Dinko Gruhonjić je novinar, programski direktor Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NDNV), izvanredni profesor Odsjeka za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i urednik vojvođanskog dopisništva novinske agencije Beta. Stjecajem okolnosti, sa skupinom kritički raspoloženih novosadskih kolega, posljednjih mjeseci postao je neka vrst etičke okomice prosvjeda protiv autokratske vlasti Aleksandra Vučića, kojoj su Vojvodina i Novi Sad već godinama naročita meta u gušenju svakog alternativnog i demokratskog glasa. Gruhonjić osobno već je mjesecima meta kontinuirane kampanje mržnje režimskih televizija i tabloida u Srbiji. Nakon što je novinarka, Gruhonjićeva kolegica i izvršna direktorica NDNV-a Ana Lalić Hegediš početkom ožujka ove godine gostovala na festivalu Rebedu u Dubrovniku, oboje su, s obiteljima i beogradskom aktivistkinjom za ljudska prava Aidom Ćorović, bili izvrgnuti višemjesečnoj kampanji ozbiljnih prijetnji smrću, za koju, osim kratkotrajnih uhićenja bez posljedica, nikada nitko nije odgovarao. Kampanja je kreirana lažnim montažama njihovih izjava u Dubrovniku. Potkraj ožujka, studenti i profesori Filozofskog fakulteta podržali su svog profesora i kolegu nakon što je malobrojna skupina muškaraca, skandirajući “Kosovo je srce Srbije”, blokirala fakultet zahtijevajući da Gruhonjić, zbog navodnog “govora mržnje”, dobije otkaz. Potkraj lipnja, objavljeno je da je Gruhonjić ovogodišnji dobitnik nagrade za ljudska prava njemačkoga grada Weimara, za koju su ga nominirali Društvo za ugrožene narode, Reporteri bez granica i Helsinški odbor za ljudska prava Srbije. Prije nekoliko dana, na dodjeli nagrade u Weimaru, gradu Johanna Wolfganga von Goethea, gradonačelnik Peter Kleine za laureata je kazao kako Gruhonjićev “kritički glas nije samo svjetlo nade za mnoge, već i neophodno upozorenje protiv zaborava“. “To je bio ključni razlog da Dinku Gruhonjiću dodijelimo ovu nagradu, kako bismo skrenuli pažnju na njega, ali i pružili određenu zaštitu. Ono što smo čuli, o represiji kojoj je izložen on i njegova obitelj, ne bi smjelo biti dopušteno”. Nacional je s Dinkom Gruhonjićem razgovarao o aktualnim blokadama fakulteta u Srbiji koje potiču sve snažniji građanski otpor Vučićevu režimu.
NACIONAL: U Srbiji je posljednjih godina iz raznih razloga održano mnogo prosvjeda protiv vlasti Aleksandra Vučića. Smatrate li da se studentske blokade fakulteta diljem Srbije sadržajno i po utjecaju razlikuju od tih dosadašnjih protesta, i po čemu?
Razlikuju se drastično. Kao prvo, ovo su najveće studentske blokade u povijesti Srbije. I ne samo studentske, već i maturanti srednjih škola i gimnazija organiziraju blokade. Ja sam bio student u doba Miloševićeva režima, sudjelovao sam i u studentskim pobunama, ali mi nikada, ni izbliza, nismo uspjeli zatvoriti toliko fakulteta, danas više od 80. Najveći univerziteti – beogradski, novosadski i niški – praktično su u potpunoj blokadi. To se jednostavno ne pamti. A sve je počelo iz Novog Sada, tragičnim povodom. Uostalom, mnogo štošta je počelo iz Novog Sada: od jogurt-revolucije, kojom je Milošević započeo razaranje Jugoslavije, preko osnivanja prvog nezavisnog udruženja novinara na jugoslavenskom prostoru – Nezavisnog društva novinara Vojvodine – do antiratnog pokreta s početka devedesetih godina. Kako je to netko lijepo primijetio, ovo sada je bumerang za jogurt-revoluciju srpskim šovinistima: tada su razarali institucije, a danas se ljudi bore upravo za vraćanje institucija u ruke građana.
NACIONAL: Prosvjede vode studenti i to je velika novost.
