Je li Treći svjetski rat počeo ili nije?
Ne — barem ne prema kriterijima geopolitičke struke. Još uvijek nema izravnog sukoba velikih sila, nema globalne mobilizacije niti više kontinentalnih operacija.
Drugim riječima, struktura Trećeg svjetskog rata postoji, kapaciteti su spremni, ali odluka o njegovu formalnom početku i dalje se odgađa. Zašto?
Dvojac Trump–Netanyahu planirao je eskalacije, ali izgleda da je zaboravio kupiti rakete.
Gaza, Libanon, Iran – proizvodnja operativnih sredstava kasni, zbog čega bi se plan za razaranje Kube prije Midtermsa (američki predizbori za Kongres, op.GN.) mogao izjaloviti.
Ratni planovi, očito, ne dolaze ni s priručnikom ni s dovoljnim inventarom. A, Trump je zaigrao Kubansku raketnu krizu unatrag. Najavio je napad na Kubu – čime bi izazvao Putina da za američki ulazak u „rusko dvorište“ (Ukrajinu) – uzvrati ulaskom u „američko dvorište“.
Nedostatak odgovora s Putinove strane mogao bi protumačiti kao slabost ruskog predsjednika. Pobjeda protiv Rusije mogla bi mu se učiniti mogućom i navesti ga da svejedno pojača podršku Ukrajini.
Zauzvrat bi ga Europljani mogli snažnije poduprijeti u rušenju Irana i izbavljanju iz Hormuškog tjesnaca – gdje je zaglavio. Nakon čega bi se zatekao u „kineskom dvorištu“(Afganistan i Pakistan) i tamo izazivao Xi Jinpinga.
Našao bi se u ulozi eskalatora krize između „prokineski nastrojenog“ Pakistana i Afganistana. U ovom zadnjem su Sjedinjene Države došle rušiti talibane, ali su otišle nakon sporazuma s njima. Otad talibanske milicije u susjednom Pakistanu djeluju protiv kineskih interesa – zbog čega rastu napetosti.
Ako Trump Europljanima pomogne protiv Rusije, mogao bi računati i na buduću podršku „koalicije voljnih“ u „američkom dvorištu“ – Karibima (Kuba), gdje bivše europske kolonijalne sile posjeduju teritorije. Jednako kao i u Indo-Pacifiku, gdje je zamišljena finalna bitka s Kinezima.
Naporan i ambiciozan plan – i „zabavan“ u svojoj kompleksnosti.
Trump saveznicima: Morat ćete se učiti sami boriti za sebe. SAD više neće biti tu da vam pomogne
Hrvatska u toj priči?
U takvom kontekstu male države poput Hrvatske nalaze se pred klasičnim pitanjem: kome se prikloniti? Ili, preciznije — kada se prikloniti?
Sun Tzu u Umijeću ratovanja nudi odgovor koji je preživio stoljeća: prednost ima onaj tko zna kada se boriti, a kada ne. Drugim riječima, vrijeme izbora jednako je važno kao i sam izbor.
Hrvatska je, međutim, odlučila preskočiti tu fazu neizvjesnosti. Umjesto čekanja i procjene, izbor je unaprijed definiran — NATO, Europska unija, Inicijativa triju mora, predsjednička fotelja bivšoj pomoćnici glavnog tajnika za javnu diplomaciju – zaduženoj za komunikaciju i imidž NATO-a, Strateško partnerstvo Hrvatska – Francuska i, konačno, Deklaracija o suradnji na području obrane i sigurnosti (DSPOS) između Hrvatske, Albanije i Kosova — nakon koje je „voda prelila čašu”.
„Sigurnosna dilema“ u regiji
Regija se našla u „sigurnosnoj dilemi“: što više Hrvatska jača vlastitu sigurnost, to veći strah izaziva kod susjeda. Oni odgovaraju jačanjem svojih vojnih kapaciteta, što regiju čini manje sigurnom. Nitko možda ne želi rat, ali ponašanje svih vodi prema većoj napetosti.
Hrvatska je izborom zapadnog bloka uklonila vlastite dileme, ali i fleksibilnost. Jednom kad je strana odabrana, prilagodba kasnijem razvoju odnosa snaga postaje ograničena.
