Tihomir Cipek je hrvatski politolog, redoviti profesor u trajnom zvanju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje političku teoriju i povijest političkih ideja. Njegov znanstveni rad fokusira se na teme demokracije, ideologije, nacionalnog identiteta, političke modernosti i prosvjetiteljstva, s posebnim naglaskom na suvremene političke transformacije i krizu liberalno-demokratskih vrijednosti. Autor je i urednik niza knjiga i zbornika, te aktivan sudionik javnih rasprava o različitim društvenim i političkim temama.
Razgovor s uvaženim profesorom za naš je portal obavio Bruno Rukavina, a odgovore na niz zanimljivih pitanja iz krajnje aktualnih tema koje okružuju hrvatsko, europsko i globalno društvo općenito – uistinu vrijedi pročitati.
- Kako biste definirali glavne vrijednosti prosvjetiteljstva i kakvo je stanje tih vrijednosti, naročito u kolijevkama prosvjetiteljstva, kao što su države članice Europske unije?
Riječ je o ideji da znanje vodi k napretku i boljem životu društva. Da bi znanje bilo vrijednost koje omogućuje modernizaciju ono i ljudi koji ga nose trebaju u društvu imati autoritet i odgovornost. Izrazito je važna ideja da postoji univerzalno čovječanstvo, odnosno, kozmopolitski duh prosvjetiteljstva. On je danas doveden u pitanje, razvojem „novih nacionalizama“ koji je uzrokovan liberalnim globalizmom. Također izgleda da se danas više vjere u znanje koje vodi napretku nalazi u državama poput Kine, Indije, Vijetnama. S druge strane, Europska unija danas više regulira, umjesto da investira i zato Europa u mnogočemu zaostaje u tehnološkom razvoju.
- Možemo li govoriti o krizi prosvjetiteljskog naslijeđa, i ako da, u čemu se ona najviše očituje?
U Hrvatskoj se kriza prosvjetiteljstva očituje najviše u tome da skoro sva djeca u osnovnoj školi prolaze s izvrsnim uspjehom, iako je naravno jasno, da svi nisu za sva jednako nadareni. To je potpuno obezvrjeđivanje ideje prosvjetiteljstva i autoriteta učitelja u školama. Ako oni koji prenose znanje gube autoritet, onda ideja da se razumom možemo izvući iz stanja svojevrsne „samoskrivljene nezrelosti“ gubi na značaju.
- Koliko su danas, istina i vjera u racionalni diskurs, univerzalne vrijednosti i autonomiju uma pod ugrozom od relativizma, naročito lažnih vijesti (eng. fake news)?
Danas se činjenice, i promišljanje na temelju činjenica, u javnom diskursu sve više potiskuje. U postmodernoj epohi, ništa više nisu činjenice, sve je tumačenje ili interpretacija. To je u geopolitici dovelo do zanemarivanje uvida realističke geopolitičke škole i do potpuno propagandnih tumačenja ratova, sukoba i ostalih događanja u međunarodnim odnosima. Osnovana je ideja društva znanja da se trebaju otkriti uzroci i posljedice nekog fenomena. A mi danas svakodnevno svjedočimo propagandnim besmislicama o „ničim izazvanoj agresiji“ ili o „humanitarnom bombardiranju“.
- Može li se prosvjetiteljski projekt održati/reformulirati za 21. stoljeće, ili svjedočimo njegovu konačnom kraju?
Nisam siguran. Izgleda da je na Zapadu prosvjetiteljstvo ugušeno u svome političkom iskazu, liberalizmu. Radikalne liberalne ideje, da je pojedinac sve, a da su zajednice, obitelj i nacija, prepreka njegovoj individualnoj slobodi, dovele su do toga da se prema znanju i etičkim vrijednostima dio ljudi odnosi sa skepsom. Na mjesto znanja stupila je potrošnja i konzumerizam. Dobar dio ljudi svoj identitet grade preko potrošnje i onog što posjeduju (materijalizam), a ne kroz pripadanje zajednici.
- Kakva bi bila uloga umjetne inteligencije kad je u pitanju kriza prosvjetiteljstva?
Ona okreće prosvjetiteljsko načelo, da nam sloboda omogućuje da izađemo iz „samoskrivljene nezrelosti“, u smjeru „čiste nezrelosti“. Ljudi postaju ovisni o tehnologiji. Danas se više bez mobitela ne može kupiti ni autobusna karta. Veliki izazov predstavlja i činjenica kako je u umjetnoj inteligenciji ugrađena i vladajuća liberalna paradigma, pa se nastavlja i kroz nju i njene odgovore kreirati jednodimenzionalno (liberalno) mišljenje.
