Nakon nekoliko godina nestabilnosti i sukoba na rubu otvorenog rata došlo je do novog rata na Bliskom istoku koji ima potencijala za izazivanje nove velike naftne i plinske krize s potencijalom prerastanja u globalnu energetsku krizu. Sve je počelo 28. veljače ove godine napadom zračnih snaga SAD-a i Izraela na različite ciljeve u Iranu. U prvom valu napada ciljevi su bili likvidacija političkog vodstva Irana kao i zaustavljanje programa razvitka nuklearne tehnologije, jer ni Izrael niti SAD nisu vjerovali kako je iranski nuklearni program ograničen na energetske ciljeve. Iran je ubrzo uzvratio napadima raketama i dronovima po ciljevima u američkim savezničkim zemljama. Ali nakon mjesec dana međusobnih napada Iran se i dalje bori, energenti su poskupjeli a kriza ima potencijal prerastanja u novu globalnu energetsku krizu.
Energetska tržišta i njihova otpornost na krize i poremećaje
Organizacija i regulacija energetskih tržišta u svijetu bitno se promijenila u odnosu na vrijeme od prije pola stoljeća ili razdoblje poznatih naftnih šokova i energetskih kriza 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.
Prije 50.ak godina glavni energenti međunarodne trgovine, nafta i prirodni plin bili su subjektom međunarodnog trgovanja, uz takozvani sustav „posted prices“ ili određivanje cijena od strane međunarodnih kompanija (dominantno američkih) ili od strane zemalja izvoznica energenata. Kod trgovanja naftom cijene su određivale članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (engl.: Organization of Petroleum Countries – OPEC), uz malen postotak nafte podložan tržišnom određivanju cijena i tzv., „spot prices“. Cijene prirodnog plina u međunarodnoj trgovini određivale su se dugoročnim ugovorima između zemalja prodavatelja i zemlje kupca. Ugljen i prirodni pin tada su bili uglavnom predmetom unutarnje trgovine a njihove cijene su se određivale unutarnjim propisima zemalja.
Poslije poznatih naftnih šokova ili energetskih kriza i razdoblja skupe nafte od sredine 70-ih do 1986. godine, uspostavlja se novi sustav međunarodnog trgovanja energentima, čije glavno obilježje je trgovanje svim robama na robnim burzama, od primjerice odjeće i kozmetike do strateških energenata, poput nafte i prirodnog plina.
Sadašnje temeljno načelo organizacije i regulacije energetskih tržišta je otvorenost, uz slobodan pristup posjednika energenata (nafte, naftnih derivata i prirodnog plina) te dostupnost energenata na tržištu, odnosno glavnim robnim burzama na međunarodnim tržištima.
Uz to, Europa i osobito Europska unija izgradila se sustav organizacije i regulacije energetskih tržišta Glavno organizacijsko obilježje energetskih tržišta u Europi je razdvojenost isporučitelja energenata (opskrbljivača i distributera) od operatora transportnih i distribucijskih sustava te operatora skladišnih prostora. Pri tome su operatori transporta posebno regulirani europskim i nacionalnim energetskim regulatorima.
Ovakav sustav trgovanja i organizacija te regulacija energetskih tržišta u Europi koncem 20. i početkom 21. stoljeća razvijen je usporedno sa spoznajom o sve većem onečišćenju okoliša, nepovoljnijem utjecaju rasta intenzivne potrošnje prirodnih izvora, osobito fosilnih izvora energije i mineralnih industrijskih sirovina. Sustavi su izgrađivani uz spoznaju o sve očiglednijem ekonomskom djelovanju činjenice kako Europa ne raspolaže s dovoljno vlastitih primarnih izvora energije.
Pri tome su način organizacije i regulacije energetskih tržišta bili konstruirani sa svrhom sprječavanja uvoznih monopola glavnih isporučitelja energenata, u prvom redu nafte i prirodnog plina
S vremenom se uređivanje europskih energetskih tržišta odvijalo na način da se minimizira djelovanje dviju skupina ograničavajućih čimbenika. Jedna skupina je proizlazila iz činjenica kako Europa, zbog intenzivne urbanizacije ima posebnu potrebu za razvijanje održivih energetskih sustava, a druga, da ona ne raspolaže dovoljnim izvorima profitabilnih primarnih izvora energije, osim ugljena koji je zbog ekoloških razloga ionako već velikim dijelom napušten u većini europskih zemalja kao ključni izvor energije.