Rat u Ukrajini dodatno naglašava taj hrvatski izbor – kroz snažnu političku i retoričku podršku nastavku rata protiv Rusije. Sve to unatoč procjenama da je rat za Ukrajinu bio unaprijed izgubljen, što potvrđuje zasad za Ukrajinu nepovoljan omjer snaga.
Hrvatski izbor na europskoj bojišnici automatski se prenio na iransku bojišnicu, a DSPOS između Hrvatske, Albanije i Kosova – posredno je Hrvatsku uključila u bliskoistočne sukobe na izraelskoj strani.
Zna se da, za Sun Tzua, rat nije pitanje morala, nego koristi i preživljavanja. Smatra da su savezništva promjenjiva, a odanost vrijedi dok donosi stratešku prednost. U tom smislu, hrvatsko svrstavanje iza SAD-a, NATO-a i E3 (Velika Britanija, Francuska, Njemačka) odražava procjenu koristi i rizika prema kojoj ono najbolje jamči preživljavanje hrvatskih vođa i države kakvu su zamislili. Međutim, čini se kako ta procjena nije uključivala važni rizik promjenljivosti savezništva. Stoga je izabran visoko rizični put potpune lojalnosti.
Tzuovo načelo „izbjegavaj ono što je jako, napadaj ono što je slabo“ podrazumijeva izbjegavanje izravnog sudara s nadmoćnim protivnikom. Jer je izabrala put potpune lojalnosti i sljedbeništva, Hrvatska se u suvremenim sukobima pozicionirala na način koji implicira upravo suprotno: ona glasno potiče izravni sudar sa za nju nadmoćnom stranom poput Rusije, ne ulaže vidne diplomatske napore u sprječavanju eskalacije sukoba na Bliskom istoku, ne bori se protiv najavljenog otvaranja novog ratnog žarišta na Kubi i mogućeg u Indo-Pacifiku.
Događa se npr. da Giorgia Meloni – koja je američkom predsjedniku zanimljiva, za razliku od drugih europskih vođa – od njih kritičnija prema Trumpovom belicizmu. Što navodi na zaključak da Hrvatska ima „klijentsku diplomaciju“ koja odražava vanjsku politiku u kojoj država djeluje kao „klijent“ jače sile (šefa), prilagođavajući svoje odluke interesima tog aktera umjesto da štiti vlastite i vodi samostalnu vanjsku politiku.
Treći svjetski rat još nije počeo, ali je Hrvatska – činjenjem ili nečinjenjem – u njemu već zauzela poziciju – prije nego što je procijenila gdje leži prednost.
Najvažniji američki saveznik počeo skrivati obavještajne podatke zbog Trumpa
Hrvatska: odanost prije spoznavanja prednosti koje daje
Hrvatska je mala država i ne može si priuštiti luksuz biranja idealnog rješenja – nego optimalnog u datim okolnostima. A okolnosti su jasne: članica je NATO-a, Europske unije i Inicijative triju mora; neutralnost nije opcija. Tzu bi savjetovao: „prihvati okvir u kojem se nalaziš.”
Hrvatska je prihvatila okvir, ali djeluje protiv Tzuove optimalne strategije za malu državu: lojalnost bez izlaganja, fokus na unutarnje strukture (ekonomija i industrija), tiha diplomacija umjesto eksponiranja; jačanje otpornosti države i regije, održavanje komunikacije s više strana. Možda zato što je Sun Tzu Kinez – i doživljavan kao neprijatelj?
Kakogod, Hrvatska – od nezavisnosti do danas –nije prestala multiplicirati dokaze vjernosti zapadnom bloku: od NATO-a i EU-a, kroz sudjelovanje i predsjedanje Inicijativom triju mora i njenom nadogradnjom Deklaracijom iz Dubrovnika kojom se jača suradnja između država svojevrsnog postkomunističkog bloka uz Austriju; kroz Strateško partnerstvo s Francuskom i novi trogodišnji akcijski plan za njegovu provedbu; kroz bilateralnu potvrdu strateškog obrambenog partnerstva sa Sjedinjenim Američkim Državama; kroz sudjelovanje u „koaliciji voljnih“, te kroz ulazak u mehanizme obrambene industrijske suradnje s Italijom i drugim saveznicima.
