Pored teških priča i iskustava s liječenjem imaju i ona pozitivna. Mnogi pacijenti iz bolnice odu zahvalni medicinskom osoblju na toplim riječima, stisku ruke kad je najviše trebao, podršci.
Laborantica Iva Ćuk obratila nam se sa željom da se zahvali kolegama s traumatologije, i to ne samo u svoje ime, nego i u ime onih koji su imali isto iskustvo kao ona. Premda i sama zaposlenica SKB-a kolege s ovog odjela nije poznavala, dok je zdravstveno stanje nije uputilo kod njih. Iznenadila se tretmanom, ne samo prema njoj, nego i svim ostalim pacijentima na odjelu.
Prenosimo njezino pismo zahvale:
„Ovim putem se želim javno zahvaliti osoblju traumatologije SKB Mostar. Danas su točno 4 tjedna iza moje operacije. Ugrađena mi totalna bescementna endoproteza kuka. U bolnicu liježem 25. lipnja oko 8 sati. Do mene dolazi glavna sestra odjela, kroz razgovor mi uzima anamnezu, srdačna, ljubazna, kroz taj razgovor, profesionalna ali i sa dozom šale i zezancije, shvaćam da mi je razbila i strah i tremu od operacije. Doziva nekog od osoblja, slažu moje stvari, pomažu mi se raspremiti…, vade krv za potrebne nalaze, voze me na rendgen, vraćaju me na odjel, stalno pričaju sa mnom, zezaju se pomalo tako da ja i ne mislim čak o operaciji. Mlada, uigrana ekipa, krajnje profesionalni. Shvaćam da sam s njima sva happy – pa Bože šta mi je? Kao da neću sutra pod nož? Nemam osjećaj bolnice!
Doručak, internista, anesteziolog, ručak. Za vrijeme ručka hrane one koji ne mogu sami jesti i ne odustaju dok im ne daju sve od ručka. Nema onog kad bakica kaže ne mogu, da oni odustaju, zadrže se dok sve ne pojedu. Ležim na poluintenzivnoj, pored mene jedna Francuskinja, svaki čas su pored nje, prevode joj putem googlea, tu je i jedna dementna bakica koja stalno doziva nekog svog, gospođa koja zapomaže, sav polomljen čovjek koji isto svaki čas nešto zove, pita. Za divno čudo svima tako ljubazno prilaze, puni empatije, ljubazni, baš nemam osjećaj bolnice. Neprestano su u pokretu, nigdje da se na nekog otresu, nigdje ni tračak ljutnje, mijenjaju posteljine, peru pacijente, presvlače, terapija, injekcije, infuzije ali veseli, ljubazni, strpljivi, ugodni, poletni. Do mene nekoliko puta dolazi i dr. Juka, koji me i operirao. Pita me je li sve u redu. Zadivljena sam. I sad ono po naški, dolazi smjena, očekuješ sad će neko drugi – namrgođen, ljut, ali ne! Opet lijepa mladost, isto ljubazni isto fini. I opet ujutro isto, gledam i ne vjerujem. Noćna smjena, ne spavam. Čujem da imaju dosta prijema, cijelu noć ne sjedaju, obilaze pacijente, smještaju nove. Pet je sati ujutro, mjerenje tlaka, temperature, ne vidiš na njima ni umora ni ljutnje – ništa. Mojih 8 dana na odjelu – za ne povjerovati. Svo osoblje svih 8 dana isto ljubazni, ugodni, a noći im bez pauze. Svaka čast! Da napomenem da nikome nisam niti bombone dala, niti sam primijetila da netko to od mene gleda niti očekuje. Dr. Juka, ovo se baš na Vas odnosi – veliko HVALA! Mladosti sa odjela traumatologije – HVALA! Glavna sestro sa odjela traumatologije – HVALA!“, zaključuje Iva u svome pismu zahvale kolegama.
