U stogodišnjoj povijesti Dubrovačkog simfonijskog orkestra izmijenile su se stotine glazbenika koji su ostvarili zavidne karijere, no Nevio Končić, diplomirani violinist, koji u Orkestru svira violu jedan je od onih članova Orkestra čija je glazbenička karijera toliko raznolika, od a istovremeno briljantna u gotovo svim segmentima glazbe od klasike do popa. Radio sam sve osim narodnjaka, kaže dok razgovaramo u ljetnikovcu Crijević Pucić domu Dubrovačkog simfonijskog orkestra, s kojim su ga vežu tijesne veze i prije nego je postao njegov član. Pitamo ga je li lakše nabrojiti one s kojima nije svirao i surađivao ili one s kojima jest kroz gotovo pola stoljeća karijere, a taj je popis podugačak. Odmah na početku ispričava se što će u razgovoru sigurno zaboraviti spomenuti mnoge koje ne bi smio.
– Počnimo s Orkestrom, tu si došao kasnije tek nakon rata.
– Stalni sam član tek od 1994. godine. Tijekom rata sam ispomagao kao violinist, a onda me tadašnji ravnatelj Pero Glavinić zvao da dođem stalno u orkestar jer im je falilo ljudi. Završio sam violinu i ispomagao sam na violinama, ali kako viola uvijek fali onda sam prešao na vioIu. Danas je to uobičajena praksa da violinisti uče na Akademiji uz violinu i violu, tako da mogu svirati oba instrumenta. Tako sam prešao na viole, zaboravio na violinu i ostao u Orkestru.
Tamo je već bio dio obitelji, a i danas ima još Končića u Orkestru.
– Tada je u Orkestru još bila supruga Anis koja je bila zamjenik koncert majstora, a onda sam došao ja. Anis je izašla iz orkestra nakon 22 godine rada i posvetila se pedagoškom radu u školi i ostvarila zavidnu karijeru kao pedagog, a sad je najmlađi sin Šimun došao u Orkestar nakon diplome na Akademiji. Mislim da je to velika dobit za DSO, pa nas u orkestru stalno nema više od dvoje (smijeh). I druga se dva sina bave glazbom, srednji Ivan je kompozitor i docent je na zagrebačkoj Akademiji, a Antun najstariji, po struci teolog je vjeroučitelj, no pjeva u klapi Kaše, a bio je i član Dubrovačkog komornog zbora.
Kako je raditi sa sinom koji je sada vođa viola?
– Ma super jer nisam ja njemu potpora, nego on meni. Mogu lako reći, bez obzira na to što sam mu otac da je zaista je vrhunski glazbenik i multiinstrumentalist i pravi vođa sekcije i solist.
Dubrovački simfonijski orkestar slavi sto godina, a tu si već trećinu toga staža. Jesu li su neki trenuci, koncerti, dirigenti ostali u sjećanju kao posebni, možda razlog da se ipak ostaneš u Orkestru nakon duge karijere na estradi.
– Presudna je bila tadašnja ratna situacija i atmosfera, djeca su bila mala, a ja sam cijeli život do tada bio freelancer. Nakon Akademije objesio sam volinu o klin i radio i snimao albume pop glazbe, nastupao i išao na turneje najviše s Milom Hrnićem i grupom Libertas, još od 1981. godine, no onda je došao rat, a taj način života nije bio više prikladan uz veliku obitelj. Zato sam došao u Orkestar i ponovo zavolio violinu. Kad sam uzeo u ruke instrument za koji sam se školovao osjetio sam se kao doma, mada sam gotovo počeo od početka i to mi je bio veliki izazov. Ponovno višesatno druženje s instrumentom i ljudima s kojima prijateljstva traju od djetinjstva jer tada u Orkestru nije bilo stranaca.
Mislim da se svi u orkestru sjećaju rada s Antonom Nanutom i svog prvi susret s njime. On je bio jedan od dirigenata koji je i prije moga povratka, transformirao Orkestar iz poluamaterskog u profesionalni. On je bio fantastičan dirigent, jako muzikalan čovjek, u našem žargonu „muzikant“, onaj koji jako osjeća glazbu, koji svira više od onoga što piše u notama. Nanuta neke stvari precizne uopće nisu zanimale kao druge, već je zahtijevao ton, kako izvući iz ovog malog orkestra što više zvuka. Kada bi primijetio nekoga novoga na probi, sve bi zaustavio i tražio da „ljubček“ kako je imao slovensku poštapalicu, sam odsvira svoju dionicu. To bi danas spadalo u domenu bulinga, ali onda su bila druga vremena i to je bio njegov običaj, te starije generacije da tako provjeri snagu karaktera mladog čovjeka. Kakva je to ogromna trema bila! Ja sam uvijek imao dobe odnose s dirigentima, kako sam bio zamjenik vođe viola sjedao sam uvijek ispred njih, a bio sam i svjež i spreman. Tako sam zaista zavolio Orkestar i zavolio violu. Baš sam izgarao i to su dirigenti primjećivali. No druženja s Ivom Dražinićem, toliko šarmantnim čovjekom i izvan Orkestra, čovjekom široke kulture, to je nezaboravno.
