Poistovjećivanje Donalda Trumpa s Jacksonom i njegov trgovački duh prvi su adut u postizanju primirja u Ukrajini. Poglavito zato što ga mir ništa ne bi koštao. Ionako jedino Amerikanci iz rata u Ukrajini izlaze kao pobjednici. Čime se, naravno, javno ne hvale ni pred saveznicima iz Unije, niti pred ruskim neprijateljem. Iako je kristalno jasno da SAD dobiva, a Rusija gubi europsko tržište plinom. Istina, Rusija je vratila rudne, ali izgubila dragocjenije ljudske resurse na onom istom teritoriju koji je već jednom „oslobađala“ (od Turaka) uz ogromne žrtve. Najveći su pak gubitnici stare europske članice Francuska i Njemačka…
“Prije nego što pregovarate s vukom, stavite mu brnjicu.”
Valeriu Butulescu / Aforizmi
U ovoj našoj novogodišnjoj priči o vuku i brnjici vuk je Bidenova administracija kojoj Vladimir Putin pokušava staviti brnjicu kako bi smirio njene apetite, barem tijekom kriznog razdoblja američke tranzicije vlasti. S tim se ciljem ruski predsjednik razmeće konvencionalnim i nuklearnim naoružanjem koje posjeduje, te insinuira da bi se u rat u Ukrajini mogli uključiti i njegovi azijski partneri (Sjeverna Koreja i Kina), kao što su se Sjeverni Korejanci već uključili u rat u Rusiji, ukoliko Trumpova administracija nastavi s Bidenovom politikom širenja NATO-a i EU-a u Euroaziji.
Naime, ono što je za Europljane Daleki istok, to su za Ruse njihovi prvi jugoistočni susjedi: Kina i Sjeverna Koreja koje si ne mogu dozvoliti pad Rusije jer bi bile slijedeće na meniju. Zatekle bi se stisnute u škripu između NATO-a na sjeveru i obruča čisto anglofonske vojne formacije AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države) u novom gospodarskom središtu svijeta – Indopacifičkoj zoni; u kojoj su već okružene: na istoku SAD-om i Kanadom, te na zapadu i jugu Britanskim Kraljevstvom i zonama njegovog utjecaja.
Dakle, momentalna Putinova strategija je s jedne strane novoizabranom američkom predsjedniku pružiti ruku i argumente za racionalne pregovore o, makar privremenom, prekidu neprijateljstava u Ukrajini iako/jer je tamo u povoljnoj poziciji. S druge strane, tom strategijom zastrašivanja ruskom vojnom silom pokušava odvratiti ključne gubitnike američkih izbora, NATO i EU, od potezanja daljnjih kobnih poteza (dva su već potegnuta: širenje rata na Rusiju, američka i francuska odluka o dalekometnim napadima na Rusiju) na „šahovskoj ploči Zbigniewa Brzezinskog“ – simbolu iz 90-tih godina prošlog stoljeća američke strategije širenja demokracije milom ili silom radi očuvanja angloameričke hegemonije u svijetu. Zašto, dakle, u ovoj našoj novogodišnjoj priči vuk simbolizira Bidenovu administraciju, a ne Putina?
Meter o ovom ruskom nuklearnom oružju i skorom dogovoru Trumpa i Putina o Ukrajini
Rat u Ukrajini: hrabrost ili ludost?
Zato što je, realno, SAD jedini pobjednik Prvog, Drugog i ove predigre mogućeg Trećeg svjetskog rata u Europi. Rast moći Sjedinjenih Država hranio se padom moći zapadnoeuropskih velikih sila (Velika Britanija, Francuska i Njemačka). U tolikoj mjeri da one Treći svjetski rat jednostavno ne bi preživjele. Prema prirodnim zakonitostima, umjesto njihove prekoatlantske daleke tvorevine i uzora kod kojeg su se neoprezno odlučile hraniti – iako im je predalek, postale bi hrana rastuće Euroazije čija su prirodna sastavnica – ali od koje se distanciraju.