U takvim okolnostima europske zemlje, a osobito Europska zajednica i poslije Europska unija razvile su složen sustav regulacije energetskih tržišta, koji je bio utemeljen na tržištu te takvoj regulaciji energetskih tržišta koja bi djelovala na trajnom sprječavanju uvoznog monopola opskrbljivača primarnim izvorima, fosilnih, za sada još uvijek prevladavajućih i jeftinijih izvora energije.
Uz to, iskustva tzv. naftnih šokova i energetskih kriza iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, ratova na Bliskom istoku u 20. i početkom 21. stoljeća te kasnijih energetskih kriza, poput tzv. plinske krize koja je nastala zbog sukoba Rusije i Ukrajine oko cijene transporta te isporuke prirodnog plina, potpomogla su izgradnju sustava tzv. obvezatnih strateških pričuva uvoznih energenata (nafte i plina) koje se trajno čuvaju u posebnim skladištima. Iskustvo je pokazalo kako su obvezatne pričuve energije u količini od oko 3 mjeseca opskrbe dovoljne za suprotstavljanje većini energetskih kriza tijekom proteklih pola stoljeća.
Deutsche Bank: Rat u Iranu je stvorio ‘savršenu oluju’ za kraj petrodolara
Promjena težišta globalne potrošnje energije
U međuvremenu svijet je tijekom 21. stoljeća trošio sve više energije. Osnovni podatci o ukupnoj potrošnji primarne energije u svijetu u proteklih 25 godina, potrošnja energije u glavnim skupinama zemalja po razvijenosti, tj. u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju te potrošnja u Europskoj uniji prikazani su u tablici 1.
Potrošnja energije u svijetu u 21. stoljeću povećala se za oko 40% u odnosu na završne godine 20. stoljeća. Razvijeni dio svijeta (zemlje OECD) pod konac 20. stoljeća trošio je 58% energije a zemlje u razvoju 42% od ukupne primarne energije u svijetu, dok je danas situacija obrnuta. Zemlje u razvoju sada troše 63,2% od ukupne energije u svijetu, dok razvijene zemlje 36,8%od globalne energetske potrošnje. To je imalo za posljedicu i smanjivanje industrijske konkurentnosti klasičnog razvijenog dijela svijeta.
Tako se i težište korištenja te potrošnje energije pomaknulo iz Europe i Sjeverne Amerike u Aziju. Time se dakako pomaknulo i težište industrijske proizvodnje te gospodarske konkurentnosti jer danas su velike azijske zemlje, poput Kine, Indije i drugih velikih gospodarstava u Aziji postale glavnim nositeljima industrije ali i gospodarskog rasta te međunarodne industrijske konkurentnosti.
Utrošak primarne energije u Europskoj uniji u 21. stoljeću smanjen je za oko 10% u odnosu na njezin udjel u globalnoj potrošnji pri kraju 20. stoljeća. Europska unija je globalno sve manji potrošač energije s ukupnim udjelom potrošnje primarne energije od ispod 0% u ukupnom utroškom energije u svijetu.
Time je EU doduše postala vodeći gospodarski subjekt u procesu energetske tranzicije i smanjenja udjela u utrošku energije, ali je negativna strana toga, uz seljenje industrije iz Europe i smanjivanje njezine industrijske konkurentnosti te objektivno smanjivanje europskog utjecaja na globalnim tržištima energije.
Američka vojska bi mogla pokušat zauzeti ovih šest otoka kod Irana: Teške misije
Geopolitički sklop europskog uvoza energije
Geopolitički sklop stanja na energetskim tržištima u Europi i europskog uvoza energije obilježen je odnosima europskih zemalja i Bliskog istoka kad se radi o uvozu nafte te odnosima Europe i Sovjetskog Saveza u 20. te Europe i Rusije u 21. stoljeću kad se radi o uvozu nafte i prirodnog plina. To je bila situacija u geopolitičkom smislu europskog uvoza energije sve do ruske agresije na Ukrajinu.
Poslije ruske agresije na Ukrajinu, Europska unija je, osim obilate potpore Ukrajini u obliku financijske pomoći te isporuka oružja i ostale vojne opreme, donijela 20-ak paketa sankcija Rusiji, kojima je najavljen odustanak od uvoza ruske nafte i prirodnog plina, koji je do konca 2025. godine većim dijelom i proveden.