Da, i to nam govori o više važnih stvari. Kao prvo, mi očito nismo dobro poznavali svoju djecu i unuke, jer oni su puno bolji nego što smo mi o njima mislili. Oni su očigledno puno bolji od nas koji smo ih i uvaljali u kaljužu. Očigledno im je dosta takvog života. Očigledno je da su svjesni da samo oni mogu promijeniti društvo u Srbiji i vratiti elementarnu pravdu i elementarni moral, što je sve razarano gotovo četrdeset godina, a naročito tijekom ratnih devedesetih, kada je Srbija povela i izgubila četiri rata, ali i u posljednjih dvanaest i pol godina Vučićeve tiranije i uništavanja svih društvenih vrijednosti. Natovarili smo tim mladim ljudima teret transgeneracijske traume i u vezi s odgovornošću za ratove, iako oni tada nisu bili rođeni. I njima je dosta tog tereta ratne prošlosti, tog tereta moralnog taloga, tog tereta inferiornosti. Jer oni nisu ni bolji ni gori od svojih vršnjaka iz razvijenijih zemalja. U ovom momentu, oni su nešto uvjerljivo najbolje što se dešava na cijelom europskom kontinentu. Potom, kritična masa mladih ljudi – i ne samo mladih – konačno se oslobodila straha. I, što je također veoma važno, osjetili su da ih se tiranin plaši. Te dvije stvari u kombinaciji su uvijek i svuda početak kraja tiranije. U to nema nikakve sumnje. Ostaje da se vidi koliku ćemo cijenu platiti za to.
‘Mislim da će Aleksandar Vučić u nekom momentu pokušati pobjeći iz Srbije u Moskvu. Već je počeo smetati i svojima’. FOTO: Mahsa Nejadfallah/Grad Weimar
NACIONAL: Kako se vlast odnosi prema blokadama i protestima? Objavljeno je da studentima u mobitele ugrađuju aplikacije za praćenje, a svjedočili smo i otvorenom nasilju.
Eto, odnosi se baš tako: represivno, jer drugačije i ne znaju. Oni su klasične siledžije i kriminalci, nisu oni političari. Hapsili su studente, mlade aktiviste, opozicione političare… Tukli su čak i djevojke na demonstracijama. S druge strane, nisu hapsili one koji su demolirali Gradsku kuću u Novom Sadu 5. studenoga, jer ih je Vučić osobno angažirao. Nisu hapsili one koji su vadili noževe na demonstrante, one koji su gazili automobilima demonstrante koji blokiraju raskršća na petnaest minuta u znak sjećanja na žrtve Novosadske tragedije u kojoj je država ubila petnaest ljudi, a dvoje teško ranila jer im je pala više desetaka tona teška nadstrešnica na glavu, ispred zgrade nedavno renovirane glavne željezničke stanice u Novom Sadu. Tu su stanicu političari iz Vučićeve Srpske napredne stranke proglasili “najsigurnijom u Europi” i “svečano” je otvarali dva puta. Skrivali su dokaze i pokušavali građane praviti ludima. Tog 1. studenoga, kada se tragedija dogodila, vlast je požurila da ukloni dokaze s lica mjesta, što su i učinili: premjestili su sve te silne desetine tona armiranog betona na nekakvo “sigurno mjesto”. Potom su lagali kako nadstrešnica nije bila ni renovirana, već da je “Tito kriv” što je ona pala, s obzirom na to da je originalna zgrada iz polovine šezdesetih godina 20. vijeka. Potom su ministre malo hapsili pa malo puštali iz pritvora. Potom su se pokušavali izvući nekakvim ostavkama u kojima se nije vidio ni komadić kajanja za izgubljene ljudske živote… Vučić je pokušavao svojim starim radikalskim šibicarskim forama podmititi studente. Na što su mu oni odgovorili: “A tko je tebe išta pitao? Ništa od svega toga, po Ustavu, nije u tvojoj nadležnosti, zato odgovaraj kad budeš pitan”. Eto, konačno da mu je netko to rekao. I on je sad potpuno izbezumljen. On oduvijek manijački mjeri vlastite rejtinge koji mu sada kažu da mu popularnost vrtoglavo opada. Pokušava istim glupim šovinističkim forama gurati propagandu da su studente “instrumentalizirali” opozicija i “antisrpski elementi”, pa onda studente naziva i “ološem”. Ana Brnabić, njegov kerber, truća o tome kako su studenti instruisani iz Hrvatske, spominje hrvatske obavještajne službe. Ali, sve je to presipanje iz šupljeg u prazno, efekat je nula. Sve u svemu, vrlo atraktivni autogolovi, jedan za drugim, pod prečku. Svaki njegov novi nastup košta ga novih zahtjeva koje mu isporučuju studenti. Nudi im povoljne stambene studentske kredite, na što mu oni kažu: “Krediti ne mogu vratiti ljudske živote”.
NACIONAL: Kako biste opisali vlast Aleksandra Vučića? Je li Srbija pod Vučićem demokratska zemlja? Ako nije, što je? Je li slična Bjelorusiji Lukašenka, Mađarskoj Orbana, Turskoj Erdogana…?