Stoga je veljača 2025. jedinstvena prilika za postizanje mirovnog sporazuma i time odgode tog presudnog „euroazijskog trenutka“. Tada se „ukrajinska priča“ vraća u veljaču 2022. U doba kada su Volodimir Zelenski, njegov američki alter-ego Joe Biden i europski zaštitnici imali priliku pregovorima spriječiti proširenje „europske klaonice“ u Ukrajini, odnosno transformaciju civilnog u međunarodni sukob (vidi: https://www.geopolitika.news/analize/iz-pariza-dr-sc-sanja-vujacic-imaju-li-analiticari-pravo-na-odmak-od-crno-bijelog-prikaza-ukrajinskog-rata-u-ime-njegovog-okoncanja/ ). Ali nisu. Nisu smatrali da je neinteligentno na granice s nuklearnom velesilom Rusijom, nakon što su ju proglasili neprijateljem broj 1, dovesti NATO-trupe. Oni tada nisu pristali na ukrajinsku neutralnost, a Rusija nije pokleknula pred Atlantskim savezom. Danas, nakon što je Rusija anektirala sporne teritorije na kojima se u Ukrajini, prije međunarodnog, vodio osmogodišnji civilni rat, Zelenski je spreman pregovarati. Što razlikuje propuštene pregovore 2022. od ovih predviđenih 2025.?
Godine 2022. se slavila hrabrost ukrajinskog predsjednika, 2025. bi mu se moglo suditi zbog ludosti. Zbog rata bez pokrića. Ako Ukrajinu u NATO nisu primili oni koji su najviše slavili hrabrost Zelenskog, to je baš zato da im i samima jednog dana ne bude suđeno zbog „ludosti“. U međuvremenu je više od milijun ljudi od krvi i mesa (Wall Street Journal) prošlo kroz ukrajinsku ratnu klaonicu. Jedni su se iz nje izvukli ranjeni, drugi nisu preživjeli. Oligarsi – u ime čijih se interesa ratovi u Ukrajini vode od 1991.– su značajno oslabljeni. Jer na Zapadu živimo u doba oligarhijskog kolektivizma koji odražava i održava među-oligarhijsku solidarnost, pravi fitilj koji bi – već u veljači 2025. – mogao zapaliti Treći svjetski rat je strah koji je zavladao među istočnoeuropskim oligarhijama da ih njihovi Zapadni zaštitnici neće uspješno obraniti od ruske osvete zbog prijelaza u Zapadni tabor, kao što nisu Ukrajince. To je razlog iz kojeg europska vrhuška, posebice francuski predsjednik Emmanuel Macron, neprestano ponavljaju mantru: „Rusija ne smije pobijediti!“ Ne smije, jer bi to značilo da SAD nije u stanju štititi kolektivne Zapadne oligarhijske interese, poslanje na kojem se temelji angloamerička supremacija u svijetu; odnosno povijesna zadaća kako Bidena– tako i Trumpa. Postavlja se pitanje zašto se danas više vjeruje u mirovne pregovore Trump – Putin nego se vjerovalo u one Biden – Putin?
Iz Pariza, dr. sc. Sanja Vujačić: Imaju li analitičari pravo na odmak od crno-bijelog prikaza ukrajinskog rata u ime njegovog okončanja?