Bilo je i važnih turneja s Orkestrom?
– Freško poslije rata organizirana je turneja po Švedskoj gdje smo izvodili Brittenov „Ratni Requiem“ s još jednim orkestrom i dva njihova zbora, gdje je na bilo 300 izvođača. To je bilo nevjerojatno gostovanje kada izađeš iz ratne depresije Dubrovnika i pođeš gore svirati u napuštenoj tvornici, hokejaškoj dvorani, štokholmskoj radio koncertnoj dvorani, to su stvarni događaji koje ne možeš zaboraviti. Imali smo i turneje po Americi, Indoneziji gdje smo izbjegli erupciju vulkana, po Australiji…
Zanimljivo je da si diplomirao Akademiju za violinu u Dubrovniku, jer je tada postojala podružnica Muzičke akademije Sveučilišta Zagreb u Gradu. Nešto što se prilikom osnivanja današnjeg Sveučilišta u Dubrovniku spominjalo i nije se ostvarilo?
– Ja sam bio predzadnja generacija violinista koje je vodio prof Zdravko Kobenzl, a teoretske predmete su predavali gradski profesori Muzičke škole i profesori Ekonomskog fakulteta.
Bar je sa Sveučilišta Orkestru vraćena ova zgrada, dom Orkestra?
– Orkestar nije trebao biti 16 godina istjeran iz svoga prostora, kako je Orkestar gradski to je i prostor uvijek trebao biti gradski. To je prošlo mi smo u ovom prostoru koji je uređen, ali ne na način kakav treba Orkestru. Velika dvorana je podijeljena, akustika se promijenila, ne možemo u ovom prostoru držati ni koncerte. Za rad Orkestra s djecom iz muzičke škole nismo imali uvjete niti u Slanici, a ni sada nemamo. Nemamo niti novi klavir niti ga imamo ovdje gdje staviti. A djecu možete dovesti samo za ispravan instrument i u pravi prostor da rade s Orkestrom.
Prije karijere u Orkestru iza tebe su godine u pop glazbi. Je li točna informacija da si prvu gažu imao sa školskim bendom za novu godinu u Majkovima u organizaciji Pera Limunade?
– Točno je, nova godina 1976.! Bio sam dijete od 15 godina, ne mogu se sjetiti čak niti svih članova toga benda, a pratili smo Čobija, tada veliku jugoslavensku zvijezdu na zalasku karijere. Školski bend se nastavio kroz gimnaziju, izmjenjivali su se članovi, bolje da niti ne navodim nikoga jer ću sigurno nekoga zaboraviti, a onda sam počeo raditi prave gaže, ništa ozbiljno produkcijski, ali bio je to način života jer je svaki hotel u Gradu tada imao bend, svaki aperitiv bar pijanistu, svaka taraca sastav za kojima je bila velika potražnja. Tako sam se našao u tom svijetu. Mislim da je prva ljetna gaža bila 1978. u Hotelu Orlando a grupa nam se zvala Spektar.
Čim sam sjeo za klavir automatski sam propjevao. U tom si momentumu i iz njega ne možeš izaći, a nisi ni svjestan koliko se razvijaš samim time što možeš istodobno i pjevati i svirati i to nekoliko instrumenata.
Već sam se 1979. godine upoznao s Milom Hrnićem koji je počeo solo karijeru izvan grupe Libertas. Odradio vojsku i diplomirao violinu. Svirao sam s Srećkom Kljunkom i prije Dubrovačkih trubadura u grupi Quorum, no te snimke nikad nisu vidjele svjetlo dana.
S puno ljudi iz Grada sam svirao, ni sam se ne mogu sjetiti, a najduže s Libertasima i Milom Hrnićem 38 godina! S Milom sam ozbiljnije radio na produkcijskom dijelu u pop glazbi, na nekoliko desetka njegovih pjesama kao aranžer i studijski glazbenik i prošao s njime cijeli svijet, nekoliko puta Australiju, Ameriku, Kanadu, cijelu Europu. Jedno vrijeme radio sam i s Dubrovačkim Trubadurima, a imao sam odličnu suradnju i s Đelom Jusićem. Nas dva smo pred kraj rata, kada je okupio generaciju Malog raspjevanog Dubrovnika iz devedesetih, snimili 17 pjesama koje je napisao tijekom rata. U jednom danu sam programirao ritam mašinu kod njega doma jer nije mogao okupiti muzičare, a drugi i treći dan smo u studiju Radio Dubrovnika završili svih 17 pjesama i to na jednoj klavijaturi bez kompjutora. Rekli smo tada da je to sigurno svjetski rekord da sam uspio sam odsvirati kompletne aranžmane, od bubnjeva, basa do svih drugih instrumenata na jednom sintesajzeru i jednoj ritam mašini.