- Je li transhumanizam pokušaj da se izgradi nova „prosvjetiteljska metanaracija“ za 21. stoljeće na temeljima hibrida čovjeka i tehnologije, redeći raskorak od humanizma koji jeu izvorima prosvjetiteljstva?
Točno. To ste izvrsno opisali. Riječ je o ugrožavanju humanizma i proizvodnji „novog čovjeka“, kojim upravljaju multinacionalne tehnološke korporacije. No taj proces nije jednostavan. Naime, umjetna inteligencija računa točnije i brže od čovjeka, ali ne posjeduje emocionalnu inteligenciju, koja je esencijalna u procesu donošenja ljudskih odluka. Vidjet ćemo kako će se hibridizacija čovjeka i tehnologije nastaviti razvijati, ali trenutačno naše emocije su esencija koja nas razlikuje od sve naprednije umjetne inteligencije.
- Možemo li govoriti o krizi ideologija i postideološkom dobu, ili se samo suočavamo s promjenom forme ideologija?
Ideologije su i dalje važne. Svjedočimo dominaciji liberalizma, ali u neoliberalnom obliku, koji je doveo do ideje transhumanizma i globalizacije. Znakovito je da su se na zapadnim sveučilištima različiti centri za demokraciju, npr. na London School of Economics, preimenovani u centre za globalno upravljanje. To svjedoči o ideji da se liberalna demokracija nalazi u istinskoj krizi. Dakle, demokracija se počinje marginalizirati i umjesto nje se uspostavljaju strukture globalnog upravljanja i vladanja. Nadilazi se nacionalno građanstvo i sve više se ide u smjeru globalne (liberalne) tehnokracije.
- Što je ideologija konzervativizma i koji su joj određeni glavni elementi, karakteristike ili odrednice?
Konzervativci nisu protiv promjena, ali smatraju da je bitno da se one odvijaju s mjerom i u okviru zakona koji čuva moralne vrijednosti. Ističu, da u društvu moraju postojati neupitni autoriteti. „Poštuj starije“ osnovna je maksima konzervativizma, a najveća vrijednost koju ima konzervativac je dana riječ, koja danas sve više kroz (neo)liberalizam postaje nevažna. Obećanje se mora ispuniti. U tom smisli klasični je konzervativac Senator John McCain, dok je Trumpova politika novi fenomen. Trumpovu politiku nije dobro reducirati samo na nekakvo laganje, varanje ili neprekidno mijenjane različitih pozicija. Naprotiv, Trump ima jasan suverenistički plan, a to je očuvanje dominacije SAD-a. Ovaj cilj se implementira različitim sredstvima, kao što je nedavno bombardiranje Irana, kojim je smirio Izrael i zadržao trenutačnu dominaciju SAD-a na Bliskom istoku.
- Koji su glavni uzroci krize konzervativizma i koje su najčešće (politološke) pogreške koje stranke tzv. „desnice“ rade kad je u pitanju svoje pozicioniranje u desnom političkom spektru, kad je u pitanju ideologija konzervativizma?
Poredak utemeljen na neoliberalizmu, sve međuljudske odnose nastoji svesti na tržišne odnose. Proklamirani cilj je u potpunosti slobodan pojedinac. U tom procesu pojedinac se na kraju oslobađa i od samoga sebe, od svake biološke datosti, pa stoga on sam ima pravo odabrati svoj spol (ili rod). To u pitanje dovodi klasičnu obitelj i svaku društvenu hijerarhiju međusobnog uvažavanja i autoriteta, a to su temelji konzervativizma. Stranke desnice, osobito kod nas, žive u prošlosti, pa nastoje mijenjati prošlost, umjesto da pokušaju dati odgovore na izazove liberalizmom prožete sadašnjosti.
- Koja bi bila razlika između svojevrsne konzervativne desnice i progresivne desnice kako ih neki analitičari nazivaju?
