Dobrica Ćosić, a njegovi autori još su 1986. u javni prostor puštali teorije o ugrozi srpskog naroda u Jugoslaviji te o potrebi redefiniranja odnosa naroda u Jugoslaviji kako bi Srbi kao najbrojniji narod dobili glavnu ulogu.
Dodatna provokacija
Te su teze i postale temelj za pobunu Srba u Hrvatskoj, koja je označila početak srpske agresije na našu zemlju. Te 1986. tvrdilo se da “Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili ugroženi kao danas”, što je bila laž jer su Srbi u to doba zauzimali vodeće položaje u SR Hrvatskoj. O ugroženosti i danas govori Pupovac, a zna se da je ta priča poslužila kao paravan za poticanje agresije na našu zemlju, u kojoj je to razdoblje obilježila čuvena šutnja hrvatske komunističke partije.
Kasnije su, devedesetih, ljevičari Jugoslavenskoj narodnoj armiji izručili hrvatsko oružje Teritorijalne obrane, razoružavši državu, a onda je uveden i embargo na oružje koji je inicirao ljevičar i ministar vanjskih poslova Budimir Lončar. Prema planovima SANU-a, Srbija je u Hrvatskoj pokrenula krvavi rat služeći se genocidnim metodama i ostavljajući za sobom razaranja i smrt, pa i dandanas oplakujemo brojne žrtve, a posebno ovih dana u herojskome gradu Vukovaru. Ni od Medakovića ni od SANU-a nikada se nije mogla čuti osuda tog rata. Ni jednom riječju Medaković nije osudio agresiju na Hrvatsku, iz čijeg se državnog proračuna i danas financira izložba takvom čovjeku. I to u samome centru glavnoga grada, nadomak Banskih dvora, koje je JNA 1991. raketirala. I o tome je šutio Medaković koji je sve vrijeme imao vodeću akademsku funkciju u Srbiji.
O spornoj izložbi oglasili su se mnogi, pa i suverenist Marko Milanović Litre, koji smatra da se pod krinkom kulture provodi politička manipulacija i rebrendiranje velikosrpstva, dok vlasti šute zbog političke ovisnosti o Pupovčevim zastupnicima. “Održavanje takve izložbe upravo u studenome, mjesecu u kojem Hrvatska obilježava pad Vukovara i Škabrnje, djeluje kao provokacija i pokazuje izostanak senzibiliteta prema žrtvama agresije i ratnog stradanja”, smatra Litre.
Poziv na mir
Zanimljiv stav iznio je i poznati poduzetnik, PR-ovac i pripadnik Bad Blue Boysa Thomas Bauer. “Zamislimo da Njemački kulturni centar u Tel Avivu organizira izložbu nekog ideologa nacizma. Možda Streichera? Pa ispred bi se skupilo pol milje, a ne 50 ljudi, a zgradu bi pohasali zubima. Da, treba biti intelektualno pošten pa reći da u svojim javnim nastupima Dejan Medaković nije bil’ Streicher ili Šešelj. Bil’ je pravi intelektualac, a ne primitivni bukač. No, neosporno je da je stal’ ispred Memoranduma SANU-a, u to vreme bil’ je glavni tajnik akademije i šef komisije”, naveo je Bauer podsjećajući da je Youtube pun Medakovića i njegovih izjava, kao i izjava Sande Rašković, kćeri notornog psihijatra i vođe velikosrpske pobune u Hrvatskoj te Medakovićeve “kućne frendice”. “Glavni je problem što ultraljevica traži politiku nulte tolerancije za fašizam i ustaštvo pa primjerice ukida ulice ljudima koji su bili povezani krajnje rubno i brani koncert Thompsonu zbog pjesme iz 1991., a ne 1941. Jebiga, miceki, da nije bilo Dejana Medakovića ili Memoranduma SANU-a, Thompson bi danas možda konobaril u Splitu ili radil na bengi u Drnišu, a pjesma ‘Bojna Čavoglave’ ne bi postojala. Pa i vama bi on trebal bit negativac”, rekao je Bauer.
Nema, dakle, dvojbe da se SANU u ključnim trenucima javno distancirao od poziva na mir, što pokazuje političku ulogu te institucije koja je godinama formirala velikosrpsku ideologiju. Istog dana kada je Medaković objavio tu izjavu, u Ženevi su Tuđman i Milošević potpisali sporazum o prekidu vatre uz posredovanje UN-a. Hrvatska vojska trebala je blokirati vojarne, a JNA se povući iz naše zemlje, ali je SANU javno poručivao da apel za mir nije stav kompletne Akademije već manje skupine akademika koji se protive ratnoj politici Beograda.
Znakovito je stoga što aktualni politički predstavnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koje predvodi Pupovac preko kulturnih programa propagiraju Medakovića koji se protivio apelu za mir. Takav odabir u mjesecu u kojem se Hrvatska prisjeća vukovarskih i škabrnjskih žrtava nije ništa drugo nego provokacija i nepoštivanje hrvatskih žrtava. Ne treba se stoga čuditi što rehabilitacija SANU-a i njegovih političkih nasljednika ovdje u Hrvatskoj nailazi na osudu.