Sve to nije bilo dosta, nego je – neposredno nakon povratka na vlast Trumpa koji je jasno najavljivao eskalacije sukoba na Bliskom istoku – svim znacima lojalnosti dodana i famozna DSPOS između Hrvatske, Albanije i Kosova. Taj trostrani dokument povezuje dvije NATO članice s Kosovom — državom koju nije priznala gotovo polovica članica UN-a i koja je jedna od samo četiri države u svijetu koje su otvorile veleposlanstvo u Jeruzalemu. Dakle, taj se taj dokument odmah mogao interpretirati kao izraz podrške bliskoistočnoj politici dvojca Trump-Netanyahu u Gazi i na Zapadnoj obali.
Deklaracija predviđa podršku Kosovu u postupnom usvajanju vojnih i sigurnosnih standarda NATO-a – interoperabilnost, zapovjedne procedure, obuku i civilni nadzor nad vojskom. Jača institucionalni kapacitet Kosova: transparentnost, koordinacija sigurnosnih službi i upravljanje krizama – kako to traži Europska unija u procesu približavanja. Time se povećava međunarodna vidljivost i legitimitet Kosova. Planiraju su zajedničke vojne vježbe te jačanje suradnje u razvoju vojnih sposobnosti i obrambene industrije.
Iako se time dugoročno mogu produbiti sigurnosne veze u regiji, DSPOS ne predviđa stvaranje formalnog regionalnog vojnog bloka. Svejedno je deklaracija u Srbiji i BiH doživljena kao provokacija, polarizirala regiju, povećala militarizaciju i napetosti među državama Balkana – pretvorivši ga u sekundarno geopolitičko žarište.
Činjenica da su se Albanija i Kosovo požurile među prvima učlaniti u Trumpov privatni Savjet za mir, značajno je doprinijela pojavi insinuacija prema kojima Hrvatska – koja je s tim državama posebno povezana – s njima dijeli i čvrst protuiranski stav. O čemu se radi?
Posljedice hrvatske politike potpune lojalnosti
Konkretno, militantne protuiranske snage, pripadnici Mujahedin-e Khalq (MEK) smješteni su u Albaniji u kampu Ashraf 3, koji se nalazi u blizini grada Manëz i Albanija je prekinula diplomatske odnose s Iranom 2022[1].
Postoje i online spekulacije i geopolitički narativi koje američki dužnosnici demantiraju, a prema kojima su pripadnici MEK-a smješteni i u Campu Bondsteel i okolnim sigurnosnim objektima koje kontrolira američka vojska. Neovisno o činjenici da se radi o neprovjerljivoj informaciji (tajnost vojne baze), suradnja na području obrane i sigurnosti između Hrvatske, Albanije i Kosova – zbog prisutnosti MEK-a u Albaniji i predmetnih spekulacija – izlaže iranskoj odmazdi sve tri države zbog omogućavanja zapadnim silama da indirektno vode pritisak i operacije protiv Teherana iz njihovog prostora.
Baza Bondsteel Amerikancima koristi i kao regionalni sigurnosni centar. Osigurava zapadnim silama posrednički prostor za koordinaciju podrške Ukrajini (trening, logistika, informacije).
Posljedično, Hrvatska – kroz privilegiranu suradnju s Albanijom i Kosovom – može biti osumnjičena da posredno sudjeluje u sukobima u Ukrajini i Iranu.
To su mogući razlozi zbog kojih se hrvatski predsjednik Zoran Milanović odmah ogradio od DSPOS-a i nastojao minimizirati njegov domet. Naglasio je da nije bio uključen u pripremu i donošenje tog dokumenta, iako se to moglo očekivati s obzirom na njegove konzultantske aktivnosti povezane s Albanijom od prije preuzimanja predsjedničke funkcije. Jasnije postaje i njegovo protivljenje automatskom svrstavanju Hrvatske uz zapadne geopolitičke inicijative, zabrinutost za odnose sa Srbijom te nastojanje da izbjegne uvlačenje zemlje u šire međunarodne sukobe.