Termin progresivna desnica služi da bi se prikrilo prihvaćanje liberalnih stavova i stvorio lažan privid snage desne ideologije. Ali ona je zapravo slaba, često u potpunosti preuzeta od liberalnih globalista, a da toga nije niti svjesna. Zato progresivna desnica ne postavlja pitanja o svojim istinskim protivnicima, i to na svim razinama. Na razini ekonomije, politike, ideologije, društva, ali i geopolitike. Kada bi se odgovorilo na neka od sljedećih pitanja, onda bi se mnogo uspješnije oblikovala jasna konzervativna pozicija. Kakva nam EU treba? Treba li nam uopće? Nije li demokracija politički poredak koji je osmišljen za nacionalne države? Može li demokracija opstati na nadnacionalnoj razini? Što s migracijama? Što s vladavinom multinacionalnih korporacija? Što je s autoritetima? Poštuju li se stariji? Nisu li činjenice zamijenjene osjećajima, pa se u raspravi više ne poziva, na činjenice, nego na osjećaje? Zašto su već nekoliko godina na maturi najlošiji rezultati iz hrvatskog jezika? Nisu li nacija i jezik povezani? Što je s religijom? Zašto se umjesto o demokraciji počelo govoriti o liberalnoj demokraciji? Kada se ta promjena zbila? I tako dalje. Niz je pitanja koje donosi novo vrijeme, ali malo je političkih i društvenih vođa koji postavljaju takva pitanja. Dakle, bilo bi dobro da se vikendom ne ide samo u lov, nego i da se čitaju knjige, što je naročito važno u Hrvatskoj koja godinama ima tendenciju pada čitanosti knjiga.
- Kad smo već kod desnice, koja bi bila politološka razlika između ekstremne desnice i radikalne desnice, dva pojma koja često susrećemo u medijima?
To je podjela koja proizlazi iz odluke suda u SR Njemačkoj. Ustavni sud je naglasio da u desne ekstremiste spadaju one stranke i oni pojedinci koji nasiljem žele srušiti liberalno-demokratski poredak. Prema istom sudu u radikalnu desnicu se ubrajaju oni koji do kraja žele provesti desni program, ali ne dovode u pitanje demokraciju. Štoviše, na vlast nastoje doći s pomoću izbora, istovremeno, naglašavajući značaj neposredne demokracije (referendum, op.GN.). No zadnja odluka njemačke političke policije, kojom se dio AfD-a proglašava desnim ekstremistima dovodi ovu jasnu razliku u pitanje. A dio njemačkih parlamentarnih zastupnica i zastupnika, zalaže se za zabranu ove stranke. Umjesto da se pitaju zašto ta, nekada mala stranka danas ima podršku oko 30 % birača? Ova politika zabrane je tipična za one koje Ralf Dahrendorf, liberal, nekadašnji član EU parlamenta i član EU komisije te član uprave britanskih banaka, naziva „globalnom klasom“. Smatra da je riječ o ljudima koji s ponosom ističu da im je poznata razlika između tajvanske i vijetnamske kuhinje i da su posjetili svaki kutak svijeta. Istovremeno, sve globalno im je dobro, a prema državama su skeptični. Naglašava, kako ta skupina ljudi, ima hegemoniju u kulturi i medijima srednje struje, svojevrstan zatvoren radikalan centar. Dahrendorfovu tezu potvrđuje način pristranih medijskih izvještavanja o novim ratovima i sukobima diljem svijeta.
- Kakvo je stanje s konzervativizmom u Hrvatskoj? Jesu li Hrvati po Vama konzervativni ili smo liberali, a da mnogi to i ne znaju?
Kod nas vlada mišljenje da su ljudi u Hrvatskoj izrazito konzervativni. Neka istraživanja javnog mišljenja o odnosu prema vjeri te vezi religioznosti i nacionalnog identiteta to potvrđuju. Ali Hrvatska nije otok, pa je u hrvatskom društvu, zavladala nova liberalna religija s tri zapovijedi: kupuj, kupuj, kupuj. Treba se prisjetiti velike galame oko zabrane rada nedjeljom. Što se naposljetku dogodilo? Ništa, ljudi su se navikli. Ali to nije obnovilo život obiteljske zajednice. Pojedinac je radije zaronio u sliku na ekranu mobitela. Radno vrijeme tu nije presudno. Odlučujuća je politika EU. A ona je liberalna, primjerice, pravne odredbe o braku su liberalne. Migracije se smatraju nužnim popunjavanjem tržišta rada. Hrvatska tu politiku slijedi, a ljudi su joj se naravno prilagodili. Samo je manji dio zatvoren za procese europeizacije, koji su u svojoj osnovi procesi liberalizacije. Broj religioznih ljudi pada, broj migranata raste, djecu se odgaja i u obrazovnom sustavu potiče da jedno drugom budu konkurencija, a ne prijatelji. Svi su međuljudski odnosi svedeni na međusobno natjecanje. Doduše, još uvijek vladajuća stranka čuva ideju javnog dobra i donosi zakone kojima se nastoji štititi obitelj, dakle ima konzervativnih elemenata, ali ponavljam, EU je liberalna, pa ta orijentacija dominira i u hrvatskoj politici. Naravno, to ne znači da u društvu više nema autentičnih konzervativaca.
- Rekli ste da Trump nije konzervativac. Zašto? Nisu li njegovi pogledi na rodnu politiku konzervativni?
