Nakon rata protiv neprijateljskog Trećeg Reicha, rat protiv saveznika
Kada je u svibnju 1945. Treći Reich konačno pao, svijet je slavio kraj rata u Europi. No dok su ljudi na ulicama Londona pjevali i plesali, nisu znali da je britanski premijer Winston Churchill mjesec dana ranije, u travnju 1945. od svojih vojnih planera zatražio nešto šokantno: izradbu plana za pokretanje novog rata protiv tadašnjeg ratnog saveznika, Sovjetskog Saveza. Radilo se o planu za „preventivni rat“ nazvan Unthinkable (Nezamislivo) koji je, bez neposredne prijetnje, Churchill želio započeti već 1. srpnja 1945.
Churchill i poraz u Poljskoj
Korijeni „nezamislivog“ ležali su u frustraciji Poljskom. Na Jalti (veljača 1945.) Churchill je od Staljina zahtijevao „slobodne i poštene izbore“, no Crvena armija je već poduprla Lublinsku vladu, dominiranu komunistima, zanemarujući poljsku vladu u egzilu u Londonu. Jonathan Walker napominje da je „Churchill Poljsku doživio kao test britanskog utjecaja u Istočnoj Europi“[1]. Kada je Poljska integrirala sovjetsku zonu utjecaja, Churchill je to shvatio kao osobni i strateški poraz – gotovo kao Staljinov „šamar“.
Zašto je Poljska Britancima bila toliko važna da su zbog njene okupacije s Nijemcima ušli u rat? Britanski geograf Halford J. Mackinder još je početkom 20. stoljeća postavio teoriju „Heartlanda“: „Tko kontrolira Istočnu Europu, kontrolira središnji prostor Euroazije; a tko kontrolira taj prostor, ima ključ za dominaciju nad cijelim svijetom“[2]. Upravo ta logika, piše John Lewis Gaddis, „odredila je geopolitički horizont Hladnog rata“[3].
Poljska kao bojište civilizacija
Poljska, na granici germanskog i slavenskog svijeta, bila je ključno bojište 20. stoljeća. Hitler je u Mein Kampfu tvrdio kako slavenski narodi ne mogu stvoriti visoku kulturu, već sve duguju „nordijsko-arijevskim“ elementima – aluziji na stoljetne dinastičke brakove svih europskih kraljevskih loza – pa i ruske, čije su gene nacisti proglasili nositeljima civilizacijske nadmoći.
Iz te je logike proizašla politika Lebensrauma, koja je slavenske narode tretirala kao resurs za istrebljenje ili porobljavanje. Rezultat: oko 33–34 milijuna mrtvih, od čega 26,6 milijuna u Sovjetskom Savezu[4]. U Poljskoj – tri milijuna Židova i isto toliko etničkih Poljaka i drugih Slavena[5]. Usporedbe radi, ukupne žrtve nacizma u Zapadnoj Europi, uključujući Njemačku, ne prelaze devet milijuna.
Stiglo upozorenje iz SAD-a: ‘Oštro ćemo se boriti za zaštitu naših interesa’; najavljene i sankcije
Rađanje „nezamislivog“
Churchillov plan Unthinkable, u izvedbi Joint Planning Staffa (JPS) počivao je na šest pretpostavki: na potpori javnog mnijenja u Britaniji, Carstvu i SAD-u; sudjelovanju poljskih oružanih snaga; korištenju zapadnih baza – bez očekivanja pomoći drugih savezničkih sila; na strahu od mogućnosti sklapanja sovjetsko-japanskog saveza i zaustavljanja demobilizacije savezničkih snaga.
Kako zaključuje Roberts, radilo se o „pokušaju obnove britanske politike ravnoteže moći (balance of power), temeljenom na pretjerano optimističnim procjenama“[6].
„Totalni rat“ kao jedina opcija
Analiza JPS-a pokazala je da se SSSR može poraziti samo „totalnim ratom“: okupacijom velikih dijelova Rusije ili odlučujućim porazom Crvene armije. No obje su opcije bile gotovo nemoguće. Naime, Sovjeti su već 1941. premjestili industriju istočno od Urala, čineći zapadne zračne napade gotovo beskorisnima. Osim toga, Sovjeti su opet mogli „trgovati prostorom za vrijeme“ (žrtvovati dio teritorija ili kontrole nad njim da bi se dobilo strateško vrijeme za preokret rata ili pregovaračku prednost), povlačeći se u unutrašnjost i iscrpljujući napadače – taktika koja je već slomila Napoleona i Hitlera.
