Prije dvije godine, na političkoj sceni Italije pojavila se Giorgia Meloni, čija je vlada proglašena najdesnijom od Mussolinijeve ere. Ova etiketa, koja je pratila njen uspon, rezultat je kombinacije ranijih izjava o il Duceu i otvorenog euroskepticizma. U tim trenucima, zapadni establišment bio je zabrinut zbog smjera u kojem bi Italija mogla krenuti.
Međutim, od tada su se okolnosti drastično promijenile. Meloni je, usprkos nekadašnjim radikalnim stavovima, postupno preuzela pomirljiviji pristup prema Europskoj uniji, osiguravajući punu usklađenost Italije s ekonomskim mjerama štednje koje diktira Bruxelles. Istovremeno, postala je jedan od najglasnijih zagovornika NATO-ove podrške Ukrajini, čime je izgradila čvrste odnose s američkim predsjednikom Joeom Bidenom.
Ova transformacija dovela je do primjedbi o Meloninom političkom refleksu opstanka, dok su neki analitičari primijetili da je svoj populistički imidž zamijenila proeuropskim i proameričkim stajalištem, u tome nadmašujući čak i prosječne europske centrističke figure. Nedavna dodjela “Global Citizen Award” u Atlantic Councilu u New Yorku dodatno je razbuktala javnu raspravu o putu talijanske premijerke. Naime, nagradu joj je tamo uručio Elon Musk, što je otvorilo vrata špekulacijama o mogućem političkom svrstavanju s Donaldom Trumpom. A s obzirom na financijsku i političku potporu južnoafričkog oligarha Trumpovoj predsjedničkoj utrci – i (odbačenih) tvrdnje o rastućoj romansi između poduzetnika i Meloni – ove se tvrdnje ne čine kao potpune fantazije.
Elon Musk finally presents the Atlantic Council Global Citizen Award to Prime Minister of Italy, Giorgia Meloni. 🇺🇸🇮🇹 pic.twitter.com/pz7W8YN5iR
— SMX 🇺🇸 (@iam_smx) September 24, 2024
“Sila borbe”
Meloni potom nije učinila mnogo da priguši glasine o ovom potencijalnom savezničkom odnosu. Iako se suzdržava od podrške bilo kojem kandidatu za američke izbore, naglašava da će surađivati s onim tko pobijedi. Ipak, njene dugogodišnje veze sa širim MAGA pokretom, uključujući i suradnju s Trumpovim bivšim savjetnikom Steveom Bannon, sugeriraju da bi mogla postati ključni europski partner u slučaju Trumpove ponovne izborne pobjede. Također, Francesco Giubilei, Melonijin pomoćnik, nedavno je izjavio da premijerka mora biti “sila borbe” i “snaga vlade”, što sugerira da će se dotična pozicionirati u skladu s ishodom američkih izbora.
Na nedavnom događaju u Atlantic Councilu, Meloni je izjavila kako se “ne trebamo sramiti koristiti i braniti riječi i koncepte poput nacije i patriotizma”. Ova izjava, zajedno s odlukom njenog stranačkog pokreta, Braće Italije, da glasa protiv rezolucije Europskog parlamenta koja bi Ukrajini omogućila korištenje zapadnog oružja protiv Rusije, dodatno sugerira Meloninu naklonost prema skepticizmu američkog konzervativnog pokreta prema zapadnoj potpori Ukrajini.
Međutim, čini se da je priča mnogo složenija i više vezana uz hladni novac nego politiku. To postaje jasno kada se skrene pozornost s pojedinosti poput Meloni i Muska na širu sliku i organizaciju koja joj dodjeljuje nagradu – Atlantsko vijeće.
🇵🇱 @sikorskiradek: “@NATO was founded to deter an aggressive Russia in the guise of the Soviet Union.”
“NATO won the first time,” he tells the Atlantic Council’s @jenna_dc at the #NATOPublicForum.
“We need to win the second time.”
Watch live: ➡️ https://t.co/avdnQgKnzF pic.twitter.com/ZDm0mLT4km
— Atlantic Council (@AtlanticCouncil) July 10, 2024
Agresivno lobiranje
Atlantsko vijeće se predstavlja kao nestranačka organizacija koja promiče američko globalno vodstvo i suradnju s prijateljima i saveznicima, no u praksi se bavi promicanjem interesa američkih korporacija i imperijalnih interesa. Osnovano šezdesetih godina radi jačanja političke podrške NATO-u, vijeće danas ostaje aktivno u pitanjima transatlantske sigurnosti.
Njegovi korporativni partneri i financijeri uključuju najvažnije američke tvrtke u područjima financija, obrane, energije i tehnologije. Štoviše, niz vlada članica NATO-a podržava Atlantsko vijeće, što objašnjava njegovu reputaciju agresivnog lobiranja za američke interese širom svijeta. Primjerice, 2014. godine, FedEx se udružio s Atlantskim vijećem kako bi stvorio podršku za Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo, trgovinski sporazum koji bi omogućio transnacionalnim korporacijama zaštitu od javnog nadzora.
