Ubojstvo generala Kirilova neće izazvati pretjeranu reakciju kojoj su se nadali Ukrajina i, vjerojatno, njezini zapadni pokrovitelji
Dana 17. prosinca, u ranim jutarnjim satima, jedan od najvažnijih i najpoznatijih ruskih generala ubijen je ispred svoje kuće u Moskvi. General-pukovnik Igor Kirilov bio je načelnik ruskih snaga radiološke, kemijske i biološke zaštite. (Njegov sažetak je bio nekako su neki mainstream zapadni mediji pogrešno tvrdili, vodeće postrojbe usredotočile su se na korištenje takvog oružja, ali na obranu od njih.) Atentat je izvršen s bombom pričvršćenom na parkirani električni skuter i detoniranom daljinski. U eksploziji je ubijen i Kirilovljev ađutant, poručnik Ilja Polikarpov, a ozlijeđen je njihov vozač.
Osumnjičenik je brzo uhićen. Prema ruskom Istražnom odboru, koji vodi slučaj, riječ je o mladiću iz Uzbekistana koji je priznao da je djelovao u ime Ukrajine i za novac. U međuvremenu, ukrajinska vojna obavještajna služba otvoreno je preuzela odgovornost, iako tek nakon nekoliko dezinformacijskih igara u Kijevu, o čemu više u nastavku.
Jedan aspekt ovog ubojstva koji će vjerojatno izazvati najviše kontroverzi je njegova procjena u pravnom okviru. Kirilov je bio visoki ruski časnik; doista, prema Reutersu, “najviši ruski vojni časnik kojeg je Ukrajina ubila u atentatu.” I jasno je da su u tijeku – kako god ih zvali – oružana neprijateljstva velikih razmjera između Rusije i Ukrajine koja potpadaju pod Zakon o oružanim sukobima (LOAC, poznat i kao humanitarno pravo), pravila koja bi trebala obvezivati one koji sudjeluju u borbama. Ipak, Rusija vidi atentat kao kombinaciju zločina, što je najvažnije kao ubojstvo i terorizam. Ukrajina inzistira da je to, naprotiv, bio čin legitimnog ubijanja u ratu. Službenik UN-a stao je na stranu Ukrajine, čemu se Maria Zakharova, glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova oštro usprotivila. Rusija će pitanje atentata pokrenuti i u Vijeću sigurnosti UN-a.
Što učiniti od navedenog? Ovo je, strogo pravno gledano, složen slučaj. Ja, na primjer, neću pokušati ponuditi konačnu kategorizaciju. Ipak postoji nekoliko točaka koje svatko mora uzeti u obzir: Ovo nije prvi ukrajinski atentat u Rusiji. Prethodne žrtve uključivale su novinarsku kćer javnog intelektualca (koji je vjerojatno bio glavna meta) i ruskog proratnog blogera. Takvi slučajevi očito jesu ne potpadaju pod legitimno ubijanje u ratu: ni javni intelektualci (ili njihove novinarske kćeri) ni mil-blogeri nikako ne mogu predstavljati vojne mete. Oni nisu borci. A proširenje definicije borca na takve osobe značilo bi pokušaj legitimizacije zločina. Budući da su Kirilovljevo ubojstvo projektirali, u biti, isti ljudi koji su počinili ta ubojstva, ono stoji, barem, u kriminalnom kontekstu.
Također treba uzeti u obzir: Kirilov je bio daleko od bojnog polja. Ukrajina može tvrditi da je bojno polje nejasan pojam, posebno u modernom ratu. Ipak, ono što je nepobitno jest da ruskog generala nije ubio prepoznatljivi borac, već plaćeni ubojica čiji je jedini ulog u napadu bila materijalna prednost. Sama ta činjenica znači da je metoda korištena za napad bila, po bilo kojoj definiciji, kriminalna. Prema tome, teško je tumačiti kao još uvijek legitiman prema LOAC-u atentat koji je izvršila organizacija koja je već poznata isključivo po terorističkim napadima i korištenjem metoda koje se obično povezuju s organiziranim kriminalom.
Treće, javne izjave iz Ukrajine bile su kontradiktorne, iako su zapadni mainstream mediji, kao i obično, zapravo kontrolirali štetu kijevskom režimu ne dajući svojoj publici do znanja. Neposredno nakon ubojstva, Mikhail Podoliak, ključni savjetnik ukrajinskog čelnika Vladimira Zelenskog, zanijekao je da Ukrajina stoji iza ubojstva. Njegovo obrazloženje: Kijev ne pribjegava ”metode nekakvih terorističkih formata.” ups To je, naravno, bilo jasno priznanje da je ubojstvo doista predstavljalo teroristički čin, kao što Rusija također tvrdi.
I onda, Kijev, naravno, koristi takve metode, cijelo vrijeme, zapravo prilično ponosno. Samo što su se ovaj put neki dužnosnici toliko zapalili da se nisu pohvalili samo neizravno, u poznatom registru “ne možemo potvrditi, ali nećemo poreći” (gurnuti, gurnuti, namignuti, namignuti). Ovog puta, nedugo nakon što je Podoliak završio s javnom laži, njegovi kolege iz vojne obavještajne službe to su službeno objavili: Da, to smo mi. Što je ostalo za reći? Možda, “iznenađenje, iznenađenje”? A takva gafla također vas, očito, tjera da se zapitate o unutarnjoj koherentnosti kijevskog režima: ima li lijeva ruka pojma o tome što desna smjera?