Dr. sc. Igor Dekanić: Novi rat na Bliskom istoku i poskupljenje energije ove godine
Hrvatska: Potpuna odanost u zamjenu za neto dobit od EU i NATO-a
Zašto je Hrvatska odabrala potpunu odanost? Prvo, jer je svoju vanjsku politiku i obranu svela u euroatlantske integracije. Drugo, jer nije razvila vlastiti koncept vanjske politike, zbog čega je – jednom integrirana – ostala bez granica i identiteta. Tako se, iako je Domovinski rat bio borba za nezavisnost, našla u poziciji potpune ovisnosti o supranacionalnim sustavima (EU i NATO) koje je integrirala.
Granice neke države nisu samo fizičke; njih definira vanjskopolitički koncept koji jasno određuje specifične interese te države, kao i ugroze koje im prijete i odgovore na njih. Ni EU, koju je Hrvatska integrirala, nije razvila stratešku autonomiju, pa se Hrvatska podredila strategiji anglofonije i E3– kao njenom posredniku. Stoga multipliciranje izraza lojalnosti za Hrvatsku danas nije ideologija, nego jedini mogući mehanizam zaštite. Čak i kada Zapad slabi, lojalnost ostaje jedina održiva sigurnosna i ekonomska osovina. Razlozi?
Hrvatska nikada nije fokus stavljala na unutarnju strukturu: jaku ekonomiju, industriju i energetsku neovisnost. Prioriteti su bili: sigurnosna ovisnost, uvoz, EU tržište i fondovi te turizam usmjeren na zapadne goste.
Iako je najbolje plasirana potvrditi da razni savezi i federacije nastaju i nestaju – a Hrvatska ostaje, nije pretpostavila da isto vrijedi i za zadnje saveze i uniju kojima se priključila i koji su u krizi. Neovisno o ishodu te i budućih kriza, fokusiranje na jačanje unutarnje strukture nameće se kao ključno i hitno : razvoj vlastite vojne industrije koja bi bila inkubator za nove tehnologije, potakla industrijski razvoj; usmjeravanje ekonomije na prehrambenu samodostatnost i energetsku neovisnost – čiji bi pozitivni efekti smanjili njenu ovisnost o EU fondovima.
Drugi razlog hrvatske fokusiranosti na potpunu lojalnost je neto dobit koju ona kratkoročno donosi. Prema službenim EU statistikama, ukupna izravna podrška Hrvatskoj iz EU instrumenata u 2025. bila je oko 1,37 milijardi eura, uz dugoročne tokove iz drugih fondova koji nadmašuju ove iznose za razdoblje 2021.–2027. – ukupno više od 25 milijardi eura, odnosno ~4 milijarde godišnje, ili ukupno~5,3 milijarde godišnje.
Do 30. lipnja 2025. Hrvatska je bila €16,75 milijardi pozitivna u odnosu na EU proračun, a saldo se povećao na ukupno ~€20,1 milijardi, što znači da je od ulaska u EU primila toliko više nego što je uplatila.
Ukupni trošak Hrvatske za NATO u 2025., uključujući direktni doprinos proračunu saveza (~13,4 milijuna €) i nacionalna izdvajanja za vojne kapacitete (~1,4 milijarde €), iznosi približno 1,413 milijardi eura. Čak i uz NATO troškove, Hrvatska prima više nego što uplaćuje, što je temelj njene potpune odanosti.
Međutim, situacija se dramatično mijenja za države ovisne o pomoći drugih u slučaju geoekonomskih i geopolitičkih kriza – kakve živimo u ovom trenutku. Tada se sve države primarno oslanjaju na vlastitu unutarnju strukturu. Koliko je Hrvatska otporna na krize?
Blic analiza Zorana Metera: Krah pouzdanja u LNG; Azija na ugljenu; hrvatski turizam u opasnosti
Usporedba s najbližim susjedom: Slovenija otpornija, Hrvatska ovisnija
Slovenija je bogatija po stanovniku, s BDP‑om od ~30.000 € po glavi stanovnika i diversificiranom industrijom koja uključuje tehnologiju, farmaceutiku i izvoz. Hrvatski BDP po stanovniku, iako ima veći nominalni BDP (~70 milijardi €) zbog brojnijeg stanovništva, je tek ~17.900 € po stanovniku, s većim oslanjanjem na turizam, uvoznu ekonomiju i EU fondove.
