Za neke je 26. prosinca tek produžetak božićnih blagdana, dan za spavanje, gledanje televizije i ostatke s blagdanskog stola, ali za vjernike taj datum nosi puno dublje značenje: toga dana slavi se svetog Stjepana Prvomučenika, prvog kršćanskog mučenika i jednog od sedmorice đakona na početku života Crkve. U Katoličkoj crkvi njegov se blagdan slavi 26. prosinca, drugi dan božićne osmine, kao snažan podsjetnik na to da iza radosti Božića stoji i spremnost na žrtvu, dosljednost i vjernost Kristu do kraja.
Blagdan odmah nakon Božića
Crkva od najranijih vremena u liturgiji sv. Stjepana smješta odmah iza Božića: već od 4. stoljeća 26. prosinca službeno se slavi kao njegov blagdan, čime se naglašava povezanost Kristova rođenja i mučeništva prvih svjedoka vjere. U Hrvatskoj je taj dan i državni blagdan, pa se u mnogim krajevima njeguje običaj da se „ide u čestitare“ – rodbini, susjedima i prijateljima donosi se božićna radost i mir, a domovi su i dalje ispunjeni pjesmom, jelom i zajedništvom.
Dok Božić stavlja u središte maleno Dijete u jaslicama, blagdan sv. Stjepana Stjepanovo vjernicima postavlja pitanje: što znači to Dijete u konkretnoj svakodnevnici – kako izgleda vjera koju se ne skriva, koja je spremna trpjeti nepravdu, ali ne odustaje od ljubavi i istine? Zato se sv. Stjepana u crkvenim tekstovima često opisuje kao „malog“ čovjeka koji je umro za velike ideale.
Prvi đakon i prvi mučenik
O Stjepanovu životu Biblija donosi tek nekoliko poglavlja u Djelima apostolskim, ali ona su dovoljna da se vidi koliko snažan trag ostavlja u povijesti Crkve. Apostoli su ga, zajedno s još šestoricom, izabrali za đakona – služitelja koji će pomagati u skrbi za siromašne i u svakodnevnim poslovima zajednice, kako bi se oni mogli posvetiti molitvi i naviještanju Riječi. Za Stjepana Sveto pismo kaže da je bio „pun vjere i Duha Svetoga“ te da je činio „velika čudesa i znamenja“ među narodom, propovijedajući Krista otvoreno i bez straha.
Upravo ga ta hrabrost dovodi pred Veliko vijeće u Jeruzalemu: zbog njegovih propovijedi i svjedočanstva o Isusu, optužuju ga za bogohuljenje – za isti onaj “zločin“ zbog kojega je i sam Isus bio osuđen. Pred vijećem Stjepan drži dugi govor u kojem prolazi povijest spasenja, optužujući religijske vođe da se opiru Duhu Svetomu i da su izdali i ubili Pravednika, što izaziva još veći bijes kod onih koji ga progone.
Mučeništvo, oprost i ikone
U trenutku presude Stjepan, kaže Sveto pismo, gleda prema nebu i vidi „Isusa gdje stoji s desne strane Ocu“. Izvode ga izvan gradskih zidina i kamenovanjem ga ubijaju, a uz prizor kamenja i krvi ostaju zapamćene njegove posljednje riječi: „Gospodine Isuse, primi duh moj… Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“, gotovo zrcalna slika Isusove molitve na križu. Time sv. Stjepan postaje trajni simbol oprosta, milosrđa i borbe protiv nepravde, ne nasiljem, nego istinom i molitvom za neprijatelje.
U kršćanskoj ikonografiji sv. Stjepana se obično prikazuje kao mlađeg muškarca u đakonskoj dalmatici, s palmom mučeništva u jednoj ruci i kamenjem u drugoj, znakom njegova nasilnoga kraja. Zbog trostruke povezanosti sa služenjem, naviještanjem i mučeništvom, Crkva ga štuje kao zaštitnika đakona, ministranata, kamenara, klesara, radnika koji izrađuju ljesove, ali i onih koji pate od glavobolja – kao da poručuje da nijedna „mala“ patnja nije nevažna pred Bogom.
Ime koje znači ‘kruna‘
Ime Stjepan dolazi od grčke riječi „stéphanos“, koja znači „kruna“ ili „vijenac“, znak pobjede i časti; u ranom kršćanstvu to je i slika vječnog vijenca koji Bog daje svojim svjedocima. Zato se Stjepanovo mučeništvo od početka doživljava ne kao poraz, nego kao osvajanje „krune“ vjernosti – čovjek koji gubi život, a dobiva vječni život s Kristom.
U našim krajevima blagdan sv. Stjepana poznat je i kao Stjepanovo, Stjepanje, Stipanje i Štefanje, imendan je svima koji nose ime Stjepan, Stipe, Štef, Štefica, Štefanija, ali i Krunoslav i Krunoslava, upravo zbog simbolike krune. Mnogi vjernici toga dana sudjeluju na misi za životni poziv i ustrajnost, a običaj je i da se posebno čestita svima koji nose ime povezano s ovim svecem, najčešće u ozračju obiteljskog ručka i blagdanske opuštenosti.
Blagdan sv. Stjepana u katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji
Iako je datum blagdana različit među kršćanskim tradicijama, sadržaj je isti: slavi se prvog mučenika, „prvijenca“ među onima koji su za Krista dali život. U Katoličkoj crkvi i crkvama zapadnog obreda sv. Stjepana slavi se 26. prosinca, dok ga većina pravoslavnih crkava obilježava 27. prosinca prema julijanskom kalendaru, što odgovara 9. siječnja po gregorijanskom.
U mnogim pravoslavnim narodima sv. Stjepan je iznimno poštovan: Srpska pravoslavna crkva časti ga kao zaštitnika, a u liturgijskim tekstovima nazivaju ga „arhiđakonom“ i „prvomučenikom“, naglašavajući njegovu službu i prvenstvo u mučeništvu. Time se i na Istoku i na Zapadu gradi ista slika: sv. Stjepan je onaj koji spaja Božić i Veliki petak, jaslice i križ, radost i žrtvu, pozivajući vjernike da iza blagdanske vanjštine otkriju ozbiljnost i ljepotu vjere koju je spreman braniti i „mali“ čovjek, ako mu je srce ispunjeno Bogom.
