Nekad su imale mnogo veće značenje. Predstavljale su emotivnu vezu s kućom u kojoj je žena rasla, govorile su o statusu, porijeklu, pripadnosti mjestu, dobi ili bračnom stanju, i nisu se nosile baš u svakoj prigodi. Danas, tradicijske naušnice su najčešći poklon od rođenja do umirovljenja, nose se od teretane do oltara, i izrađuju u nimalo tradicijskim veličinama i materijalima. Ovo je priča o primorskim naušnicama.
Uz živopisne nošnje, žene iz Dubrovačkog primorja u ušima su nosile pucine, žičice, sljivice koje se gdjekud nazivaju pedine a drugdje na list od masline, potom vrećine s biserima, morete i, možda najljepše među njima, vrećine s listom duhana ili listače. Ove posljednje vezane su uglavnom uz 19. stoljeće, a sastoje se od dva dijela. Gornji dio čine pucini, poligonalne kuglice koje se mogu nositi zasebno, štonokažu za svaki dan, dok se u svečanim prigodama dodavao donji dio, s tri lista duhana. Iz kokule su se vadile samo za posebne prigode.
Priču o listačama ispričala je Barbara Margaretić, viša kustosica Dubrovačkih muzeja, Etnografskog muzeja u Dubrovniku, autorica izložbe i monografije „Kako ti stoji u skrinji, tako stoji i na tebi”. Njezino istraživanje iznimno je vrijedan izvor informacija o narodnim nošnjama i nakitu Dubrovačkog primorja.
Profanacija tradicijskog nakita
– Vrećini s listom duhana vrlo su česti u stonskom primorju, Dolima, Smokovljanima, Visočanima, Trnovi, Točioniku, Liscu, Čepikućima i ostalim mjestima Dubrovačkog primorja. Iako su prisutni, primijetila sam da ih je manje u Gornjim selima, gdje su češće biserne naušnice. Nosila ih je mladenka na dan vjenčanja i poslije u iznimnim, svečanim prigodama kao što su Festa svetoga Vlaha ili blagdan mjesnog zaštitnika. Nekad su se svečane naušnice nosile i prije vjenčanja, a nakon zaruka, kada je djevojka na nedjeljnu misu nosila najljepšu odjeću i nakit i time pokazala svoj ‘status‘. U proljetno doba, od blagdana Svetoga Marka, pa do jeseni, za tu prigodu oblačila se fina svilenkasta odjeća, skupa kotula koja se nosila na misu samo u prvoj nedjelji u mjesecu i na velike vjerske svečanosti., ili bortet, a za pasom vrpce – korduni, kojima djevojka svojoj okolini govori da je zaručena. Tada na sebe stavlja nakit koji je dobila prilikom zaruka – priča Barbara Margaretić.
Muzej Rupe u svom fundusu ima dva para listača. Na jednima je punca izvrsnog majstora zlatara Miha Krečka čiji su radovi prava umjetnička djela. Suvremene verzije tradicijskog, pa i primorskog nakita, izrađuju se u srebru, čeliku i ostalim materijalima. Sugovornica ističe kako je, upravo u vrijeme profanacije tradicijskog nakita, važno cijeniti majstorski rad današnjih dubrovačkih zlatara poput Matka Vierde i Mladena Kraljevića.
– U posljednje vrijeme svjedoci smo vrlo različitih inačica oblika nakita od različitih materijala, boja i slično, a sve se to plasira pod nazivom dubrovački tradicijski nakit. Nažalost, budući da živimo u doba globalizacije i u doba vladavine trendova koje nam donose društvene mreže, događa se kontinuirano profaniranje kulturne baštine. Masovni turizam, iako donosi modernitet i promjene, i usprkos njegovim pozitivnim učincima na lokalnu zajednicu, uvelike pridonosi komercijalizaciji baštine jer potiče potrošnju, odnosno zaradu. To mijenja i svijest ljudi o sveukupnom kulturnom nasljeđu, a odumiru nam i tradicionalne djelatnosti i obrti. Jedino što nam preostaje je stalno razvijati svijest o materijalnom i nematerijalnom kulturnom nasljeđu vodeći se stručnim kriterijima u korištenju kulturnih resursa – ističe sugovornica.
Župske naušnice nisu samo župske
Nakit se nekada čuvao u malim škatulicama, oslikanim geometrijskim motivima nalik ubruscima od penge, ili u kokuli, malom dijelu skrinje.
Uz listače, sljivice, pedini ili na list od masline, također su svečaniji oblik naušnice, dok su žičice, manje ili srednje veličine, bile naušnice za svaki dan. Velike žičice kakve se danas prodaju, nisu u duhu tradicije. Starije žene i udovice nosile su male morete za koje se veže priča s engleskog dvora, u kojoj kraljica Viktorija u tuzi za mužem, mijenja nakit i nosi naušnice te prstenje od crnog granata, oniksa i vulkanskog kamenja.
Biserne naušnice, koje se često vide na ženama prigodom Feste svetoga Vlaha, danas se najčešće pripisuju naslijeđu Župe dubrovačke. Međutim, uz Župke, biserne su naušnice nosile i Primorke.
– Tijekom priprema izložbe narodnih nošnja Dubrovačkog primorja od sredine 19. do sredine 20 stoljeća, koja je realizirana 2011. godine, istražujući Gornja sela, od Gromače do Riđice, zatim Majkove i dio slanskog primorja, našla sam da je skoro svaka kuća imala jedan ili dva para tih vrećina, koji su se nosili na dan vjenčanja. Sastoje se od emajliranog dijela koji može imati crvenkaste mrlje, te od nepravilnih riječnih bisera različitih veličina. Proučavajući dalje, naišla sam na priču da je jedan čovjek iz Topolog, oko 1904., pošao u Ameriku i po povratku kupio biserne naušnice i kolarin. Nekad je teško odrediti granice područja kojem pripada pojedini komad nakita. Dosta ga je završilo i izvan Hrvatske. U pamćenje mi se usjekla krasna priča s terena, u kojoj je rodbina iz Amerike financijski pomogla obitelj u Primorju za obnovu krova kuće. U znak zahvale, vlasnica kuće je Amerikanki regalala biserne naušnice, vidjevši koliko joj se sviđaju, ali teška srca jer je to bila jedina poveznica s obitelji u kojoj je rođena, majčino nasljedstvo koje je vjenčanjem donijela u kuću. Gospođa iz Amerike je očito uvidjela vrijednost toga dara od srca i nakon nekoliko godina vratila biserne naušnice vlasnici. Kazivačica ove priče je unuka žene kojoj su pripadali vrećini. Ona ih je naslijedila od svoje majke s uputom da ih mora pokloniti svojoj kćeri – priča Barbara Margaretić.
Primorska se priča o nasljeđivanju razlikuje od, primjerice, konavoske. U Konavlima, obiteljsko blago ostaje ‘u kući‘. U Primorju, kćeri nasljeđuju nakit kojega je u kuću donijela majka. No, ono što je zatekla u kući, majka je u njoj i ostavljala.