Radio sam jako puno sa splitskim glazbenicima Zoricom Kondžom i Joškom Banovim, Majom Blagdan, Radojkom Šverko… Radio sam i s Antom Gelom, Alanom Bjelinskim. S Terezom sa surađivao puno puta i kao pijanist i kao vokal u studiju pa sam sve odsvirao i snimio njenu verziju „O sveti Vlaho“. Mislim da smo uživo zajedno nastupili usred rata u Male Braće. Olivera sam upoznao na velikoj turneji s Milom po Australiji što je bio prvi Oliverov izlet van Europe, a kasnije je s Dupinima išao na puno turneja.
– Je li točno da je Oliver rekao da je sretan da se rodio prije tebe jer da bolje pjevaš i sviraš njegove pjesme od njega?
– Tu su mi anegdotu prepričali, pa ne znam je li točna. Rekli su mu: jesi li čuo kako te Nevio može odlično pjevat i imitirat na svaki način, a da je on na to rekao: „A šta sam mu ja kriv šta sam se rodio prije njega“.
– Radiš i klapsku glazbu, i sada vodiš klapu Atlant?
– Već punih 16 godina vodim Atlant, snimao sam studijske aranžmane za klapu Ragusa, Maestrale, surađivao s jako puno ljudi u klapama. Radio sam sve osim narodnjaka, što uživo, što u studiju i po cijelom svijetu. Malo je dubrovačkih glazbenika instrumentalista s kojima nisam radio. Nisam se bavio skladanjem, no puno sam radio aranžmana s time da sam sam i svirao svoje aranžmane i u studiju i uživo. Autorski potpisujem samo dvije-tri pjesme Milove „Dužan ljubavi“ i nekoliko pjesama za Veritas za koji je moja supruga Anis i Viki Leinert napisali najviše pjesama.
– Upravo je Veritas i sviranje u Dominikanaca tvoja najduža stalna svirka. Dugo si bio član grupe Veritas i svirao u crkvi.
– Tamo sam počeo svirati kao violinist s 14 godina. Napravili su te 1976. godine u klaustru samostana izvedbu rock opere „Jesus Christ Superstar“ što je bilo nevjerojatno. Bio je to nevjerojatan mladenački zanos pogotovo u to vrijeme kada je pokojni Ivo Martinić otvorio samostan mladima i shvatio da će glazbom privući mlade ljude u crkvu. Masovno su dolazili i oni koji nisu imali običaj ići u crkvu. Od tada sam prešao na klavijature i orgulje i ostao 40 godina za koje vrijeme smo kao sastav Veritas napravili dvije autorske kazete i dva CD-a i na svaku obljetnicu smo radili nešto što nažalost, od ove godine više ne postoji. Vremena se mijenjaju pa izgleda i svećenici, tako da od ove godine Veritas nažalost, više ne svira u Dominikanaca. U samostanu očito ne osjećaju potrebu da tamo treba biti jedan takav tip glazbe. Veritas postoji od 1969. a ja sam svirao od 1976. do 2016. godine, dakle punih 40 godina.
Puno tog se promijenilo, danas je teško objasniti mladim generacijama koliko su velike pop zvijezde bili Trubaduri i kako su dubrovački muzičari kao ti svirali s velikim zvijezdama.
– Vrijeme neminovno čini svoje, a kod nas je rat ostavio veliku rupu, kada su se izrodili neki novi stilovi, a oni koji su stvarali identitet hrvatske pop glazbe su bili tako reći, pred krajem karijera. Došle su i nove forme i mediji, a publika nije znala što je njen identitet jer je postojala ta prevelika pauza. Osobno se nisam nikada ni htio eksponirati, ni danas nemam društvene mreže. Uvijek sam bio kvalitetna desna ruka onome kome je trebalo priskočiti, no bez ljudi moga razmišljanja i mogućnosti snalaženja u raznoraznim žanrovima i instrumentima, ne bi postojala ni kvalitetna produkcija.
U Hrvatskoj imamo nevjerojatan broj instrumentalista, više nego ikad prije i za malu državu koja nikada nije imala veliku pop produkciju, dobro se drži u svim segmentima glazbe kroz hrvatske autore i izvođače. Publika danas ne percipira trodimenzionalno glazbu, svidi joj se glas ili dio melodije, i zato me strah da se pored takve publike, umjetna inteligencija, baš zato što smo mali, ne preuzme pravu krv hrvatske glazbe.
