Rat i ratna djelovanja u proteklih stotinu godina, uz masovnu upotrebu mehanizacije i zrakoplovstva te suvremeni način borbenih djelovanja, neodvojivo su povezana s obilnom opskrbom energijom. Time i sposobnost vođenja rata ili borbenih djelovanja presudno zavisi o nesmetanoj opskrbi potrebnom energijom iz dostupnih izvora. Kako stoji Europa i Europska unija s energijom potrebnom za suvremena ratna djelovanja?
- Europska unija posve se oslanja na uvoz energije. Njezine članice nemaju dovoljno nafte i prirodnog plina iz vlastitih izvora i proizvodnje za ozbiljnije opskrbljivanje i podupiranje ratnih djelovanja na temelju domaćih izvora pogonske energije.
Europska opskrba energijom i struktura potrebne energije za suvremena ratna djelovanja
Europa već preko pola stoljeća veći dio potrebne energije dobavlja iz uvoza. Još od napuštanja prevladavajuće opskrbe ugljenom 60-ih godina 20. stoljeća europske zemlje, osim Norveške i djelimice Velike Britanije, glavninu potrebne energije namiruju uvozom fluidnih ugljikovodika, nafte i prirodnog plina. Usporedno sa sve više spoznaja i dokaza o nepovoljnim posljedicama intenzivne industrijske proizvodnje i civilizacije na okoliš i prirodne ekosustave te poslije Pariškog sporazuma o klimi 2015. godine, prvog globalnog dogovora o prijelazu na održive oblike i opskrbu energijom, europske zemlje promijenile su svoju energetsku strategiju.
Ova energetska strategija podrazumijeva postepeno napuštanje fosilnih izvora energije u budućnosti te prelazak na održivu opskrbu obnovljivim izvorima energije. Kako su po svojoj fizikalnoj i tehničkoj prirodi energetskih pretvorbi obnovljivi izvori energije povezani s povećanim korištenjem električne energije, to podrazumijeva povećano korištenje električne energije u finalnoj potrošnji.
Što se tiče strukture potrebne energije za suvremena ratna djelovanja, praktično jedini izvor za skoro sva oružja i borbena te pomoćna sredstva u borbenim djelovanjima na kopnu i u zraku su fluidni ugljikovodici. Električna energija je nužna za funkcioniranje opskrbe i logistike sustava koji podržavaju borbenih djelovanja te opskrbe funkcioniranja suvremenih vojski, osobito sustava veze, izviđanja te informacijske potpore. No, suvremena borbena sredstva, kako kopnena tako i zračna, opskrbljena su strojevima čiju pogonsku energiju osiguravaju fluidna goriva. To se odnosi i na plovna borbena sredstva, osim strateških nosača zrakoplova i podmornica, čiji je osnovni pogon utemeljen na nuklearnim reaktorima.
Tenkovi, oklopni transporteri i borbena vozila pješadije, teretna, terenska i druga vozila koji koriste vojske za borbena djelovanja ili za transport, pogonjeni su motorima s unutarnjim izgaranjem. To znači da većinu potreba za pogonskim gorivima zadovoljavaju neki od naftnih derivata. To su manjim dijelom benzini, a najvećim dijelom dizelska goriva, kao i plin ili plinsko ulje za pogon plinskih turbina kod borbenih sredstava i vozila s pogonom na plinske turbine. Zračne snage koriste avionske benzine te većim dijelom mlazna goriva, koja su također derivat dobiven preradom iz nafte.
Kod energetske opskrbe motoriziranih borbenih sredstava, većina europskih tenkova poput njemačkih tenkova Leopard u svim verzijama, britanskih tenkova Challenger te francuski tenkovi Leclerc, također u više verzija, imaju motore s dizelskim pogonom. Američki tenkovi Abrams pogonjeni su plinskim turbinama s mogućnošću korištenja više vrsta i kvalitete pogonskog goriva, ali sva ta goriva dobivena su preradom fluidnih ugljikovodika, nafte, plinskog kondenzata ili prirodnog plina. Ruski tenkovi, borbena, transportna i terenska vozila koriste se najvećim dijelom dizelskim pogonom.