Dok Slovenija ostvaruje energetsku i industrijsku neovisnost, Hrvatska je ranjiva zbog ovisnosti o uvozu energenata i ograničene domaće industrijske proizvodnje. Fiskalno je Slovenija stabilnija (vanjski dug ~67 % BDP-a), dok Hrvatska bilježi veći dug (~78 %) i negativan fiskalni saldo.[2] Zbog tih razlika Slovenija može voditi neovisniju vanjsku i ekonomsku politiku koja je upravo u ovom trenutku očita, dok Hrvatska lojalnost saveznicima vidi kao ključnu strategiju zaštite.
U slučaju globalne eskalacije razlike postaju posebno važne. Hrvatska bi bila izložena prekidima opskrbe i naglim gubicima prihoda jer turizam čini oko 20 % BDP-a, a oslanjanje na EU fondove dodatno povećava ranjivost proračuna. Nedovoljna energetska, industrijska i prehrambena neovisnost prisiljavaju zemlju da traži pomoć saveznika.
Slovenija, s diversificiranom industrijom, većom energetskom neovisnošću i manjim udjelom turizma u BDP-u, imala bi više manevarskog prostora za zaštitu gospodarstva i održavanje obrambenih kapaciteta. U kriznim uvjetima, Slovenija može djelovati samostalnije unutar saveza, dok Hrvatska ostaje ovisna o podršci partnera.
Aktualna slovenska vanjska politika
Razlike u slobodi vanjskopolitičkog djelovanja Slovenije i Hrvatske upravo su u ovom kritičnom trenutku na svjetskoj geopolitičkoj sceni najočitije. Ljubljana jasno i slobodno izražava svoje vrijednosne stavove.
Poziva na zaustavljanje nasilja nad Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali, na zaštitu civila i političko rješenje palestinskog pitanja kroz pregovore o dvije države. Jedna je od 15 europskih država koje su formalno priznale Palestinu, te izrazito kritički promatra izraelske vojne akcije. Zabranila je ulazak na slovenski teritorij ključnim izraelskim vođama, čime šalje jasnu poruku da je spremna aktivno reagirati kako bi spriječila eskalaciju nasilja. Itamar Ben‑Gvir, izraelski ministar nacionalne sigurnosti, Bezalel Smotrich, izraelski ministar financija i izraelski premijer Benjaminu Netanyahu proglašeni su „persona nongrata“ u Sloveniji zbog njihove uloge i retorike povezane s vojnim akcijama u Gazi te zbog njihove podrške širim politikama koje je slovenska vlada ocijenila problematičnima u kontekstu sukoba.
Slovenija se protivi agresiji Irana i eskalaciji konflikata koji destabiliziraju Bliski istok. Slobodnim izražavanjem svojih vrijednosnih stavova ona potvrđuje da se, iako svrstana kao i Hrvatska, uspjela izboriti za svoj manevarski prostor u datim okolnostima – kako to sugerira Sun Tzu. Rat nije pitanje morala, ali je djelovanje u skladu s bazičnim moralnim vrijednostima kapital koji dugoročno jamči korist i preživljavanje.
Zračni prostor od danas još sigurniji: ‘Hrvatski Rafalei i hrvatski piloti stigli su kući’
Hrvatska: promotor proširenja Unije na Zapadni Balkan
Hrvatska puno očekuje od Unije – što se očituje i u očekivanjima koja Unija ima od nje. Slovenija je komotnija, pa u proširenju Unije na Zapadni Balkan više djeluje kao zahtjevan kontrolor procesa, dok se od Hrvatske očekuje da bude promotor proširenja. Kako se to konkretno očituje?
Trenutačno, u prijeporima između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića oko francuskih Rafalea. Oni dovode u pitanje postupanje Francuske – u funkciji spora oko kontrole vojske i vanjskopolitičkog smjera Hrvatske.
Hrvatska je Rafale kupila tek nakon neuspjele nabave izraelskih F-16 Barak, koju je blokirao SAD. Čime je zatomljena fascinacija vodstva balkanskih rivala izraelskim modelom, koji pokazuje kako se mala država pretvara u vojnu silu kroz tehnologiju i stalnu pripravnost – odnosno neprekidno ratovanje sa susjedima. Zašto ih taj model privlači?