Tako je u protekle nepune 4 godine Europska unija uspjela zamijeniti najveći dio ruskog uvoza nafte i plina uvozom iz drugih pravaca, ili iz otvoreno nejasnih pravaca odnosno izvora, poput nafte iz tzv. sivog vlasništva. Radi se o tankerima u vlasništvu kompanija registriranih u tzv. poreznim oazama, pri čemu se nakon više preprodaja obavljenih za vrijeme plovidbe oceanom, teško može identificirati izvorno podrijetlo nafte odnosno polazna luka ukrcaja nafte u tanker.
Uz to, Europska unija uporno je izgrađivala te provodila koncepciju održivog razvoja i strategiju energetske tranzicije pa je tako uredila i organizaciju energetskih tržišta i sustava. Problem je u tome što je to u postojećim okolnostima smanjilo globalni utjecaj EU zbog činjenice kako su se glavna težišta gospodarskog i populacijskog rasta preselila izvan europskog prostora.
Tako je europski utjecaj i na provedbu energetske tranzicije postao faktično sve manji uz istodobnu promjenu geopolitičkog sklopa uvoza energije odustajanjem od uvoza nafte i prirodnog plina iz Rusije.
U takvim prilikama Europska unija dočekala je napad SAD-a i Izraela na Iran 28. veljače ove godine, novi rat na Bliskom istoku te time i novu potencijalnu globalnu energetsku krizu, odnosno novo poskupljenje energije.
Međutim, s obzirom na činjenicu kako se rat odvija na prostoru s kojeg se najveći dio nafte i prirodnog plina izvozi prema azijskim a ne europskim zemljama, za očekivati je kako će ova kriza ipak imati manjeg izravnog utjecaja na Europu negoli ona do koje je došlo nakon Rusko – Ukrajinskog rata.
Blic analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine. Iako šah ne vlada, Teheran u šahu drži čitav Zapad
Reakcije energetskih tržišta i porast cijena osnovnih energenata
Energetska tržišta su dakako odmah reagirala poskupljenjem nafte i plina. U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu reakcija energetskih tržišta, odnosno robnih burzi na novi rat na Bliskom istoku bila je trenutna. Ali ona je bila više medijski izražena negoli na samim robnim burzama.
Cijena europske nafte Brent poskupjela je s oko 70-ak dolara po barelu prije početka rata i u tjedan dana poslije početka rata dotakla razinu od 100 dolara po barelu, da bi se nakon 2 tjedna ustalila na razini iznad 100 dolara za barel. Pod konac ožujka, mjesec dana nakon početka Izraelsko – Američkog napada i Iranskih odgovora po američkim bazama u susjednim zemljama, cijene nafte su premašile 110 dolara po barelu. (4)
Cijena prirodnog plin na referentnoj europskoj burzi za plin, TTF u Rotterdamu, poskupjela je s oko 30 na iznad 50 eura po MWh, da bi u trećem tjednu poslije početka borbenih djelovanja premašila 60 eura po MWh i dalje oscilirala između 55 i 60 eura po MWh. (5)
Međunarodna agencija za energiju (engl. International Energy Agency – IEA) promptno je i opsežno reagirala. Već 11. ožujka IEA je izdala priopćenje o jednoglasnoj odluci svih 32 zemalja članica o pokretanju postupka za oslobađanje odnosno otpuštanje 400 milijuna barela ili oko 55 milijuna tona nafte iz sigurnosnih odnosno obvezatnih strateških pričuva za stabiliziranje eventualnog poremećaja na tržištu kojeg bi mogao izazvati rat na Bliskom istoku i zatvaranje Hormuškog prolaza. Inače, zemlje članice IEA drže obvezne strateške zalihe od ukupno 1,2 milijarde barela (165 milijuna tona) strateških te dodatno oko 600 milijuna barela (oko 82 milijuna tona) industrijskih pričuva pod nadležnošću vlada članica i vladinih tijela. Ovo je bilo šesto zajedničko otpuštanje pričuva, jer su ranije slične aktivnosti poduzimane 1991., 2005., 2011. i dvaput u 2022. godini. (6)
Međunarodna agencija za energiju ubrzo poslije najava o zatvaranju prometa tankera kroz Hormuški prolaz izdala posebnu analizu: „Srednji istok i globalna energetska tržišta“ (engl.: „The Middle East and Global Energy Markets“) u kojoj se podrobno navode ključni objekti energetske infrastrukture za izvoz sirove nafte u zemljama oko Perzijskog zaljeva kao i količine sirove nafte i naftnih derivata koje se izvoze kroz Hormuški prolaz kao i destinacije tih količina. Kroz Hormuški prolaz u 2025. godini prošlo je ukupno 14,2 milijuna barela dnevno ili 285 milijuna tona sirove nafte. Od toga je 4,6 milijuna barela dnevno ili oko 92,5 milijuna tona išlo za Kinu, 2,1 milijuna barela dnevno ili 42 milijuna tona za Indiju i 6,2 milijuna barela dnevno ili 124,5 milijuna tona za ostale zemlje u Aziji. To znači kako je 90% od ukupnog izvoza sirove nafte, te uz to oko 75% od ukupne količine naftnih derivata koji su prošle godine izvezeni kroz Hormuz otišlo u Aziju, od čega pojedinačno najviše u Narodnu Republiku Kinu. (7)
Stoga donekle začuđuje kako je Kina tek otprilike u drugom tjednu borbenih djelovanja objavila tehničku diplomatsku izjavu kako do tog rata nije trebalo doći i kako bi on trebao završiti diplomatskim rješenjem.