Snaga pogonskih motora suvremenih tenkova i samohodne artiljerije kreće se oko 1000 kW pa i više kod najsuvremenijih verzija, snaga motora borbenih vozila pješadije oko 500 kW i tako redom. Ako se uzme u obzir da prosječna oklopna brigada može imati i više od 100 tenkova, samohodnih topova, oklopljenih borbenih vozila te još toliko izvidničkih, transportnih i pomoćnih vozila, jasno je kako mehanizirana vojska treba i troši mnogo pogonskog goriva, osobito u borbi.
Uzimajući u obzir činjenicu kako njihovi pogonski motori u borbenim uvjetima troše mnogo goriva, postaje jasno kako današnje vojske u borbi i tijekom ratnih priprema troše vrlo mnogo pogonskog goriva. Zbog toga one moraju raspolagati s velikim količinama goriva, dostatnim za izvođenje borbenih djelovanja te za osiguranje pričuva u slučaju duljeg trajanja ratnih djelovanja ili ratne prijetnje.
Ključni izvor energije za suvremeno ratovanje, energetsku sigurnost te osiguranje obrambenih organiziranih sustava i njihovo trajno djelovanje jest dostatna raspoloživost fluidnih goriva, odnosno goriva proizvedenih iz fluidnih ugljikovodika. To se osobito odnosi na sposobnosti trajnijeg ratovanja odnosno mogućnost trajnije upotrebe oružanih sredstava i vojski za dugotrajnije djelovanje.
Raspoloživost fluidnih ugljikovodika iz vlastitih izvora, tj. domaće proizvodnje jedna od glavnih pretpostavki energetske sigurnosti svake zemlje ili političkog saveza zemalja. Uz to, za sposobnost ratovanja važno je raspolaganje dostatnim sigurnim pričuvnim kapacitetima i sigurnim skladišnim prostorom za fluidna goriva
dr.sc. Igor Dekanić: Požari u Los Angelesu i mogući krah politike klimatskih promjena
Potrošnja, domaća proizvodnja i uvoz nafte i prirodnog plina u Europi
Tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, sve do 70-ih godina glavna središta naftne industrije bila su smještena u Sjedinjenim Američkim Državama. U cijelom tom razdoblju najveći dio proizvodnje nafte dolazio je iz SAD-a, a uz to i glavni dio međunarodne proizvodnje nalazio se pod nadzorom američkih naftnih kompanija.
Na početku druge polovice 20. stoljeća (1951. godine) nešto preko polovice dokazanih rezervi nafte u ležištima nalazio se na Bliskom istoku. Uz to, skoro 30% dokazanih rezervi nafte u ležištima bio je smješten u SAD-u, Kako je oko 5% rezervi bilo locirano u području Kariba, još 5% u ostalim dijelovima svijeta te kako su u to vrijeme međunarodne naftne kompanije s pretežito američkim kapitalom tehnološki, organizacijski i ekonomski nadzirale proizvodnju i na Bliskom istoku, veći dio svjetskih rezervi i proizvodnje nafte nalazio se pod američkim nadzorom.[1]
Istraživanje, kao i eksploatacija nafte u Europi traje vrlo dugo. Istraživanja traju još od 19. stoljeća, dok eksploatacija traje od razdoblja između dva svjetska rata. Intenzivna eksploatacije odvijala se u Drugom svjetskom ratu, zbog potreba za naftnim derivatima kao i u 70-im godinama 20. stoljeća poslije poskupljenja nafte u energetskim krizama tog vremena.
Proizvodnja nafte u srednjoj te istočnoj Europi razvijana je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Rumunjskoj, te nešto u Mađarskoj, južnom dijelu Poljske i tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za potrebe njemačkih oružanih snaga.