Osim toga, dokumenti WikiLeaksa otkrili su da je Atlantsko vijeće surađivalo s Chevronom i ExxonMobilom kako bi sabotirali brazilski zakon koji bi Petrobrasu, državnoj korporaciji, dao kontrolu nad naftnim poljima uz obalu. A otkako je započeo rat u Ukrajini, organizacija je zauzela vrlo agresivan stav, što nije iznenađujuće s obzirom na broj obrambenih kompanija među njenim donatorima.
The Atlantic Council, NATO’s think-tank, is calling for war with Russia and China simultaneously and demanding that Washington increase its military budget and nuclear arsenal to do so.
The US’s New Cold War is a threat to humanity itself. Hear it from the horse’s mouth. pic.twitter.com/ourYnunUw4
— Danny Haiphong (@SpiritofHo) February 19, 2022
Sveprisutni BlackRock
S obzirom na sve ovo, čini se razumnim pretpostaviti da Melonina nagrada od Atlantskog vijeća nije toliko vezana uz američku stranačku politiku – pošto organizacija nije suviše naklonjena ideji “trumpizma” – nego više za širenje utjecaja američkog kapitala u Italiji. U skladu s tim, izgleda da je Muskov odnos s Meloni također nešto više od pukih “zajedničkih vrijednosti”. Naime, u lipnju je talijanska vlada odobrila novi regulatorni okvir koji omogućava stranim svemirskim kompanijama rad u zemlji. A poznato je kako je Muskov cilj učiniti Starlink glavnim internetskim pružateljem “bijelog područja” u toj zemlji, što bi trebalo istisnuti domaće konkurente poput Open Fibera i Tima.
No, nije samo Musk taj koji se dodvorava Meloni. Nakon turneje u New Yorku, sastala se s Larryjem Finkom, predsjednikom BlackRocka, najveće svjetske investicijske tvrtke, koja je uvjerljivo najveći strani institucionalni investitor na milanskoj burzi. BlackRock posjeduje značajne udjele u velikim talijanskim kompanijama i nastoji povećati svoju prisutnost u toj državi. Dodatno, ranije ove godine je Meloni nadgledala prodaju cijele Timove fiksne mreže KKR-u, američkom fondu koji se može pohvaliti da je BlackRock jedan od njegovih glavnih institucionalnih ulagača.
Ovi potezi svakako predstavljaju kulminaciju dugotrajnog procesa privatizacije i rasprodaje talijanske javne i privatne imovine od devedesetih godina naovamo. Uz planove BlackRocka da preuzme kontrolu nad talijanskom mrežom autocesta i željeznica, čini se da Italija postaje nešto više od ispostave američkog kapitala, gubeći ono malo preostale ekonomske suverenosti.
Usprkos svom nominalno “suverenističkom” stavu, ovakvi potezi Meloni samo oslikavaju širu sliku američkog predatorskog kapitalizma koji sada koristi Italiju kao trojanskog konja za širenje svog utjecaja diljem Europe. Ipak, usporedimo li Italiju s Njemačkom, vidjet ćemo značajne razlike u vlasničkoj strukturi i investicijskom ambijentu. U potonjoj, tvrtke iz Münchena i Hamburga često ostaju u vlasništvu obitelji koje su ih osnovale, a lokalni ulagači, kao i KFW – javna banka koja podržava industrijski razvoj – imaju značajan utjecaj. Kao rezultat toga, penetracija američkih investitora poput BlackRocka u njemačko gospodarstvo ostaje relativno marginalna.
Međutim, čini se da se američki kapital, suočen s ovom anomalijom, sada odlučio preusmjeriti na Italiju kao svojevrsnu bazu za širenje utjecaja. U tom kontekstu, iznenada neprijateljsko preuzimanje Commerzbanka od strane milanske banke UniCredit, koja je postala najveći dioničar te njemačke tvrtke, ne može se gledati kao jednostavna priča o talijanskoj dominaciji. Iako je ovo izazvalo ponos među talijanskim komentatorima, realnost je da je BlackRock, uz pomoć drugih anglo-američkih fondova, najvjerojatnije stajao iza ovog poteza, konsolidirajući svoju kontrolu nad njemačkim financijskim sustavom. Uostalom, Larry Fink, izvršni direktor BlackRocka, nije krio oduševljenje ovim razvojem, naglašavajući potrebu za jačim sustavom tržišta kapitala i jedinstvenijim bankarskim sustavom u Europi.
Svakako, čini se da upravo svjedočimo obliku ekonomske kanibalizacije Europe od strane američkog kapitala. Emmanuel Todd, francuski povjesničar, u svojoj najnovijoj knjizi upozorava da, kako američka moć globalno opada, sustav sve više opterećuje svoje protektorate, koji ostaju posljednja baza njegove moći. Prepoznajući da je europska industrija ključna za američke interese, Todd sugerira da bismo trebali očekivati više “sustavnog iskorištavanja” Rima i Berlina iz imperijalnog središta u Washingtonu. Sve ovo se, jasno, odvija pod vodstvom samoopisanih “domoljuba” kao što je Meloni, što dodatno naglašava grotesknu slabost europske politike.
Vujnovac se pridružio Kolindi u Atlantskom vijeću, elitnoj grupaciji proratnih lobista
