I najnoviji američko-izraelski rat protiv Irana, poput aktualnog ukrajinskog i još ranije azerbajdžansko-armenskog za Gorski Kartabah iz 2020. godine, pokazuje koliko se promijenio klasični način ratovanja uvođenjem novih tehnologija.
Osim Armenije, gorku pilulu neprepoznavanja te činjenice itekako je na početku ukrajinskog rata platila i Rusija, koja je zbog toga bila primorana uložiti znatne napore kako bi nivelirala ignoriranje ove nove „zakonitosti“ u suvremenom ratovanju – koja sada iziskuje i nove strategije koje ubrzano potiskuju one donedavne, temeljene na vojnim doktrinama koje su se oslanjale na hladnoratovsko doba.
Naravno, SAD i Izrael su tehnološki puno superiornije zemlje od Irana i oko toga baš nitko nema dvojbe, ali i pored toga su očito zanemarile jednu jednostavnu činjenicu koja je već uvelike testirala svoju vjerodostojnost u dva, gore spomenuta prethodna rata – važnost uporabe dronova na bojišnicama i logističkoj dubini protivnika. Preciznije, podcijenile su iranske mogućnosti u operacijama s dronovima, možda i njihovoj brojnosti. Sigurno ne slučajno, američki ministar rata Pete Hegseth prije nekoliko dana je izjavio kako su, neočekivano, iranski dronovi postali veći problem nego što se očekivalo prije pokrenutog rata protiv te zemlje.
Relativno jeftini, a svakako višestruko jeftiniji i lakši za proizvodnju od tradicionalnih i najsuvremeniji protuzračnih i proturaketnih sustava – primarno namijenjenih za obranu od zrakoplova i balističkih raketa – dronovi su postali nezaobilazni čimbenik u provedbi vojnih operacija i izviđanja u stvarnom vremenu, bez kojih ratovanje, ako već nije nemoguće što se tiče postizanja krajnjih rezultata, postaje kudikamo teže i, što nikako nije zanemarivo – skuplje! Osim toga, SAD sada višestruko zaostaju po proizvodnji dronova ne samo za industrijskom velesilom Kinom (o čemu više u nastavku teksta), već i za Rusijom koja je prije četiri godine po tom segmentu naoružanja doslovno startala od nule. Prema pojedinim ruskim analitičarima, ruska je vojska uoči pokretanja svoje “specijalne vojne operacije” protiv Ukrajine 24. veljače 2022. godine, raspolagala sa svega tri vojna drona(!!!), dok je Ukrajina već mjesecima ranije masovno dobivala turske dronove Bayraktar koji su se pokazali ubojitim u spomenutom ratu u Gorskom Karabahu,
Upravo o ovom problemu govori i najnoviji tekst (od 5. ožujka) uglednog američkog vanjskopolitičkog medija Foreign Policy autora Davida Petraeusa, bivšeg zapovjednika američkih koalicijskih snaga u Afganistanu, zapovjednika američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), zapovjednika pojačanog angažmana u Iraku i direktora CIA-e, te Clare Kaluderovic, nerezidentne više suradnice u Euroazijskom centru Atlantskog vijeća.
Iz teksta prenosimo, prema našem mišljenju njegove najzanimljivije dijelove kako slijedi ispod.
Washington nije dovoljno naučio od Kijeva
Sukob na Bliskom istoku pokazuje da Washington još nije dovoljno naučio od Kijeva o jeftinim dronovima.
Nedavne američke i izraelske operacije protiv Irana i potonji uzvratni napadi još su jednom pokazali matematiku moderne protuzračne obrane. Valovi iranskih dronova Shahed-136 – grubih, sporih i procijenjenih na samo 20.000 dolara po komadu – u brojnim su razmjenama prisilili Sjedinjene Države i nekoliko zaljevskih partnera da utroše presretače Patriot i SM-6 koji koštaju milijune dolara svaki.
Stope presretanja su impresivne. Međutim, uspješno obaranje koje zahtijeva vrhunski presretač može biti Pirova pobjeda. Branitelj troši rijetko i skupo streljivo, dok napadač koristi relativno velike zalihe jeftinih sustava. Ovo je zamka iscrpljivanja dronova. I nije nova.
Ukrajina živi unutar njega već četiri godine, apsorbirajući desetke tisuća dronova iranskog dizajna koje je proizvela Rusija. Ono što je novo – i strateški alarmantno – jest da se Sjedinjene Države sada suočavaju sa sličnim pritiscima, iako još ne u istoj mjeri, bez potpune institucionalizacije lekcija koje je Ukrajina naučila pod pritiskom. Glavna lekcija je jednostavna: Ne možete riješiti jeftin problem skupim rješenjima i očekivati da ćete ostati solventni.
Asimetrija počinje s industrijskim razmjerima
Iran je desetljećima razvijao ekosustav dronova putem državnih tvrtki, istraživačkih programa i distribuirane proizvodnje. Konzervativne procjene smještaju obitelj Shahed u desetke tisuća primjeraka godišnje proizvodnje. Čak i na donjoj granici tih procjena, razmjer je dovoljan da ospori presretanje raketama kao održivi obrambeni model.
Ukrajinsko iskustvo pokazuje koliko se brzo ova dinamika može razvijati. Ukrajinski proizvođači dronova rekli su nam tijekom nedavnog posjeta da bi ukupna proizvodnja ove godine mogla doseći 7 milijuna dronova.
Ako se tvrtke srednje veličine u zemlji pod bombardiranjem mogu približiti toj skali, velike industrijske sile mogle bi daleko premašiti trenutne pretpostavke. A kada se autonomni dronovi proizvode u takvom broju – koji više ne zahtijevaju pilote – na bojnim poljima pojavit će se pravi rojevi dronova, predstavljajući kvalitativno i kvantitativno drugačiji izazov.
Zalihe presretača pričaju vlastitu priču. Godišnja proizvodnja Patriota mjeri se u stotinama (približno 620 je isporučeno 2025., a cilj proizvodnje u 2026. je otprilike 2000). Proizvodnja pomorskih presretača SM-6 povijesno je u prosjeku iznosila nešto više od 120 godišnje, iako se očekuje da će se i ta proizvodnja značajno povećati.
Zalihe presretača za terminalnu obranu na velikim visinama (THAAD) također su ograničene, s dugim rokovima nadopunjavanja. Ograničeni regionalni sukobi mogu potrošiti značajne dijelove zaliha u tjednima, čak i ako se povećaju razine proizvodnje, kako je najavljeno.
Najopasnija dimenzija ovog izazova ne leži na Bliskom istoku, već u Pacifiku. Kineska doktrina naglašava zasićenost i nadmoćnu obranu masovnim djelovanjem. Vrhunski američki presretači mogli bi se brzo iscrpiti u slučaju Tajvana. A preusmjeravanje presretača iz Indo-Pacifika radi održavanja drugih područja riskira stvaranje upravo onog prozora ranjivosti koji protivnici traže.
Bloomberg: Iran uništio ključni američki radar na Bliskom istoku
