Manuel Fodera rođen je 21. lipnja 2001. godine u obitelji Beppea i Enze, kao najmlađi član obitelji s troje djece, u Italiji. Iako se činilo da će njegovo djetinjstvo biti ispunjeno radošću, igra i običnom obiteljskom srećom, već s navršene četiri godine započeo je njegov osobni Križni put, borba s karcinomom koja će potrajati pet godina i kroz koju će proći kao „ratnik svjetla“, kako ga je sam Isus nazvao.
U srpnju 2005. godine, Manuel je hospitaliziran u Dječjoj bolnici u Palermu, gdje mu je dijagnosticiran rak, stadij IV neuroblastoma s metastazama na zdjeličnoj kosti. Prošao je tridesetak kemoterapija, operacije, transplantaciju, brojne transfuzije krvi i neizrecive boli. No, uz patnju došao je i neobjašnjiv mir i radost vidljivi svima oko njega.
S. Prisca, franjevka koja je djelovala u bolnici, prisjetila se: „Bio je samo dijete, ali je uvijek govorio: ‘Sestro Prisca, vodi me u kapelicu, želim vidjeti Isusa!’ Kad sam ga stavljala pokraj svetohraništa, bio je sretan jer je želio biti najbliži prijatelj Isusu.“
Odnos s Marijom čežnja za Isusom
Po povratku kući, Manuel je molio krunicu i često tražio obitelj da zajedno mole. “Zdravo Marije mi pomažu, one mi odnose bol, daju mi snagu i mir”, govorio je. Njegov odnos s Gospom postao je dubok i gotovo opipljiv. Jednom prigodom, na dan procesije kroz selo, rekao je: “Mama, Gospa mi je rekla: ‘Ti si moja radost i danas ću za tebe imati vatromet.” Vatromet se zaista dogodio, iako nije bio predviđen.
Kad je navršio šest godina, Manuel je neprestano molio da primi Isusa u pričesti. Bio je premlad, ali zbog duhovne zrelosti i bolesti, biskup Trapanija dao mu je dopuštenje. Dana 13. listopada 2007. Manuel je primio svoju Prvu pričest. Tog jutra nije mogao hodati zbog boli, ali u podne bol je nestala. “Gospa mi je rekla da ne mogu Isusa primiti šepajući, pa me ozdravila. Hvala ti, Gospo moja!”
Na svetoj sličici tog dana zapisao je: “Želim primiti Isusa u svoje srce da mi postane najbolji prijatelj zauvijek. On će biti moja snaga, moja radost, moje ozdravljenje.”
Kad su ga pitali zašto je toliko želio primiti pričest, rekao je: “Kad nisam mogao, bio sam jako tužan i plakao sam. Taj dan sam bio sretan”. Dodao je i ovo: “Možete li reći svećenicima da nakon pričesti ostave barem pet minuta tišine? Da možemo razgovarati s Isusom u srcu. Zadnja osoba koja primi Isusa nema vremena ni pozdraviti ga!”
“Isus mi je rekao da budem ratnik svjetla”
Isus mu je jednoga dana, nakon svete pričesti, rekao: „Uvijek pokazuj moju radost drugima. Budi ratnik svjetla usred tame.” Taj izraz postao je Manuelovo životno geslo. U pismu je napisao: “Isus je prisutan u Euharistiji. Ako zatvorite oči, molite i slušate, on će vam govoriti u srce. Ako odmah otvorite oči, prekinut će se ta komunikacija!”
Na hodočašću u Lourdes 2008., Manuel je molio krunicu s hodočasnicima i tada odlučio jednu deseticu posvetiti slijepoj djeci. Kasnije su saznali da je jedno slijepo dijete iz druge grupe na tom hodočašću progledalo.
Sakrament svete potvrde i produbljivanje duhovnog života
U kolovozu 2008. primio je sakrament svete potvrde. Njegov ispovjednik i duhovnik, don Ignacio Vazzana, opisao je kako je Manuel imao dubok osjećaj za grijeh i kako je plakao na ispovijedi. Jednoga dana mu je rekao: “Isus mi je rekao: ‘Manuele, tvoje srce nije tvoje – ono je moje i ja živim u tebi.” Kad nije razumio tu poruku, svećenik mu je objasnio riječima sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2,20).
Patnja kao dar koji dječak savršeno prihvaća
U ožujku 2009. Manuel je rekao: „Isus mi je dao patnju jer mu treba patnja sjedinjena s Njegovom kako bi spasio svijet.“ Njegovo shvaćanje otkupiteljske patnje bilo je duboko i nadnaravno. Često je odbijao lijekove protiv bolova govoreći: „Još malo ću pričekati s lijekom jer Isusu treba moja patnja.“
Kad su mu dijagnosticirane dvije tumorske mase na glavi, nije znao dijagnozu, ali je rekao majci: “Isus mi je dao dva trna iz svoje krune. Imam ih u glavi. To je poseban dar.” Majka i svećenik ostali su bez riječi – medicinski nalaz i Manuelova duhovna objava potpuno su se podudarali.
Djevojka koja se za svoj sprovod pripremala kao za svadbu čudesna je snaga svijetu: ‘Za Isusa, za Isusa’
Priprema za nebo
Manuel je predvidio i svoju smrt: “Isus mi je pokazao Raj. Tamo je prekrasno, svečana gozba. Rekao mi je da ću umrijeti kad navršim devet godina i da moram još malo trpjeti za Njega.” Posljednje riječi koje je izgovorio, nakon svete pričesti na dan svoje smrti 20. srpnja 2010., bile su: “Završio sam.”
Za pogreb je unaprijed ostavio upute: da se ne plače, da bude molitva, i da njegovo tijelo počiva u odijelu iz Prve pričesti, s glavom položenom na otvorenu Bibliju na retku iz Jeremije 17,14: „Ozdravi me, Gospode, i bit ću ozdravljen; spasi me i bit ću spašen, jer ti si moja hvala.“
Dječak koji je slušao Isusa
Nakon Manuelove smrti, majka Enza je, ispunivši njegovo posljednje želju, napisala knjigu Manuel: Mali ratnik svjetla, koja bilježi njegove riječi, snagu njegove vjere i duboke poruke koje je primao izravno od Isusa.
Kako je rekao biskup Pierino Fragnelli: „Iz bolničkog kreveta, iz kuće, Manuel nas je naučio povjerenju u život koji nikada ne prestaje.“
Nennolina: Mistična djevojčica koja se igrala s malim Isusom: Najavila je svoju smrt, a majka ju je vidjela kako ide u Nebo