Aduti u mirovnim pregovorima Trump-Putin
To nije samo zbog Bidenovih obiteljskih veza s Ukrajinom, nego i zbog činjenice da Donald Trump ima jasan politički program koji se ne limitira na America First jer je njegov izborni grand slam 2025. u stvari trijumf Jacksonijanaca. I to ne samo nad američkim Demokratima čiji je prvi izabrani predsjednik bio upravo Andrew Jackson, u doba kada je ta stranka zastupala „male bijele ljude protiv aristokracije novca“. Trump je trijumfirao i nad Republikancima čija je stranka podržala njegov reizbor. Iz čega proizlazi da će Sjedinjene Države u 2025. svakako pokušati prekinuti s ratovanjem u Ukrajini i na Bliskom istoku u korist generaliziranog trgovinskog rata. Onako kako je Trumpov prethodnik i uzor, narodni heroj Andrew Jackson (1829.-1837.), nakon što se istaknuo tijekom “Drugog rata za neovisnost” (1812. do 1815.) koji su vodile Sjedinjene Države protiv engleskih trupa potpomognutih indijanskim plemenima, pokušao zamijeniti ratove trgovinom i svoju zemlju transformirati iz monarhije bez plemstva u istinsku demokraciju.
Kako nekad u Jacksonovoj, tako u nedavnoj Trumpovoj pobjedničkoj predsjedničkoj kampanji, dinamiku je davala tema „ukradenih prethodnih izbora“ od strane korumpirane političke klase. Kao anti-Trumpovci, i anti-Jacksonovci su kopali po privatnom životu predsjednika u potrazi za skandalima. Tako su npr. puritanci teretili 7. američkog predsjednika da živi s udatom ženom jer je ona krivo vjerovala da je službeno razvedena; te širili glasine o seksualnim skandalima njegova prijatelja Johna Eatona kojega je imenovao ministrom rata. Poistovjećivanje američkog predsjednika s Jacksonom i njegov trgovački duh prvi su adut u postizanju primirja u Ukrajini. Poglavito zato što ga mir ništa ne bi koštao. Ionako jedino Amerikanci iz rata u Ukrajini izlaze kao pobjednici. Čime se, naravno, javno ne hvale ni pred saveznicima iz Unije, niti pred ruskim neprijateljem. Iako je kristalno jasno da SAD dobiva, a Rusija gubi europsko tržište plinom. Istina, Rusija je vratila rudne, ali izgubila dragocjenije ljudske resurse na onom istom teritoriju koji je već jednom „oslobađala“ (od Turaka) uz ogromne žrtve. Najveći su pak gubitnici stare europske članice Francuska i Njemačka, koje proživljavaju duboku unutarnjopolitičku i ekonomsku krizu, zahvaljujući poslušničkim politikama koje nisu štitile njihove državne interese – za razliku od Bidenove i Trumpove politike „America first“.
S jedne strane, francuski predsjednik, popularno zvan „Mozart financija” zbog prethodno uspješne karijere kod financijaša, doveo je svoju državu u kritičnu financijsku situaciju, te je ona danas zaduženija od Grčke. S druge strane, Njemačka se nije usprotivila zatvaranju pipa za dovod plina iz najbližeg susjedstva (Rusije), te je najveća europska industrija danas u teškim problemima. U opisanim uvjetima, krajem ove 2024. koju su obilježile OI u Parizu, europsko jedinstvo u Uniji nalikuje fingiranom jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu iz1984. – kada su odigrane ZOI u Sarajevu kao prve zimske i druge Olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi poslije OI u Moskvi 1980.
Danas „ukrajinsko pitanje“ više dijeli nego povezuje članice Unije, kao nekad „kosovsko pitanje“ članice SFRJ. Stoga predsjednik Trump iz rukava može izvući i svoj drugi adut za pragmatično rješavanje ukrajinske krize : tehnološkog magnata Elona Muska kojega s Vladimirom Putinom povezuje isti duboki prijezir prema ukrajinskoj oligarhiji.