Tijekom i poslije prve energetske krize 70-ih godina 20. stoljeća te otkrića nafte i prirodnog plina u Sjevernom moru razvijena je znatna proizvodnja nafte i prirodnog plina u Norveškoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Danskoj. U tom razdoblju istraživalo se u brojnim europskim zemljama ali domaća proizvodnja ugljikovodika razvijena je tek u Italiji, nešto manje u Poljskoj, kontinuitet proizvodnje u Rumunjskoj kao i tadašnjoj Jugoslaviji, od čega je 2/3 proizvodnje bilo na području Hrvatske.
Poslije duge eksploatacije većina ležišta nafte u europskim zemljama su većim dijelom iscrpljena s proizvodnjom koja opada. Dakako, zbog cijena fluidnih ugljikovodika koji su u međuvremenu znatno poskupjeli ta preostala proizvodnja se održava i traje dokle god ima preostalih rezervi ugljikovodika u ležištima.
Potrošnja, domaća proizvodnja te udio proizvodnje u ukupnoj potrošnji nafte u Europi prikazani su u tablici 1.Potrošnja, domaća proizvodnja prirodnog plina i njezin udio u potrošnji u Europi prikazani su je u tablici 2. Pod pojmom Europe prikazuju se podaci o europskim zemljama u okviru geografskog obuhvata Europe. Time je uključena i Ukrajina kao Turska, čiji teritorij djelimice ulazi u zemljopisni odnosno geografski prostor Europe.
Pod pojmom potrošnje tekućih goriva podrazumijeva se ukupan utrošak odnosno potrebe za tekućim gorivima u zemlji tijekom konkretne godine, uključujući mlazno gorivo za međunarodni zračni promet u toj zemlji, razliku na skladištima uključujući razlike na skladištima i gubitke tijekom prerade nafte. Također su uključena bio-goriva kao i tekuća goriva dobivena postupcima prerade ugljena.[2]
Europa kao kontinent, oko polovicu potreba za tekućim gorivima zadovoljava iz domaće proizvodnje nafte. Kod korištenja prirodnog plina udio domaće proizvodnje još je nepovoljniji i to s još intenzivnijim opadanjem udjela domaće proizvodnje u zadovoljavanju potreba. Još manje potreba za prirodnim plinom europske zemlje namiruju iz domaće proizvodnje plina.
Godine 2023. ti su odnosi bili 52,5% tekućih goriva iz domaće proizvodnje nafte i oko 44% potreba za prirodnim plinom iz domaće proizvodnje europskih zemalja. U tome je intenzitet opadanja europske domaće proizvodnje prirodnog plina u zadovoljavanju potreba još brži nego je to slučaj kod tekućih goriva iz domaće nafte.
Jasno je kako Europa nema niti izdaleka dovoljno energije iz domaćih fluidnih ugljikovodika za zadovoljavanje domaćih potreba. Takva trajna uvozna zavisnost o nafti i plinu nipošto ne može biti povoljna sa stajališta energetske sigurnosti.
Istovjetni podaci za zemlje Europske unije, tj. potrošnja, domaća proizvodnja te domaći udio domaće nafte i prirodnog plina u ukupnoj potrošnji Europske unije prikazani su u tablicama 3 i 4.
Europska unija još slabije stoji s vlastitom opskrbom danas još uvijek glavnim energentima. Udio domaće nafte u zadovoljavanju potreba za tekućim gorivima iznosi jedva nešto iznad 7%, a isti odnos je i kod prirodnog plina. To pokazuje kako ni Europa a osobito Europska unija nije spremna za vođenje opsežnijeg rata na temelju vlastitih izvora glavnih energenata potrebnih za vođenje ratnih djelovanja. Ovakvo stanje je logična posljedica energetskog stanja, energetske strategije te geopolitičkih odnosa proteklih nekoliko desetljeća. Što se energije tiče, Europa te Europska unije već preko pola stoljeća većim dijelom uvozi znatan dio, sad već i većinski dio potrebne energije.