Prvo s obzirom na unutarnjopolitičke scene obiju država kojima i dalje dominira rat između ustaških i četničkih duhova – čime obrana nacije ostaje ključna za opstanak na vlasti, iz koje vladajući vuku politički legitimitet. Drugo, suradnja s Izraelom često znači i bolje odnose sa SAD-om. Treće, Izrael je percipiran kao kanal prema širim geopolitičkim vezama (povezanost Epsteinove mreže s Mossadom znatno je kompromitirala „izraelski kanal“) i nudi brzu, učinkovitu i u ratu provjerenu tehnologiju, dronove, nadzor, cyber obranu. Blokada prodaje polovnih američkih zrakoplova s izraelskom nadogradnjom, od strane Trumpove administracije 1.0, bila je jasan izraz njezina opreza prema transferima napredne vojne tehnologije u regije – konkretno u Zapadni Balkan – u kojima bi mogla dovesti do promjene ravnoteže snaga.
Tako su konačno kupljeni Rafalei i Hrvatska se našla u situaciji da se konkretno – a ne samo deklarativno – prihvati svoje europske uloge promotora proširenja Unije na sastavnice bivše Jugoslavije koje su ostale izvan nje.
Zbog opisanih slabosti hrvatske unutarnje strukture, nije mogla postavljati tvrde uvjete Parizu. Za razliku od, primjerice, Grčke, koja je kupila Rafale i za uzvrat ishodila savez s Francuskom radi međusobne obrane s jasnim efektom odvraćanja napada Turske – i same članice NATO-a.
Kao najizloženiji europski promotor proširenja Unije na istočne susjede, među kojima je za države E3 posebno zanimljiv regionalni neutralni suparnik Srbija, Hrvatska je svojom kupnjom Rafalea zapravo potaknula Srbiju na nabavu istih aviona. Rezultat je regionalna utrka u naoružanju — i prilika koju s veseljem koriste trgovci oružjem.
Prodajom Rafalea Hrvatskoj i Srbiji, Francuska je maksimizirala zaradu, pozicionirala se kao ključni čimbenik vojne ravnoteže u bivšem jugoslavenskom prostoru i tako učvrstila svoj utjecaj u njemu – kao prethodno u Istočnom Sredozemlju. Dok se Hrvatska i Srbija utrkuju u naoružanju, Francuska pokazuje da pravi game changer nije avion – nego onaj tko ga prodaje – čime drži ključeve ravnoteže, uz očitu podršku SAD-a – kako to dokazuje blokada prodaje izraelskih aviona.
Francuskoj se zamjera što je na toj prodaji ostvarila dobit. No račun je čist.
Francuska je druga na ljestvici država – odmah iza Njemačke – koje u europski proračun uplaćuju više nego što iz njega dobivaju. To ne bi činile kada im taj „manjak za nadoknaditi“ ne bi omogućavao ostvarivanje višestruke koristi: kroz jedinstveno europsko tržište, izvoz i investicije. Prodaja Rafalea uklapa se u tu logiku – koju je Hrvatska prihvatila zajedno s milijardama eura iz „EU viška” koji uplaćuju bogatiji.
Nadalje, Francuskoj se spočitava što prodajom svojih aviona Hrvatskoj i Srbiji održava ravnotežu u regiji te potiče približavanje Srbije Uniji i NATO-u. Drugim riječima, zamjera joj se politika koje je Hrvatska najžešći promotor u Uniji. Iz čega je razvidno kako postoji velik jaz između hrvatskog službenog diskursa na europskoj i nacionalnoj razini – koji je u funkciji frakcijskih razračunavanja na hrvatskoj unutarnjopolitičkoj sceni.
Hiperzvučni projektili i ‘nevidljivi dronovi’ uskoro u arsenalu francuskog Rafale F5
Tko je s Rafaleima stekao prednost?