Imate pravo. U smisli odnosa prema LBGTQ i woke politici Trump je nedvojbeno konzervativac, ali ipak mislim da je on osobiti fenomen. Da bi ga se označilo trebalo bi oblikovati novi pojam. Za sada mi se čini da je najbolje upotrebljavati termin trumpizam. Istaknuo bih da Trump nije slučajna „povijesna nelagoda“. On je rezultat potpunog trijumfa kapitalizma, kojem više nije potrebna ideološka maska ljudskih prava i ideje da se svijet liberalnim politikama ili „humanitarnim bombardiranjem“ mora učiniti boljim. Zanimljivo je gledati kako su upravo transatlantisti, koji su donedavno veličali SAD, najviše razočarani Trumpom. Zašto? Zato, jer Trump predstavlja kraj vjere u globalni liberalizam, kraj svijeta koji je nastao 1989. godine, nakon sloma komunističkih diktatura. Trump označava povratak nacionalizma. Nacionalizam se ponovo pokazao znatno jačim od ostalih ideologija.
- Nisu li upravo transatlantisti koji su bili zaneseni Amerikom trebali prihvatiti Trumpa? Nemaju li i oni interes „da Ameriku ponovo učine velikom“?
Na prvi pogleda da, ali oni i dalje žive u prošlosti. Ponašaju se kao da još uvijek postoje dobre stare Sjedinjene Države Amerike, koje će se ponovo vratiti. Smatraju da još uvijek postoji dobri liberalni Zapad. Tvrde da EU, ako se ujedini oko Francuske, Njemačke i Poljske, može zamijeniti SAD. To su naravno iluzije. Povijest se ne može promijeniti. Svi koji tako misle nisu naučili ništa iz raznih povijesnih pogreška. Iz toga, možda, proizlazi i činjenica da EU više regulira, nego što investira. SAD se više nikada neće vratiti staroj politici. Trump nije pao s neba, nego predstavlja izraz pobjede kulturalnog kapitalizma, jer je kapitalizam postao globalni poredak, a naš je cjelokupni život podređen načelu djelotvornosti i uspjeha. Suvremena američka politika se više ne obazire na ništa što nije u skladu sa zakonima profita. Zato Trump ne mari za woke i globalizam, i za sve drugo što sprječava uspon američkih korporacija. No, svaka akcija izaziva reakciju. Za sada Trumpu ide vrlo dobro.
- Izgleda da Trump drugačije gleda i na NATO i EU?
Točno. EU je podređen NATO savezu i svoj sve manji politički i ekonomski značaj nastoji prevladati politikom naoružanja, bez ikakvog plana za mir u Europi. Trump je tu racionalniji. Zato su teze o njegovoj ludosti koju često podržavaju vojni stručnjaci potpuno besmislene, kao i njihove teze o predstojećem „ničim izazvanom“ ruskom napadu na Njemačku ili neku drugu članicu NATO saveza. Čast izuzecima, poput vašeg urednika Zorana Metera. Većina vojnih stručnjaka koji nastupaju u javnosti imali su potpuno pogrešne procjene. No, oni se pripremaju za najgori scenarij, pa u njega počinju i vjerovati. Pravi razlog njihove uznemirenosti i ratne retorike, zapravo nije strah od Rusije, nego od toga da NATO, ako dođe do najgoreg, neće funkcionirati. Upravo taj strah ima važnu ulogu u politici EU-a i komentarima transatlantističkih analitičara.
- Što bi bila uloga intelektualaca i akademskih građana danas?
Danas je ona svedena na sudjelovanje na „kompetitivnim projektima“, poželjno je da to budu projekti EU. Naravno, ne može se očekivati da će projekt koji u pitanje dovodi vladajuću liberalnu paradigmu, proći recenzentski postupak. No, ako radite sa studentima možete ih zainteresirati za alternativna tumačenja političkog poretka. Mladi ljudi su otvoreni novim idejama. Nastava je zato najljepši dio našeg posla.
- Kako kriza prosvjetiteljstva pogađa akademske vode kojima pripadate?
U pravu ste, trebaju se pretrpjeti ozbiljni udarci. Izgleda da je u društvenim znanostima sve postalo kvantitativno mjerenje, smatra se da je samo to prava znanost. Na taj se način potiskuje kritičko mišljenje o smislu i značajkama demokracije. Ono kao da i nije potrebno, jer EU jamči da se nalazimo u najboljem političkom poretku. Zbog toga je još zanimljivije vratiti se prosvjetiteljskim načelima i pokušati tragati za činjenicama, jer se samo na činjenicama mogu oblikovati nove ideje i budući društveni napredak.