U svakom slučaju, posebni izaslanik budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa za Ukrajinu Keith Kellogg – i sam umirovljeni general-pukovnik – dodao je dimenziju ovoj raspravi koja nadilazi striktno pravne, ali svakako i važne. “Postoje pravila ratovanja,” ustvrdio je u TV intervjuu, “i postoje određene stvari koje jednostavno ne radite,” kao što je ubijanje visokih časnika u rodnom gradu i daleko od ratišta. Opet, možda se nećete složiti: Kelloggovo pozivanje na ono što bi predstavljalo nepisani džentlmenski kodeks može izgledati naivno. Ili nedosljedno: Jesu li SAD poštovale takva pravila? Jedva.
Ali čak i ako ovdje ne slijedite Kelloggovu logiku, važno je da jest njegov: Ako Trumpov čovjek za Ukrajinu smatra atentat vrlo neukusnim, u najmanju ruku, onda jedna od dvije stvari mora biti istinita: ili gledamo na primjer američkog lažiranja, s Kelloggom koji pokušava zamagliti umiješanost SAD-a, ili novi Trump administracija doista više nije voljna dopustiti Ukrajini da se izvuče s bilo čim što kijevski režim želi, uključujući, doslovno, ubojstvo. Moja pretpostavka, unatoč mom dubokom skepticizmu u pogledu poštenja SAD-a: ovaj put je to opcija dva. Opet loše vijesti za Zelenskog i društvo.
Općenitije, Kelloggova intervencija dovodi nas do pitanja politike ovog ubojstva, koje je za budućnost važnije od njegove precizne pravne ocjene. Jedna politička posljedica dogodit će se unutar Rusije, ali većina toga vjerojatno neće biti javna. U svom nedavnom godišnjem teletonu, predsjednik Vladimir Putin ponovio je ruski stav da je Kirilovljevo ubojstvo čin ukrajinskog terorizma. Ujedno je podsjetio svoju nacionalnu publiku da to nije prvi te je istaknuo da ruske sigurnosne službe nisu uspjele zaustaviti te napade. Ako ta poruka nije dovoljno jasna, dodao je, na kolokvijalnom ruskom, da takva “vrlo ozbiljni promašaji” pokazuju potrebu za usavršavanjem rada sigurnosnih službi.
Što mi htjeti vidjeti – barem u glavnim crtama – posljedice atentata na međunarodnu politiku i, posebice, na izglede za okončanje rata oko Ukrajine. Istina je da mnogi promatrači vjeruju da je Kirilovljevo ubojstvo povezano s njegovom istaknutom ulogom u tekućem informacijskom ratu između Zapada i Rusije. Njegove česte javne izjave govorile su o gorućim temama, poput američkih biolaboratorija u Ukrajini, upotrebe kemijskog oružja u Siriji ili ukrajinskih nastojanja da naprave prljavu bombu, tj. primitivno nuklearno oružje za masovno uništenje. Osim toga, Kijev je tvrdio da je Kirilov odgovoran za navodnu upotrebu kemijskog oružja u ratu u Ukrajini.
Ipak, vjerojatno ništa od navedenog ne objašnjava zašto je Ukrajina ubila Kirilova sada, u ovom točnom trenutku. U ovom trenutku možemo samo nagađati. Ali u stvarnosti je najbolje objašnjenje napada da je bio usmjeren na sabotiranje izgleda za mir provociranjem Rusije na pretjeranu reakciju koju bi ukrajinska strana potom mogla iskoristiti da uvuče Zapad još dublje u rat. Ovo je stari ukrajinski obrazac i nedavne operacije Kijeva koje uključuju zapadne projektile, kao što je uglavnom osujećen napad na kemijsku tvornicu, ukazuju na eskalaciju: režim Zelenskog je očajan jer zna da je Trump ozbiljan oko prekida podrške za njega. Dok EU-NATO Europljani pričaju na veliko, taj gubitak neće moći nadoknaditi, pa makar mislili svaku riječ koju su izgovorili, što je malo vjerojatno. Podoliak je samo morao priznati, primjerice, da je malo vjerojatno da će ikakve zapadne sile uskoro službeno ući u rat. Uskoro? Napravi to “ikad.”
U tom kontekstu, atentat na generala Kirilova u blizini središta Moskve trebao je poslužiti kao masovna provokacija. To je i razlog zašto ukrajinska vojna obavještajna služba to otvoreno tvrdi. Jesu li oni sami organizirali ovaj napad? Možda, možda ne. Ne može se isključiti izravna ili neizravna upletenost zapadnih obavještajnih službi. Ali čak i da Zapad nije bio uključen u ovu konkretnu operaciju, ostaje činjenica da su te ukrajinske službe njegova kreacija. Sve ovo je skandalozno i upravo to treba biti. Ali je i transparentan. Rusko vodstvo do sada nije pretjerano reagiralo na ukrajinske provokacije. Također razumije da su i tijek rata na terenu i vrijeme na njegovoj strani. Bilo bi iznenađenje da Moskva odustane od svoje politike kalibrirane odmazde: Odgovor će biti, ali on neće ispuniti očekivanja Kijeva. I to je dobra stvar.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