Tjedna analiza Zorana Metera: Oskvrnuli su nam Božić i iščupali duše, a ratove prikazuju svetima
„Ukrajinski govor milijardi“
Prvo je Putin, prilikom lansiranja svoje specijalne operacije, ustvrdio da je korupcija svuda prisutna – ali nigdje toliko halapljiva koliko u redovima ukrajinske oligarhije. Konačno ni Musk, čiji je Starlink ključni oslonac NATO-u i Ukrajinskoj vojsci u vojnim operacijama, nije uspio suspregnuti prijezir prema Zelenskom i njegovom neumornom prikupljanju milijardi dolara koje prečesto ne stignu na pravu adresu. Dana 2. listopada 2023., na X-u je osvanula njegova ironična fotomontaža vidno napetog i uznemirenog Volodimira Zelenskog, popraćena komentarom da se radi o stanju u kojem se ukrajinski predsjednik zatekne „kada je prošlo pet minuta da nije tražio milijarde dolara pomoći“.
Objava američkog moćnika tada je oštro osuđena od strane vladajuće europske progresističke oligarhije. One iste koja danas odbija demokratsku igru (u Francuskoj predsjednik Macron uzastopno na vlast dovodi, a mnogobrojnija oporba s vlasti skida političke opcije kojima Francuzi nisu dali povjerenje; u Slovačkoj je izvršen atentat na slovačkog premijera; u Rumunjskoj su poništeni rezultati predsjedničkih izbora na kojima je prednost ostvario „nepodobni“ kandidat i td). Naprotiv, u Americi je progresistička oligarhija prihvatila demokratsku igru i djeluje spremna predati konce vlasti pobornicima konzervativnog svjetonazora koji su se svrstali iza Trumpa i Muska.
Jer Europu krasi prekoatlantski mimetizam, do kraja aktualnog Trumpovog mandata je i u njoj predvidljiva takovrsna tranzicija vlasti. U međuvremenu, europski progresistički ekscesi koriste Putinu. Naime, brojni su Europljani koji se slažu s analizom ruskog predsjednika iz njegova govora pred Federalnom skupštinom Ruske Federacije od 21. veljače o.g.: „Milijuni ljudi na Zapadu shvaćaju da su vođeni prema pravoj duhovnoj katastrofi. Elite, iskreno, jednostavno luduju; i čini se da nema lijeka. Ali to je njihov problem, kao što rekoh, mi imamo obavezu zaštititi našu djecu od degradacije i degeneracije.“
Naravno, Putin je tu govorio o posljedicama kulturne kolonizacije Europe od strane Sjedinjenih Država (wokizam, rodna nebinarnost i td.) i o potpunom odsustvu autokritike europskih intelektualnih elita prema nihilističkom konzumerizmu, industriji zabave i sveprisutnoj religiji-međutim svedenoj na afirmaciju identiteta i samozadovoljnog mesijanizma.
Europska progresistička oligarhija na takve Putinove objede, koji nisu različitiji od onih koje Trump i Musk upućuju američkoj progresističkoj oligarhiji (demokratima), i dalje odgovara rusofobijom. Na taj načinviše ni ne skriva da je rusofobija, ili strah od dijaboliziranih Rusa, oduvijek u službi održanja na vlasti Zapadnih oligarhija; te da od nje nema boljeg fenomena za prikupljanje milijardi (vidi:https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-sanja-vujacic-u-raljama-rusofobije-i-rusofilije/), od kojih brojne nikad ne stignu do bojišnice protiv Rusa. Tako je ukrajinski premijer Denys Chmygal, u ožujku 2024., zabrinut zbog slabijeg dotoka milijardi u Ukrajinu, pokušao svijetu komunicirati da milijarde ne „nestaju“ samo u Ukrajini. Izjavio je da može dokazati da njegova zemlja nikada nije primila više od 16 milijardi eura pomoći koju su prikupile Poljska i Europska komisija tijekom dvije donatorske konferencije u Varšavi 2022., nakon ruske invazije.[1]Kako nije dokazano suprotno, proizlazi da je, zahvaljujući antiruskoj propagandi, Unija danas zapravo krcata novcem koji je u njoj „zapeo“, ali se i dalje ne zna točno gdje.