U međuvremenu SAD je od 2014. godine na dalje ponovno postao najveći proizvođač nafte u svijetu, da bi 2023. premašio 20% od ukupne proizvodnje nafte u svijetu te time skoro nadmašio dva slijedeća dva najveća proizvođača, Saudijsku Arabiju i Rusku Federaciju.[3]
Geopolitička orijentacija te tome prilagođena energetska strategija i politika bile su tijekom proteklih desetljeća potpuno utemeljeni na mir i politike utemeljena na pretpostavci trajnog mira. Još od 80-ih godina 20. stoljeća, desetljeću u kojem su SAD i zapadne zemlje na temelju kapitalizma kao gospodarskog sustava dobivale Hladni rat i slamale gospodarsku osnovu SSSR-a kao države i socijalizma kao gospodarskog sustava, pretpostavka je trajni mir. To znači da je već dugo vremena osnova za sva strateška planiranja osiguranje nesmetanog djelovanja tržišta.
U takvim okolnostima i sigurnosne politike te koncept energetske sigurnosti utemeljen je na izgradnji tržišta te njegove infrastrukture kao otpornog na moguće netržišne napade i monopole proizvođača i isporučitelja energije a ne na ratne opasnosti i osiguravamje energetske infrastrukture od mogućih ratnih djelovanja. Zbog svega toge je i koncept sigurnosnih elemenata poput zaliha energenata bio sračunat na obranu od mogućih tržišnih a ne ratnih ugroza.
Prof. dr. sc. Igor Dekanić: Tko drži ključ energetske tranzicije
Obvezne zalihe nafte i prirodnog plina
Zbog ovisnosti o skupoj uvoznoj nafti, poslije energetskih kriza 70-ih godina 20. stoljeća, u političkim prilikama Hladnog rata u SAD-ukoji je postao ovisan o uvozu nafte formirane su Strateške zalihe nafte kao sustav federalne administracije. Na preporuku Međunarodne agencije za energiju (International Energy Agency – IEA), u europskim zemljama uvedeno je pravilo kako bi sve zemlje uvoznice nafte trebale imati uskladištene zalihe na razini tromjesečne potrošnje nafte.
Sustav skladištenja tzv. strateških ili u Europi obvezatnih zaliha nafte, uveden je prije svega kao element energetske sigurnosne politike i zaštite tržišta uvoznica nafte. Zbog toga je cijeli sustav tržišno usmjeren, njegova glavna funkcija je zaštita tržišta te osiguravanje njegovog nesmetanog funkcioniranja a ne čuvanje zaliha goriva za slučaj ratne opasnosti ili rata. Opće prihvaćena prosudba je da su količine pričuva u visini tromjesečnog uvoza dovoljne da se (u tadašnjim okolnostima hladnoratovskih odnosa i vojne te političke dominacije SAD-a) stabiliziraju energetska tržišta.
Evolucijom tijekom godina, i usklađivanjem s europskim regulatornim propisima u sklopu Europske unije, ova kategorija zaliha naziva se obveznim zalihama nafte i naftnih derivata. U Hrvatskoj na temelju europskih direktiva iz 2009. godine brigu o obvezatnim zalihama nafte i naftnih derivata vodi Agencija za ugljikovodike, Na temelju tih propisa „obvezne zalihe nafte i naftnih derivata formiraju se u količini od najmanje 90 dana prosječnog dnevnog neto uvoza, ili 61 dan prosječne dnevne domaće potrošnje naftnih derivata u prethodnoj godini, ovisno o tome koja je količina veća.[4]
Energetska sigurnost je prema definiciji NATO-saveza, „održavanje stalne opskrbe potrebnom energijom i neometanog djelovanja energetskih tržišta. To uključuje: infrastrukturu za opskrbu energijom u krizama opskrbe, minimalizaciju rizika u opskrbnom lancu (diversifikacija opskrbe i pravaca opskrbe) te osiguranje zaliha za višemjesečne potrebe, prema sigurnosnoj procjeni, u slučaju prekida ili poremećaja normalne opskrbe.“[5]
Kao što se vidi, bitna uloga ovih zaliha odnosno pričuvnog sustava je osiguravanje nesmetane opskrbe te djelovanja energetskih tržišta. Konceptualno, one su utemeljene na ideji nesmetanog djelovanja tržišta i kapitala, tj. u geopolitičkom smislu na ideji djelovanja tržišta i kapitala u miru. Jedna od temeljnih pretpostavki globalnog uspjeha kapitalizma, poslije završetka Hladnog rata i propasti socijalističkog gospodarskog sustava, jest koncepcija globalnog djelovanja tržišta i kapitala. Njena glavna pretpostavka je nesmetano globalno funkcioniranje tržišta roba, kapitala rada i tehnologije. Tako je i glavni element energetske sigurnosti uspostava te omogućavanje nesmetanog djelovanje energetskih tržišta. Za to služe strateške ili obvezne zalihe nafte i plina te izgradnja odgovarajućih skladišnih kapaciteta za fizičku odnosno tehničku i logističku potporu neometanog djelovanja energetskih tržišta.