General Hastings Ismay upozorio je da bi bilo „katastrofalno“ od vojnika tražiti da se bore protiv nedavnih saveznika. Ponovno naoružavanje Nijemaca koje je zagovarao Churchill nazvao je „apsolutno nezamislivim“. Načelnici stožera otišli su korak dalje: 8. lipnja 1945. proglasili su plan neizvedivim.
Usprkos tome, Churchill nije odustajao. Nakon američkog testiranja atomske bombe u srpnju 1945., vjerovao je kako nuklearno oružje može preokrenuti ravnotežu. Povjesničar Kevin Ruane je zabilježio njegove riječi upućene feldmaršalu Alanu Brooku: „Ako Rusi inzistiraju, možemo izbrisati Moskvu, zatim Staljingrad, zatim Kijev…“[7].
Je li bila riječ o ozbiljnom prijedlogu ili zastrašivanju, povjesničari još i danas raspravljaju. Konačno je, u srpnju 1945., za trajanja Potsdamske konferencije, Churchill izgubio izbore. Njegov nasljednik Clement Attlee povukao je ručnu kočnicu po pitanju Unthinkable.
Kraj političkog iluzionizma EU-a: Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava
Američki „Totality“ i početak Hladnog rata
Ipak, ideja nije zamrla. Američki predsjednik Truman naredio je Dwightu Eisenhoweru izradu plana Operation Totality, koji je predviđao nuklearne udare na sovjetske gradove. Prema John Lewis Gaddisu, ti planovi predstavljali su više „strateški signal Moskvi, nego realnu opciju“[8] – iako se Amerikanci nisu libili nuklearnog napada na Japan. Kako god, ti planovi su posijali sjeme nepovjerenja koje će ubrzo prerasti u Hladni rat.
Već u veljači 1946.,u govoru u Boljšom teatru u Moskvi, Staljin je proglasio da su kapitalizam i komunizam „nespojivi“ i da će sukob između tih dvaju sustava dugoročno oblikovati svjetsku politiku. Zapad je taj govor interpretirao kao signal za novu konfrontaciju, a Georgea Kennana je inspirirao za njegov čuveni „Dugi telegram“, u kojem je ustvrdio da je sovjetski režim ideološki i strukturno osuđen na konfrontaciju sa Zapadom, ali i da se može zadržati politikom „containmenta“ (ograničavanja sovjetskog utjecaja bez direktnog rata).
Slijedili su Churchillov govor o „željeznoj zavjesi“, Trumanova doktrina (1947. – američko preuzimanje uloge globalnog zaštitnika „slobodnog svijeta“), Marshallov plan (1948.-1952.) u današnjoj vrijednosti od oko 150 mlrd USD – u svrhu gospodarske obnove ratom razorene Zapadne Europe i sprječavanja širenja komunizma jačanjem zapadnoeuropskih demokracija), kreiranje NATO-a (travanj 1949.) i ubrzo nakon toga Berlinska blokada – odnosno podjela Njemačke (svibanj 1949.).
Počevši od Pariškog ugovora 1951. do Ugovora iz Maastrichta 1992/1993., postupno je kreirana Unija kakvu poznajemo: gospodarski mamac u službi regrutiranja novih članica NATO-a na putu prema Heartlandu (Rusiji), u službi angloameričke volje za moć i dominaciju u svijetu.
Zoran Meter: Ovaj je vođa na vrhuncu moći i zato mu zapad ne može ništa. Upravo je pokazao snagu
Mackinder i slavenski prostori kao vječno bojište
Za razliku od fašističke Njemačke i Italije, teritoriji Europe čije su ekonomije ratom bile najpogođenije i demografski najiscrpljenije – slavenski prostori – zaostali su u gospodarskom razvoju jer su transformirani u poligon za nadmetanje dviju poslijeratnih velesila: angloameričke i ruske. Pomoću tri stupa američke hladnoratovske strategije containmenta: političko jamstvo (Trumanova doktrina), ekonomska pomoć (Marshallov plan) i vojni savez (NATO), SAD je – do kraja 80-tih godina prošlog stoljeća – uspješno slomio komunizam.