Poslije skoro mjesec dana napadaja na Iran i iranskih uzvrata po američkim ciljevima u zemljama oko Perzijskog zaljeva ili ciljevima američkih savezničkih zemalja, postaje sve jasnije kako SAD i Izrael za sada nisu uspjeli uzdrmati temelje iranskog režima niti pokrenuti značajnije unutarnje snage sposobne za brzu promjenu režima u Iranu te dovođenja na vlast svojevrsnog „kvislinškog“ režima.
Uz to, postaje sve jasnije kako Iran još uvijek ima dovoljno borbenih sredstava za uzvraćanje te kako izgleda da neće moći biti poražen bez iskrcavanja kopnenih snaga SAD-a ili nekog oblika savezničke koalicije predvođene Amerikancima.
Tijekom proteklih desetak dana objavljeno je kako bi moglo dići do mirovnih pregovora između SAD-a i Irana u Pakistanu i uz posredništvo domaćina. SAD i Izrael, a osobito ovaj potonji, jasno su se hvalili eliminiranjem političkog vodstva Irana na samom početku te najavljivali kako će u slučaju iranske blokade Hormuškog prolaza pomorskim i kopnenim snagama to spriječiti. Iran je objavio kako će osigurati prolazak kroz Hormuz za svoje vjerne kupce, što znači za Kinu, Indiju i ostale azijske zemlje u koje je prošle godine išlo 90% nafte provezene kroz Hormuz.
S druge strane glavni kupci nafte koja prolazi kroz Hormuz, Kina, Indija i ostale azijske zemlje koje zapravo uvoze najveće količine nafte kroz Hormuški prolaz, pokazuju svojevrsnu rezerviranost u ovoj fazi krize. Kao da upotrebom vlastitih strateških pričuva za sada još kompenziraju uvozne manjkove čekajući da glavni sudionici rata započnu mirovne pregovore.
Tjedna analiza Zorana Metera: O muslimanskoj geocivilizaciji, naftnom prokletstvu i sudbini Irana
Zaključno
Sve navedeno pokazuje kako, unatoč znatnom poskupljenju nafte i plina, ova najnovija energetska kriza još nije pokazala ni puni opseg poremećaja niti sva moguća obilježja energetskog poremećaja.
SAD kao da se želi izvući iz ovog rata, premda ga ne može jasno i nedvojbeno prikazati kao vlastitu pobjedu. Iran ne želi objaviti poraz niti se ponaša kao zemlja koja je do sada stvarno poražena u ratu. Izraelu kao da odgovara produljenje borbenih djelovanja tako dugo dok može borbeno djelovati kako protiv Irana tako i protiv svojih susjeda.
Energenti poskupljuju ali još nije poznat puni opseg energetske krize. No, najveća enigma u ovoj krizi je tišina glavnih kupaca iranske nafte, čija daljnja opskrba sve više dolazi pod znak pitanja, a to su Kina, Indija i ostale azijske zemlje koje uglavnom uvoze energente koji preko Perzijskog zaljeva i Hormuškog prolaza fizički izlaze na međunarodna energetska tržišta.
Čini se kao da kineski strateški analitičari i savjetnici još detaljno studiraju sve elemente svoje filozofije i povijesti te kao da se za sada drže Sun Tzu-ovih poruka kako je u ranoj fazi sukoba najbolje ne pokazivati namjere već pokušati dokučiti „Koja strana ima Nebo i Zemlju“ … te „Odaberi najbolji plan, iskoristi njegovu unutarnju dinamiku, razvij je izvana.“ (8)
Izvori:
Ukrajina skoro svaku noć napada važni ruski naftni terminal: Opet gori