dr.sc. Sanja Vujačić : U raljama rusofobije i rusofilije
Rizici po uspješnost mirovnih pregovora
Povijest nas uči i da se iza maglice, koju oko ratnih fondova stvara stari dobri mix ratne propagande i vojnih tajni, ne skriva samo moguće „usputno posluživanje ukrajinskim novcem“ i naplata NATO-usluga Ukrajini, nego i financiranje plaćeničkog biznisa za koji je „ukrajinsko tržište“ posebno profitabilno i kojemu sigurno nije u interesu prekid rata. Stoga Chmygalov uizjavu o milijardama koje nisu stigle u Ukrajinu treba interpretirati kao upozorenje Uniji da bi ,„potonuli ukrajinski brod sa sobom mogao u morske dubine povući i onaj europski.“ Naime, ako danas europske demokratske političke opcije na vlasti nerado „štafetu“ predaju izbornim pobjednicima, to nije samo zato što su se za vlast vezale viceralno. S vlasti se teško skidaju i iz straha da će nova garnitura na vlasti dozvoliti da iz njihovih ormara poispadaju kosturi uspješno skrivenih afera. Drugim riječima, iz straha da će nova vlast medijima dozvoliti da se dokopaju dokaza o nezakonitom stjecanju interesa njihovih dužnosnika koji su imali pristup javnim sredstvima ili imovini, te su ih nezakonito koristili za osobno bogaćenje ili bilo koju drugu nedopuštenu svrhu.
U tom kontekstu, npr. u Francuskoj počevši od predsjednika Jacquesa Chiraca, sve su teže posljedice silaska s vlasti. Konačno je, 18.12. o.g., predsjednik Nicolas Sarcozy osuđen na godinu dana zatvora pod elektronskom narukvicom i nema naznaka da se neće nastaviti amplifikacija fenomena.
Poglavito kada se rasplete međusobna utkanost europske politike i vojne industrije u Ukrajini. Jer, treba reći da Europljani „sve znaju“ o Putinovim plaćenicima (Evgeniju Prigožinu i Wagneru); ponešto o poznatim privatnim vojnim tvrtkama kojima dominiraju Angloamerikanci i o njihovim intervencijama u Ukrajini (Academi, Cubic, Darkhorse Benefits, Dyn Corporation, Forward Observations Group, Hyperion Services, Sonsof Liberty International, ASBS Othago ili European Security Academy). Ali gotovo ništa ne znaju o onim europskim; na primjer, o djelovanju francuskih stotinjak privatnih vojnih tvrtki koje je popisalo rusko ministarstvo vanjskih poslova[2]. Naprotiv, poznata je dnevnica koja se plaća stranim plaćenicima u Ukrajini. 2000$ dnevno za unaprijed izgubljen konvencionalnirat protiv svjetske nuklearne velesile. Što znači da je, u10 godina ratovanja, međunarodna plaćenička hidra u Ukrajini imala priliku toliko ojačati da danas predstavlja prvi rizik, ne samopouspjeh budućih mirovnih pregovora nego i po održanje bilo kakvog mira u toj regiji. Drugi neupitni rizik predstavlja borba za samoodržanje Zapadne progresističke oligarhije i njihovih supranacionalnih struktura (Unija i NATO). Mogla bi ih navesti na poduzimanje akcija kobnih po opstanak sviju (provociranje Trećeg svjetskog rata) prije nego im Trump i Musk udijele otkaz („Yu’refired!“). Treći rizik po uspješnost mirovnih pregovora i mira vraća nas u 80-te godine proteklog stoljeća, na početke Zapadnog oligarhijskog kolektivizma koji je tada budućim Istočnim oligarsima obećavao nekažnjivost u postizanju i zaštiti njihovih privatnih interesa. On nas vraća u Ukrajinu i njenu borbu za nezavisnost– zamišljenu kao borba za nezavisnost ukrajinskih od ruskih oligarha. Tu i takvu ukrajinsku nezavisnost je dužan braniti i Donald Trump jer je ona ključ američke „pobjede“ u Hladnom ratu. I to, neovisno o njegovom neupitnom animozitetu prema Zelenskom; između ostalog zbog pokušaja opoziva američkog predsjednika iz 2019. u kojemu je posredno sudjelovao i ukrajinski predsjednik (Trump je optužen za zlouporabu ovlasti i ometanje istrage Kongresa zbog pritisaka na Zelenskog da istraži njegovog tadašnjeg suparnika Bidena i njegova sina Huntera Bidena).Dakle je rizik od implozije Zapadnog oligarhijskog kolektivizma, treći i najveći rizik po uspješnost mirovnih pregovora i mira u Ukrajini.