Fizički i logistički skladišta strateških zaliha nafte u SAD-u su smještena u iscrpljena nalazišta soli i nafte, dok su u EU obvezatne zalihe nafte uskladištene najvećim djelo u izgrađene pričuvne rezervoare. Tek u ponekim zemljama, kao u Njemačkoj, skladišta su smještena u iscrpljena ležišta soli, ukoliko su raspoloživa.
Uskladištenje prirodnog plina te formiranje pričuva plina započelo je najprije u SAD-u u kojem se još 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća razvilo korištenje plina za energetsku opskrbu velikih gradova i urbanih područja. Glavni razlog bio je u nejednolikosti potrošnje prirodnog plina i jednoličnoj proizvodnji koja je nužna radi što povoljnijeg iscrpka ugljikovodika i uz ležišta. Uslijed razlike u potrošnji plina ljeti i zimi. Tako je sustav uskladištenja prirodnog plina nastao kao sezonski način usklađivanja proizvodnje i potrošnje odnosno potražnje na tržištu.
U Europi se skladištenje plina razvilo usporedno s razvitkom značajne proizvodnje u zapadnoj Europi 70-ih godina. Poslije završetka Hladnog rata te raspada SSSR-a Europa je sve više počela uvoziti prirodni plin iz Rusije kojoj su nužno trebala sredstva i devize za gospodarsku obnovu. Zemlje istočne Europe imale su izgrađenu plinsku infrastrukturu i dobavu plina sve do raspada SSSR-a. Poslije toga, u društveno-ekonomskom smislu one
Kako je poslije raspada SSSR-a i jačanja ekonomskog i političkog položaja Ukrajine došlo do sve većih prijepora između Ukrajine i Rusije. U energetici to se manifestiralo kroz sukobe oko ruskog cijena plina za Ukrajinu te održavanja logistike za nesmetani transport ruskog plina prema Europu kroz Ukrajinu. To su bili glavni uzroci dviju energetskih kriza iz 2006. i 2009. godine, kojima su glavni povodi bili prekidi ruske opskrbe plinom kroz Ukrajinu.
Poslije 2009. godine Europska unija je uvela zajedničko praćenje i nadzor plinskih pričuva te njihovo izvlačenje u pravne i organizacijske stečevine Europske unije te informiranje o stanju plinskih zaliha u EU.
Ove zalihe su tako postale element europske sigurnosne energetske infrastrukture. U ekonomskom smislu, energetskim zakonodavstvom EU i zemalja članica za njihovo vođenje i održavanje zaduženi su nacionalni operatori plinske infrastrukture. Njihova veličina odnosno količina uskladištenog plina trebala bi biti oko 1/5 od ukupne godišnje potrošnje prirodnog plina u EU.
Iz toga se vidi kako je cjelokupni sustav energetske sigurnosti i njezinog ostvarivanja, uključujući energetske zalihe utemeljen i orijentiran na temelju tržišta i kapitala te orijentiran prema miru i neometanom funkcioniranju energetskih tržišta.
Razina zaliha prirodnog plina u EU, i to u obliku petogodišnjeg prosjeka te razina zaliha za dvije posljednje sezone prikazana je na slici 1.
Vidi se kako je razina sigurnosnih zaliha plina u EU na oko 20-ak postotaka godišnje potrošnje te kako su zalihe u ogrjevnoj sezoni 2024-2025. znatno niže nego godinu ranije, tj. skoro blizu minimalne razine petogodišnjeg prosjeka njihova stanja.
