U znaku žene odnosno prije ‘žene-mačke‘ zbog mijaukanja proteklo je svečano Otvaranje 76. Dubrovačkih ljetnih igara. Početak uopće nije ohrabrio niti je pretjerano budio potrebu za rasipanjem optimizmom da će ono što se priprema, barem u dramskom programu, biti uspješno.
Od smijeha do rutine
Međutim, pesimizam je, na svu sreću brzo, raspršila prva dramska premijera, “Ribarske svađe” Carla Goldonija u režiji Krešimira Dolenčića, koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i HNK u Zagrebu. Razigrani ansambl donio je opuštenu, duhovitu, nepretencioznu i dinamičnu predstavu, dugoočekivanu i istinsku komediju iz skuta Igara koja opravdava i brani obraz tog žanra. Može se, dakle, reći kako je krenulo neočekivano dobro! Štoviše, “Ribarske svađe” ostaju gorak podsjetnik onoga što se moglo napraviti od “Kafetarije”, a na veliku žalost nije.
Druga dramska premijera, “Medeja” Simona Stonea i Heinera Müllera u režiji Martina Kušeja, ide već jednu kvalitativnu stepenicu prema dolje. Još jedan je to koprodukcijski projekt, udruženi kazališni pothvat Dubrovačkih ljetnih igara, HNK u Varaždinu i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Ova inscenacija vrijedi i plijeni onoliko koliko vrijedi i plijeni zaista upečatljiva, do temelja posvećena i u odnosu na ostale u podjeli nadmoćna gluma Helene Minić Matanić. Njezina rola je ujedno i prednost i mana predstave. Ona je izdiže iz prosjeka, a kad je se izolira i stavi sa strane, ostane komad koji bi časkom pojeo zaborav i koji jedva da zaslužuje biti repriziran! Tako snažna glavna i noseća uloga zasjenila je druge glumice i glumce, što zbog bljedunjavih vlastitih kreacija, što zbog dominantnosti Ane/Medeje odnosno, ponajviše – Helene!
Treći premijerni dramski naslov nije koprodukcija, a nije ni uspješnica. Poletio je Čehovljev “Galeb” u režiji Janusza Kice na Lokrum, na dvije lokacije, jednu petnaestominutnu, drugu dvosatnu da bi na kraju tako dugog leta ostalo malo toga intrigantnog (i spoznaja da vrijeme nije baš proletjelo!). Dogodio se tu, nažalost, posve pravocrtan pa i dosadan kazališni trenutak bez izraženih amplituda i kulminacijskih elemenata. Odnosi među likovima su prozirni i slabašni, a i oni glumci koji se inače ističu svojim glumačkim sposobnostima, pomalo su rutinski odradili svoj posao.
Uz tri premijere, prikazano je u Kneževom dvoru glazbeno-scensko djelo “Enigma Jarnović” nastalo prema tekstu spisateljice Brigite Masle Dražinić i redatelja Ivice Kunčevića, a u režiji Helene Petković.
Stupnjevito naniže
Karakteristika ovosezonskog dramskog programa je da se vremenom, stupnjevito, skalin po skalin, spuštao niže. Suma summarum, krenulo je obećavajuće, završilo razočaravajuće. Također, nije bilo ni nekih posebno svladanih ambijentalnih izazova i inovativnih rješenja, više povlačenja od buke!
Pet godina nakon nastanka predstave, opet je reprizirana “Mara i Kata”, autorski projekt Saše Božića ostvaren u suradnji s glumicama Natašom Dangubić i Doris Šarić Kukuljicom, a festivalsko vodstvo je, sasvim legitimno, svim lanjskim premijernim naslovima odlučilo dati još jednu šansu ove godine pa su reprizirani: “Kafetarija”, “Oluja” i “Ekvinocijo”. Prva nepotkrijepljena i neopravdana kvalitetom, druga je doživjela posve drugo lice ‘uskakanjem‘ Gorana Grgića kao Prospera umjesto Luke Peroša, dok bi treću trebalo reprizirati još minimalno deset sezona!
Vjerojatno je repriziranje financijski, a uređenje parka Gradac logistički, pridonijelo tome da 76. festivalska sezona prođe bez gostovanja jačih produkcija, primjerice, predstava iz Zagreba, na što je navikla festivalska publika. Prednost su dobile ‘domaće produkcije‘, što je nešto po čemu se ova sezona Igara izdvaja u odnosu na prethodne. Samo je na taraci tvrđave Revelin gostovalo Gradsko kazalište Trešnja s dječjom predstavom “Snjeguljica i sedam patuljaka” (Braća Grimm/Ivana Čoh) u režiji Ivane Čoh. Studentski teatar Lero u svojoj je lađi izveo “Snove izgubljenih godina” u režiji Davora Mojaša.
O kvaliteti se uvijek može raspravljati, o tome koliko je bio (ne)zadovoljavajući, ali je ženski glas u dramskom programu bio prilično tih, skoro pa nečujan. Više puta uporno proklamirana i ponavljana tema žene i ženskog glasa u umjetnosti na Igrama se više ocrtavala u sporednom, primjerice u izložbenom programu, nego u dramskom. Njezini jedini argument je “Medeja” gdje prevladava snažan ženski lik koji možda i ne bi toliko odjeknuo da ga onako izvanredno nije utjelovila ovogodišnja dobitnica Orlanda za dramu.
Nedostatak ‘ženskosti‘
Na sva zvona podsjećati na žene i na ženski glas, a od tri dramske premijere nijednu nije režirala žena niti je ijedno djelo nastalo od ženske ruke, u najmanju je ruku kontradiktorno, ako ne i problematično. Možda “Enigma Jarnović” ispunjava neke od kriterija, ali se to prikazivanje ne može uspoređivati s daleko složenijim i dugo pripremanim dramskim premijerama. Ako se zna da u Festivalskoj palači većinu čine žene i da festivalsko vodstvo također većinski čine žene, a dramski program u godini kad su žene tema nije baš ženstven, cinično bi se moglo reći da se obistinila jedna ‘likantropijska‘ poslovica: “Žena je ženi vuk!”
Pohvala ide za trud oko oblikovanja programa, ali je općenito upitno tematski omeđivati festivalsku sezonu jer lako dođe do ‘šumova‘ u koncepciji. Dubrovačke ljetne igre vazda trebaju biti u ženskom znaku, u znaku dviju imenica ženskog roda: “kvaliteta” i “ekskluzivnost”. To su dvije ključne ‘teme‘ i ‘podteme‘ kojima se treba voditi svako festivalsko vodstvo, sve drugo je efemerno i sekundarno, kao ukrasne ‘fjočice‘ bez kojih se može, kao mijaukanje u prazno…
