Beskućništvo je globalni problem koji pogađa gotovo svaku državu. “Najčešći razlozi za socijalnu pojavu beskućništva su psihičke ili tjelesne bolesti, ovisnost o drogama, alkoholu, kocki, gubitak posla ili nesporazumi u obitelji”, objašnjava dr. Joško Kalilić. Dodaje kako je 80 posto beskućnika muškog spola, dok je među njima oko 20 posto žena.
Prema podacima, u Splitu živi oko 80 beskućnika, dok Centar za beskućnike raspolaže sa svega 35 kreveta. Mnogi su prisiljeni prenoćiti na klupama, u zapuštenim prostorijama, ruševinama, kolodvoru, starim vagonima ili – poput nekolicine u prošlosti – u parku Turska kula.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
“Na svjetskoj razini procjenjuje se da je beskućnika oko 150 milijuna, što čini 2 posto svjetske populacije. Samo u Indiji ih je čak 70 milijuna”, ističe Kalilić.
Tužna iskustva s Turske kule
Dr. Kalilić prisjetio se nekoliko osobnih iskustava s beskućnicima upravo u parku Turska kula, gdje je godinama organizirao volonterske akcije čišćenja.
“U jedva vidljivom prostoru, skrivenom daskama i granjem, naišao sam na mrtvog beskućnika. Tijelo je ležalo pokriveno prljavom dekom, a uz njega su bile prazne boce i lijekovi. Da nije bilo akcije čišćenja, nitko nikada ne bi znao da je ondje preminuo”, prisjeća se.
U drugom slučaju, susreo je muškarca koji je u improviziranoj drvenoj kućici živio zajedno s desetero mačaka. “Nosio je vrećice s hranom za njih, a kada smo ga pitali gdje će spavati, odgovorio je: ‘U ovoj maloj hladnoj kućici’. Tek nakon dugog nagovaranja pristao je prenoćiti u Centru za beskućnike, i to zbog najavljene temperature od minus sedam Celzijevih stupnjeva”, kaže Kalilić.
Treći slučaj odnosi se na beskućnika koji je sklonište pronašao u špilji. “Unutra su bili madraci, deke i otpad, a djeca su često prolazila tim dijelom parka. Policija i Centar za socijalnu skrb pokušali su ga nagovoriti da ode, ali on nije htio napustiti svoje mjesto”, opisuje Kalilić.
Privremeni smještaj nije rješenje
Iako u Hrvatskoj djeluju Caritas, Crveni križ i brojne udruge te postoji 13 prihvatilišta s ukupno oko 450 kreveta, to nije dovoljno. “Mnogi beskućnici primorani su noćiti na javnim mjestima, izloženi vremenskim i zdravstvenim opasnostima”, naglašava Kalilić.
On smatra da problem ne leži samo u pronalasku privremenog krova nad glavom. “Svaki beskućnik predstavlja složeni socijalni problem. Njihovo mentalno i tjelesno zdravlje, ovisnosti te obiteljski i poslovni odnosi zahtijevaju sveobuhvatan pristup”, kaže.
Kalilić predlaže sustavno rješenje – osnivanje centara za beskućnike na razini svake županije. “Na zemljištu u vlasništvu lokalne zajednice mogu se postaviti jednostavni montažni objekti. U njima bi bio osiguran dostojanstven život – sanitarni čvor, kuhinja, praonica, ambulanta, pa čak i prostor za zajednički boravak.”
Posebno naglašava važnost rada i samoorganizacije: “Uzgajanje voća, povrća i životinja ne samo da bi poboljšalo psihofizičko stanje beskućnika nego bi omogućilo i zdravu prehranu, pa čak i prihod od prodaje.”
Upravljanje bi, smatra, trebalo povjeriti Crvenom križu, Caritasu ili udrugama poput splitskog Mosta. “Rješavanje smještaja i prehrane predstavlja samo djelomično rješavanje njihovih problema. Ključno je osmisliti dnevne aktivnosti i, ako je moguće, vratiti ih u njihove profesije”, zaključuje.
Poziv na solidarnost
Kalilić ističe kako bi u izgradnji i održavanju centara trebale sudjelovati sve općine i gradovi, ali i donatori. “Siguran sam da bi ovakav centar bio na ponos svakoj županiji. To bi bila prava psihofizička rehabilitacija, a ne život na ulici ili u napuštenim prostorima.”
Na kraju poručuje: “Nadam se da će nadležne institucije razmisliti i možda prihvatiti iznesene prijedloge uz mogućnost njihovog daljnjeg poboljšanja i konačne realizacije.”
Moja reakcija na članak je…