dr.sc. Sanja Vujačić: Rat između atlantizma i euroazijanizma u Ukrajini
Vrhunac i silazna putanja „oligarhijskog kolektivizma“[3][1]u Ukrajini
Prisjetimo se, 24. kolovoza 1991. Ukrajina je bila prva država koja se odvojila od SSSR-a i njeni oportunisti bili prvi „Sovjeti“ koji su se upustili u otimanje državne imovine: tvornica, plinovoda i naftovoda u ime etničkog nacionalizma (šovinizma). Ti „banditi – milijarderi su potom nastojali legitimizirati svoja postignuća ulažući u političke stranke, glavne medije i pravosudni sustav – kupujući suce i tužitelje.“[4] Trajno su se etablirali u političkom i gospodarskom krajoliku Ukrajine, a da je Sustav ukrajinske Oligarhijske Republike ostao fluidan, složen i dinamičan unatoč trima financijskim krizama, dvjema revolucijama (Narančasta 2004. i Revolucija dostojanstva 2014.), civilnom ratu i sistemskim reformama. Isto kao i oligarhijski sustavi brojnih drugih istočnoeuropskih oligarhija, formiranih na manje-više sličan brutalan način i koje su ostale utkane u institucije demokratskih država čiji su povijesni zaštitnici. Ukrajinski oligarhijski sustav je evoluirao u skladu s okolnostima, povremeno stvarajući stvarnu ekonomsku i političku snagu, kao u 2000-ima i 2010-ima. Na čemu su ukrajinskim oligarsima bili zavidni ruski, čije je priključenje Zapadnom oligarhijskom kolektivizmu zaustavio putinistički autoritarizam – koji ideološki nije bitno različit od Trumpova populizma (vidi:https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-sanja-vujacic-rat-izmedu-atlantizma-i-euroazijanizma-u-ukrajini/ ). Razlika je u upravljačkom modelu. Ruskim oligarsima upravljaju tajne službe u sprezi s politikom; na Zapadu oligarsi, organizirani u neformalne– tajnim velom obavijene radne grupe – upravljaju službenim političkim i špijunskim organizacijama.
Šta je dakle oligarhijski kolektivizam? Definira se kao sinteza svih poznatih sredstava za uspostavu totalitarnog režima – čiji je cilj stanovništvo držati izgladnjelim, uplašenim i neukim, te stoga nesposobnim za pobunu. Njegovu teoriju i praksu ilustriraju mnogobrojni povijesni primjeri – među kojima je najzorniji nacizam. Kako ista sredstva koriste i režimi za koje još uvijek vjerujemo da su demokratski, možemo govoriti o Zapadnom oligarhijskom kolektivizmu. On se očituje: u slabljenju sposobnosti rasuđivanja kroz osiromašenje jezika (u Uniji u korist euroengleskog); u iluziji političkog izbora kroz pluralizam stranaka, iako u zapadnim demokracijama vlada liberalno jednoumlje; u isticanju manjina i njihovih zahtjeva (rodne, vjerske, rasne, etničke manjine) radi osvajanja vlasti; u promicanju igara („kruha i igara“) radi pridobivanja podrške masa; u seksualnim slobodama (pornografija, LGBT+, i td.) radi razbijanja tradicionalne obiteljske zajednice; u propagandi i manipulaciji masama (npr. propagiranje nebinarnosti, ratna propaganda); u inverziji vrijednosti (npr. „sloboda je ropstvo, neznanje je snaga, a rat je mir“[5]), te uzroka i posljedica (npr. islamski terorizam nije posljedica nego uzrok višedesetljetnog židovskog vjerskog nasilja nad starosjediocima Bliskog istoka).