| Slika 1: Širenje NATO-a do granica s Rusijom do 2015. |
Rusi su se prometnuli u liberale, ali nisu Angloamerikancima omogućili da se dokopaju Mackinderovog Heartlanda– odnosno srca tog „srca moći“ (europski dio Rusije i Zapadni Sibir). Istočnoeuropske države su se veselo preobratile na atlantizam, očekujući Marshallov plan – koji se sveo na Europske fondove solidarnosti – od kojih još niti nisu pošteno stigli profitirati kada su im, kao i Zapadnim Europljanima, stigli bandwagoning računi na naplatu (Trumpove carine i sve veće kotizacije za članstvo u NATO-u) zbog njihove strategije priklanjanja novom jačem, potencijalno prijetećem akteru.
Dakle, Istočnoj Europi prijeti nova katastrofa čije bi posljedice mogle biti fatalne za narode koji ju naseljavaju. Pogled kroz mackinderijansku prizmu objašnjava zašto se ratovi u Europi od 1945. nadalje gotovo uvijek vode na slavenskim prostorima: Čehoslovačka (1948, 1968), Balkan (1990-ih), Ukrajina (2014, 2022 – danas). Tko kontrolira “Slavenski pojas”, kontrolira Heartland – a time i ravnotežu svjetske moći.
Upravo zato, piše Timothy Snyder, „istočnoeuropske Bloodlands ostaju geopolitička osovina svjetske povijesti“[9]. Danas se u tom prostoru igra ishod sukoba između atlantizma i euroazijanizma, ideologija koje nemušto skrivaju sirovo odmjeravanja snaga prema uvijek istom mackinderijanskom konceptu: između pomorskih i kontinetalnih sila.
Stoga operacija Unthinkable, iako nikad provedena, pokazuje kako je svijet odmah nakon Drugog svjetskog rata stajao na rubu Trećeg, otkrivajući nepovjerenje i utrku u naoružanju koja će obilježiti Hladni rat, te stalni osjećaj da „nezamislivo“ može postati stvarnost – lekciju koja i danas odjekuje kroz proturusku propagandu i nejasno izložene geopolitičke rizike u Europi. Iako je jasno da bi i u novom globalnom sukobu slavenski „koridor“ — od Kaspijskog mora do Jadrana — mogao platiti najveću cijenu; Mackinderova logika o Istočnoj Europi kao strateškom ulazu u Heartland i suvremeni značaj Trans-Kaspijskog / Kaspijsko-Adriatskog koridora podupiru tu procjenu[10].
Sanja Vujačić: Churchill i Treći svjetski rat: plan Unthinkable koji tek 2025. prijeti realizacijom (1)
Stoga bi bilo interesantno proučiti kojim geopolitičkim rizicima se izlaže Hrvatska koja se našla u epicentru novog vala geopolitičkih previranja, što autorica ovog teksta nudi u svojoj slijedećoj analizi.
Nastavlja se.-
Bibliografija
[1]Walker, Jonathan. Operation Unthinkable: The Third World War: British Plans to Attack the Soviet Empire, 1945. Stroud: The HistoryPress, 2013. (barnesandnoble.com)
[2]Mackinder, Halford John. Democratic Ideals and Reality: A Study in the Politics of Reconstruction. London: Constable and Company, 1919. (search.worldcat.org)
[3]Gaddis, John Lewis. The Cold War: A New History. New York: Penguin Press, 2005. (wilkinson.marmot.org)
[4]Roberts, Geoffrey. Stalin’s Wars: From World War to Cold War, 1939-1953. New Haven, Conn.; London: Yale University Press, 2006. (lawcat.berkeley.edu)
[5]Snyder, Timothy. Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. New York: Basic Books, 2010. (library.usi.edu)
[6]Roberts, Geoffrey. Stalin’s Wars: From World War to Cold War, 1939–1953. New Haven, CT: Yale University Press, 2006.
[7]Ruane, Kevin. Churchill and the Bomb in War and Cold War. London: Bloomsbury Academic, 2016.
[8]Ibid. Gaddis.2005.
[9]Ibid. Synder.2010.
[10]Herd, Graeme P., and Riccardo Scalco. “Heartland Geopolitics in the 21st Century: Eurasia, NATO and the New Security Divide.” Journal of Strategic Studies 46, no. 1 (2023): 23–45.
