Vrijeme je da se suočimo s neugodnom istinom: Bosna i Hercegovina, u svom sadašnjem ustrojstvu, ne funkcionira. Politički sustav zemlje zapetljana je mreža u kojoj se demokracija tek formalno spominje, dok zemljom faktički upravlja „moderni kolonijalni namjesnik“. Povijesne podjele duboko su ukorijenjene, a nepovjerenje među narodima i dalje je snažno. Bošnjaci, Hrvati i Srbi ne vjeruju jedni drugima — i teško da mogu, s obzirom na stoljeća sukoba, vjerskih napetosti i promjenjivih granica, piše Rod Blagojevich za washingtontimes.
Prošli tjedan Milorad Dodik, čelnik SNSD-a i predsjednik Republike Srpske, ponovno je pozvao na uspostavu posebnog hrvatskog entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Pozivajući se na strah od, kako kaže, „centralizirane muslimanske države“ koju navodno žele bošnjački politički lideri, Dodik je predložio stvaranje „trećeg entiteta“. Po njegovu mišljenju, jedini put prema stabilnosti jest da sva tri konstitutivna naroda dobiju pravo na istinsko samoopredjeljenje, u kojem nijedna skupina ne bi bila podređena drugoj.
U tom duhu, Dodik predlaže podjelu Federacije BiH na dva entiteta – bošnjački i hrvatski. Gotovo 30 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina, tvrdi on, „ostaje zamrznuta u vremenu“: politički disfunkcionalna, društveno podijeljena i gospodarski stagnirajuća. Iako je oružani sukob okončan, poslijeratni okvir nametnut Daytonom nije uspio pretvoriti zemlju u stabilnu i jedinstvenu državu.
U godinama nakon potpisivanja Daytona, zapadni su političari, prema autoru teksta, „počeli centralizirati vlast i potkopavati autonomiju srpskog i hrvatskog naroda“, čime su etničke podjele postale dublje nego ikad. Država se danas opisuje kao sustav stalnih blokada, građen na prisilnoj suradnji i uzajamnim vetima, dok je stvarna vlast u rukama stranog visokog predstavnika koji, prema tekstu, može „jednostrano diskvalificirati izabrane političare“.
Ovakvo stanje, navodi autor, ne može trajati. „Regija je tempirana bomba“, piše, tvrdeći da će bez prava na samoopredjeljenje triju konstitutivnih naroda „povijest ponoviti svoje najgore poglavlje – nasilje i rat“. Rješenje vidi u novom ustavnom okviru koji bi odražavao političku i demografsku stvarnost te u formalnom stvaranju triju autonomnih entiteta – bošnjačkog, hrvatskog i srpskog – povezanih u labavu konfederaciju.
Takav model, naglašava, „ne bi bio poziv na podjelu, nego pragmatičan pristup upravljanju“, djelomično inspiriran mirovnim inicijativama administracije Donalda Trumpa na Bliskom istoku. Dayton je, tvrdi, zaustavio rat, ali nikada nije bio zamišljen kao dugoročni model državnosti.
Današnje uređenje obuhvaća dva entiteta: Federaciju BiH, u kojoj većinski žive Bošnjaci i Hrvati, te Republiku Srpsku, u kojoj su većinom Srbi. U takvom okviru Hrvati se, prema autoru, „osjećaju kao mlađi partner“ jer ih brojčano nadmašuju Bošnjaci, što vodi prema „stalnim frustracijama i zahtjevima za trećim, hrvatskim entitetom“.
Autor tvrdi da bi stvaranje triju autonomnih entiteta „priznalo demografske i političke činjenice na terenu“ te omogućilo svakom narodu visoku razinu samouprave u kulturnim, obrazovnim i administrativnim pitanjima, dok bi središnja vlast imala samo temeljne nadležnosti, vanjsku politiku, valutu i granice. Time bi se, kako kaže, smanjile međuetničke napetosti i omogućio „suživot odozdo prema gore“, umjesto „nametnutog jedinstva odozgo“.
Svaki bi narod, prema tom prijedlogu, imao veću odgovornost za očuvanje mira unutar svog entiteta i manje straha od dominacije drugih. Autor dodaje da Republika Srpska „već funkcionira s velikom autonomijom“, ali da je njezin suverenitet „stalno ugrožen djelovanjem njemačkog visokog predstavnika“.
Blagojevichov tekst povezuje Dodikov prijedlog s Trumpovim „sporazumima o normalizaciji“ između Izraela i arapskih država, tvrdeći da su ti dogovori uspjeli jer nisu pokušavali izbrisati podjele, nego pronaći načine za praktičnu suradnju. Po istom obrascu, BiH bi, smatra autor, trebala prihvatiti svoje unutarnje razlike i kroz „realističan pristup“ stvoriti funkcionalan politički sustav.
Tri entiteta, piše dalje, ne bi bila bez rizika. Potrebne bi bile jake institucije zaštite manjina, ustavni sud i okvir za ljudska prava koji bi jamčio slobodu kretanja i izražavanja svim građanima. Također, autor poziva na ukidanje Ureda visokog predstavnika i veću ulogu međunarodnih aktera — posebno Sjedinjenih Država, Europske unije, Rusije i Mađarske — u, kako kaže, „olakšavanju mirnog i demokratskog procesa“.
Zaključuje da Bosna i Hercegovina ne može priuštiti još jedno desetljeće političkog vakuuma, te da iluzija o „jedinstvu bez reformi“ samo produbljuje krizu. „Novi pristup mora se temeljiti na pragmatičnom suživotu, a ne na utopijskoj ideji jedinstva“, zaključuje autor, tvrdeći da bi „formaliziranje triju entiteta unutar minimalnog federalnog okvira napokon omogućilo politički sustav koji odražava složeni identitet zemlje, umjesto da ga poriče“.