Koncept energetske sigurnosti i osiguravanje pričuvne energije u proteklih tri i pol desetljeća, poslije završetka Hladnog rata te globalne pobjede društveno-ekonomskog koncepta tržišta i globalnog kapitalizma, bio je koncipiran na pretpostavci trajnijeg mira. Stoga je glavni koncept energetske sigurnosti utemeljen na izgradnji potpore nesmetanom djelovanju tržišta i funkcioniranju kapitala te mehanizmima za osiguranje djelovanja energetskih tržišta.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Zaključno
Poslije napada Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, Sjedinjene Američke Države dale su nedvojbenu političku potporu Ukrajini, uvele su ekonomske sankcije te započele s obilnom vojnom i financijskom pomoći. Europska unija je također reagirala političkom osudom, ekonomskim sankcijama protiv Rusije te sve većim paketima financijske i vojne pomoći ukrajinskoj borbi.
Sankcije su u početku bile ograničene na financijske te na osobna ograničenja ruskih dužnosnika i vodećih ljudi u gospodarstvu, dok su kasniji paketi sankcija od sredine 2022. godine bili fokusirani na energetiku. Ograničena je kupovina i međunarodna trgovina ruskom naftom i prirodnim plinom. U 2023. godini EU je najavila potpuno odustajanje od uvoza ruske nafte i prirodnog plina. U sklopu eskalacije ratnih djelovanja Ukrajina je koncem 2024. objavila potpuni prekid transporta ruske nafte i prirodnog plina prema Europi.
Poduzetim mjerama i sankcijama Europska unija nije bitno oslabila ruske mogućnosti za daljnje ratovanje u Ukrajini. No, sužavanjem uvoza nafte i plina te padom domaće proizvodnje ugljikovodika utjecalo je na pogoršanje energetske sigurnosti, posebno u slučaju produljenja ili proširenja širenja ratnih djelovanja.
Kako je SAD tijekom proteklih nekoliko desetljeća razvio tehnologije iskorištavanja ležišta fluidnih ugljikovodika u niskopropusnim stijenama, Amerika je danas ponovno vodeća zemlja u proizvodnji nafte i plina. Uz to, SAD raspolaže sa znatnim mogućnostima za njihov izvoz, slično kao sredinom 20. stoljeća, a i njezina energetska strategija oslonjena je na ugljikovodike a ne energetsku tranziciju na temelju Pariškog sporazuma.
Europska unija posve se oslanja na uvoz energije. Njezine članice nemaju dovoljno nafte i prirodnog plina iz vlastitih izvora i proizvodnje za ozbiljnije opskrbljivanje i podupiranje ratnih djelovanja na temelju domaćih izvora pogonske energije.
Zoran Meter: Hoće li biti rata?
U namjeravanom povećanju ratnih napora i potpore Ukrajini, Europska unija će se u pogledu energetskog podupiranja takve politike morati posve osloniti na Sjedinjene Američke Države, osobito u slučaju proširenja rata ili dugotrajnije ratne opasnosti.
Izvori:
[1]) BP Statistical Review of World Energy 1951 – The first edition. Internet, dostupno na: https://www.bp.com/en/global/corporate/energy-economics/statistical-review-of-world-energy.html (12. 11.2023.)
[2]) Energy Institute: Statistical Review of World Energy 2024 / 73 edition; dostupno na: https://www.energyinst.org/statistical-review (13.11.2024.)
[3]) Energy Institute: Statistical Review of World Energy 2024 / 73 edition; dostupno na: https://www.energyinst.org/statistical-review (13.11.2024.)
[4]) Agencija za ugljikovodike: Obvezne zalihe; dostupno na: https://www.azu.hr/hr-hr/obvezne-zalihe/ (20.03.2025.)
[5]Prezentacija predavanja autora pod naslovom pod naslovom: „Energetska sigurnost“, koje je održano na Ratnoj školi Oružanih snaga Republike Hrvatske na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman„ u Zagrebu u travnju 2021. g.