Činjenica da živimo u doba oligarhijskog kolektivizma je najvidljivija u Ukrajini. Zašto? Tamo smo prihvatili slogan „rat je mir“ radi postizanja jedinstva protiv zajedničkog dijaboliziranog neprijatelja Rusije. Kao i slogan „sloboda je ropstvo“ koji najzornije ilustrira spremnost Ukrajinaca da ginu za slobodu robovanja angloameričkoj volji za moć. Ili geslo „neznanje je snaga“ koje je konačno dobilo puni smisao u Ukrajini. Prihvatili smo da je stvarno 2+2=5 kad vođa tako odluči, zato što je fingiranje neznanja postalo naša snaga preživljavanja u jednoumlju.
Dolazak na čelo Zapada para, koji tvore Melanija Knavs kao izdanak jugoslavenskog samoupravljačkog socijalizma i Donald Trump kao izdanak američkog trijumfalnog kapitalizma iz 1980-tih,simbolizira vrhunac Zapadnog oligarhijskog kolektivizma izraslog iz sjedinjenja komunističkih i kapitalističkih oligarha, pod angloameričkom zaštitom.
Vojno-politička analiza: Meter o Macronovu apelu Kijevu, krahu u Kurahovu i slijedećoj ruskoj meti
Problem je što, jedanput na vrhuncu, Zapadnom oligarhijskom kolektivizmu preostaje još samo izbor neke od silaznih putanja preraspodjele kolektivne oligarhijske moći: pregovaranje, konvencionalni i/ili nuklearni ratovi. 2025. će biti odlučna u izboru najboljeg mixa alata za poduzimanje te silazne putanje. Stoga ne bi bilo zgorega, ukoliko i sami nisu povjerovali da je 2+2=5, da po uzoru na Muska svoje savjetnike podvrgnu testu inteligencije.
[1] Misterij ostaje potpun. Kako je od fiktivnog lika Emmanuela Goldsteina, navodni autor knjige od više od 400 stranica:Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma koja je Orwellu poslužila kao predložak za knjigu 1984., postao autor u stvarnosti? Da li se radi o samom Orwellu pod pseudonimom? Ako je tako, da li se radi o njegovoj parodiji na knjigu TrockogIzdana revolucija? Ili se radi o poznatom američkom eseju iz tog vremena, Menadžerska revolucija? Ili se stvarno radi o djelu stanovitog J.B.E. Goldsteina, objavljenom na ruskom 1944. koji je Orwella inspirirao za njegov slavni roman?
[1]LeParisien,https://www.leparisien.fr/international/guerre-en-ukraine-kiev-assure-ne-pas-avoir-recu-16-milliards-deuros-daide-collectes-en-2022-04-03-2024-J3XJK27HYZHWVH3JSCVIQ4TCNE.php
[2]MID, https://www.mid.ru/fr/foreign_policy/international_safety/1896224/?TSPD_101_R0=08765fb817ab20000e860e52e0964e62f654c93ebd4b92727ed36f00ef7177a295558b9cbe5f536208193ce845143000c563120ee0d53a9ba5b8edd6e361b62638a7068110ed17621f72a07627c37ef890ac90f08bd6f5a31d2071c804e05082
[3]GOLDSTEIN, Emmanuel, Théorie et pratique du collectivisme oligarchique (1948.), KontreKulture, 448 str.
[4]GOBERT, Sébastien, L’Ukraine, la Républiqueet les oligarques: Comprendrele système ukrainien,Tallandier, 2024.
[5]InORWELL, Georges, 1984.