Hrvatsku kupnju Rafalea možemo okarakterizirati kao samo element više u njenom jasnom izboru „staviti sve na jednu kartu” – na sigurnosnu ovisnost o Zapadu, a srpsku kao „ambicioznu investiciju“. Hrvatska ima značajnu kratkoročnu prednost pred Srbijom: svojih polovnih 12 Rafaleaje platila dvostruko manje od Srbije, avioni su već u uporabi i – najznačajnije – uživaju podršku NATO-a (radari, AWACS, saveznička avijacija). Nedostaci? Proizlaze iz kratkoročne prednosti – svrstanosti i dakle manjka manevarskog prostora i alternative, poglavito u uvjetima skupih i pravno spornih izraelskih i američkih višesmjernih vojnih intervencija s direktnim posljedicama po hrvatsku uvoznu ekonomiju i turizam; te zbog ekonomskog pada i napetosti unutar zapadnog bloka na relaciji SAD – NATO – EU.
Za Srbiju je Rafale manje vojni, a više geopolitički potez – njeno tiho vezivanje za Zapad bez formalnog članstva. Dakle, snažna iako tiha afirmacija srpske neutralnosti: surađujemo sa Zapadom, ali ostajemo vojno neutralni – ne napuštamo druge partnere, nego jačamo vlastitu vojnu moć (kontrola zračnog prostora i odvraćanje bez tuđe pomoći). Srbija se ne svrstava, nego balansira između Istoka i Zapada, ne vežući se za jedan blok. Nedostaci ? Srbija je dvostruko skuplje platila isti broj aviona koji –jer Francuska ima ključ vojne ravnoteže – više služe odvraćanju nego za dominaciju, ne uživaju logističku podršku NATO-a i stići će tek 2028.- 2029.
Međutim, Srbija bi dugoročno mogla ostvariti prednost. Ne samo zato što je kupila nove avione s dugoročno jačom tehnologijom i potencijalno moćnijim naoružanjem.
Iako možda o svrstavanju inicijalno nije drugačije razmišljala od Hrvatske, zato što priključivanje NATO-u i Uniji uključuje njoj neprihvatljivo priznavanje Kosova – u čemu ju podržavaju Rusija i Kina – odabrala je balansirati između velikih sila koje se suprotstavljaju na globalnoj geopolitičkoj sceni. Tako je dobila priliku pričekati rezultat odmjeravanja snaga suprotstavljenih strana – kako bi se priklonila jačoj. Izradila je riskantan – ali vlastit autonomni vanjskopolitički koncept neutralnosti koji štiti njene specifične interese.
Drugim riječima, Srbija nije odlučila „sve uloge staviti na jednu kartu“ i čeka povoljni trenutak za svrstavanje – što bi joj dugoročno moglo donijeti prednost pred suparnicima na Balkanu. Naravno – samo ukoliko izabere pobjedničku stranu. Što i opet nije dovoljno za odlučujuću prevagu. Zašto ?
Kupnja Dassaultovih Rafalea spada u redovnu modernizaciju vojske i sama po sebi ne daje odlučujuću prednost nekom od rivala. Ključna razlika sve se više seli na doktrinu i način ratovanja, a ne samo na skupu opremu. Prava prednost neće doći od najskupljih platformi, nego od države koja izabere pobjedničku stranu i razvije vlastiti učinkoviti koncept lowcost ratovanja: bespilotne letjelice umjesto eskadrila, masovnost umjesto sofisticiranosti, improvizacija umjesto dugih razvojnih ciklusa. U njemu nije presudna cijena oružja, nego njegova učinkovitost po uloženom euru – uz dodatak cyber i informacijskog djelovanja koje briše granicu između bojišnice i pozadine.
Drugim riječima, male države ne bi trebale ulagati u prestiž – na toj se razini ne mogu natjecati s velikima. Trebale bi ulagati u razvoj jeftinog vlastitog načina neutraliziranja prestiža.
(Napomena: stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Geopolitika news.)
[1] BRIA, Gianfranco, « Les réseaux iraniens dans l’Albanie postsocialiste entre soft power et incidents diplomatiques”, Balkanologie [Online], Vol. 18 n° 1 | 2023, Online since 15 December 2023, connection on 26 March 2026. URL: http://journals.openedition.org/balkanologie/5023; DOI: https://doi.org/10.4000/balkanologie.5023
[2]HNB i Državni zavod za statistiku,https://www.worldometers.info/hr/bdp/bdp-po-stanovniku/?metric=ppp®ion=europe&source=imf&year=2024&utm_source=chatgpt.com