Srbija nije država, ona je teritorij, to je prvo, jer nema čak ni jasno definirane granice niti je riješila svoje teritorijalne sporove, ne samo s Kosovom, nego i sa svim jugoslavenskim susjedima, uključujući i Hrvatsku. Vlast Aleksandra Vučića zapravo nije politička vlast, to je kriminalno-korupcionaška mafijaška hobotnica koja je pokušala zarobiti cijelo društvo. Najviše nalikuje na latinoameričke države kojima upravljaju narkokarteli. Evo, u Novom Sadu je nedavno, zahvaljujući Europolu, uhapšen direktor gradskog prometnog poduzeća, pod sumnjom da je bio član narkokartela koji je švercao kokain upravo iz Latinske Amerike. Zamislite to! A mi odavno znamo i da narkodileri “organiziraju” izbore za SNS: zastrašuju birače, korumpiraju ih, kupuju glasove… S njima je u bliskoj vezi ekipa oko Vučića, na primjer predsjednik Vlade Srbije Miloš Vučević, koji je deset godina bio gradonačelnik Novog Sada i koji u svom javnom albumu ima čak i nasmiješene fotografije u društvu s narkodilerima. A što se stupnja demokracije u Srbiji tiče, evo primjera: SNS ima vlast na državnom nivou, na nivou Autonomne pokrajine Vojvodine i u – pazite sad! – 173 od ukupno 174 lokalne samouprave. Eto, to je ta Srbija koja je tobože kandidat za EU. Sramota je i za EU da pregovara s takvim režimom.
‘Srbija nije država, ona je teritorij, to je prvo, jer nema čak ni jasno definirane granice niti je riješila svoje teritorijalne sporove, ne samo s Kosovom, nego i sa svim jugoslavenskim susjedima’
NACIONAL: Imaju li, po vašem sudu, studentske blokade potencijal da prerastu u ozbiljniji politički pokret za svrgavanje Vučića s vlasti?
Imaju, i nema nikakve sumnje da se to dešava upravo sada pred našim očima. Čak je i dosad kilava beogradska opozicija konačno pokazala da ima hrabrosti da izađe na ulicu i da se “pobije” s policijom. Time će malo po malo vratiti politički legitimitet kod građana. A s tim ide i neophodna politička artikulacija zahtjeva s protesta. Na sceni su se pojavili i neki novi-stari političari, poput Gorana Ješića iz Novog Sada, koji ima potrebnu karizmu, a naročito ju je dobio zbog toga što je proveo više od 20 dana u pritvoru jer je branio studente koje su na demonstracijama tukli navodni policajci u civilu. Ješić je već predstavio svoju političku inicijativu “Solidarnost” u Novom Sadu. Ima veliki potencijal.
NACIONAL: Srbija je mnogo puta u posljednjih trideset godina pokazala sposobnost za građanski bunt, ali problem se uvijek pokazao u političkom oblikovanju i usmjeravanju tog bunta. Jedini politički uspješan prevrat, onaj od 5. listopada 2000., okončan je ubojstvom premijera i povratkom ekstremne desnice na vlast. Vidite li u današnjoj Srbiji demokratsku političku snagu koja je sposobna produktivno oblikovati i usmjeriti očigledan građanski gnjev, a da ne bude prisiljena paktirati s konzervativnom desnicom?
Osnovni preduvjet, bez kojeg nema budućnosti u Srbiji, jest slom Vučićeva režima. Vjerujem da će se u narednim danima i mjesecima pojaviti i politički programi koji nude viziju Srbije poslije Vučića. Ali tek kada se ponovo izborimo za slobodne demokratske izbore, možemo razgovarati o tome tko hoće, a tko neće s nekim paktirati. Nadam se da ćemo izvući pouku iz bliske prošlosti, a pouka je jednostavna: oni koji su se ogriješili o zakone moraju u zatvor, ali ovaj put da im se sudi ovdje. Oni koji su sudjelovali u masovnom kršenju ljudskih prava moraju biti lustrirani. Jednom smo pogriješili, drugi put nećemo, prije svega zahvaljujući ovim mladim, hrabrim i kreativnim ljudima koji se bore da žive normalno kao njihovi vršnjaci u nekim zasad sretnijim zemljama.
NACIONAL: Situacija u zemlji opterećena je teškim tenzijama, a vlast ne preza od grubog nasilja. Je li Vučić Srbiju uvukao u neku vrstu građanskog rata niskog intenziteta? Je li zamislivo da se ti sukobi rasplamsaju i postoji li način da se ti razorni društveni procesi razriješe kroz mirnu i demokratsku proceduru?
Vučić bi to sigurno želio, ali više se ne pita on, sada se pitaju studenti, đaci, građani. A svi oni mirno protestiraju i ne žele sukobe. Teško je proniknuti o čemu režim sada misli, ali to je njihov problem i tek će biti. Oni vjerojatno nisu svjesni da im je kraj zakucao na vrata, jer su se toliko odvojili od realnosti i napravili vlastitu paralelnu stvarnost koja s realnošću nema nikakve veze. Malo vlasti malo kvari, a bezgranična vlast bezgranično kvari. Ne vjerujem da će se Vučić mirno povući s vlasti, pogotovo ne vjerujem da će pristati da izađe na fer i demokratske izbore na kojima bi doživio debakl. Nezahvalno je prognozirati, ali mislim da će on u nekom momentu pokušati pobjeći iz Srbije u Moskvu. Već je počeo smetati i “svojima” nad kojima se još više iživljavao nego nad nama.
