‘Ne upiri prstom! Ja nisam moja dijagnoza‘, naziv je javne tribine koja se danas održala u Narodnoj knjižnici Grad.
Jesmo li i koliko kao društvo spremni na uvijek nove izazove u očuvanju mentalnog zdravlja pojedinca i društva?, bila je glavna tema tribine.
Govorili su prof. dr. Zoran Zoričić iz Klinike za psihijatriju KBC-a Sestre Milosrdnice u Zagrebu, dr. med. spec. psihijatrije, doc.prim.dr.sc. Tomislav Franić iz KBC-a Split, dr. med. spec. psihijatrije, dr.sc. Silva Povše Capurso s Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece za multidisciplinarnu, intersektorsku i međunarodnju suradnju u Općoj bolnici Dubrovnik, te Irena Primorac Bošnjak, dr. med. spec. psihijatrije s Odjela za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo DNŽ, dok je moderatorica bila Maja Grgurinović, mag.act.soc.
PERSONALIZIRANI PRISTUP
Pozvani su svi zainteresirani građani, socijalni radnici, psiholozi, socijalni pedagozi, zdravstveni djelatnici, nastavnici, stručni suradnici za mladež, predstavnici vladinih i nevladinih organizacija, roditelji i mladi da sudjeluju na panel raspravi koja se provela u sklopu programa psihosocijalne potpore Prekinimo tajni obruč tišine, uz financijsku podršku Ministarstva zdravstva.
Uz dijagnoze ovisnosti česte su i dijagnoze neke psihičke bolesti, istaknuto je na tribini. Zašto mladi često posegnu za alkoholom i drogom iako znaju da je to štetno?, bilo je jedno od pitanja.
– Adolescencija je doba u kojem djeca žele biti samostalna, rade se ludosti, drugi razlog je da testiraju granice, eksperimentiraju i pripadaju raznim subkulturnim skupinama – rekao je Tomislav Franić. – Kad naiđu na drogu i alkohol, a imaju neke probleme, shvate da ta tvar godi, iako ima hrpu negativnih posljedica. A roditelji moraju znati da voljeti ne znači ‘evo ti sve‘ i ‘radi što hoćeš‘. Autoritativno roditeljstvo znači uvijek biti tu i uspostaviti granice, a te granice sve više nestaju. Primjećuje se pomak prema narcizmu, gdje smo dovoljni sami sebi. Pored toga, roditelj svom djetetu ne može biti prijatelj, a to se često čuje u istupima poznatih osoba.
Pandemija je bila trenutak kad se dogodila promjena i počelo se javljati više osoba s problemima?, pitala je moderatorica.
– Moguće da je pandemija i zatvorenost to uzrokovala jer su te osobe bile samo u obitelji. Svakako je jedan od prekretnih događaja – odgovorio je.
Dodao je i da, primjerice, ako ga netko pita izaziva li marihuana shizofreniju, odgovorit će biti ‘zasigurno ne‘, ali povećava li mogućnost za razvoj shizofrenije, odgovor je ‘da‘, što je i dokazano.
Prof. dr. Zoran Zoričić odgovorio je na pitanje postoji li granica između eksperimentiranja i ovisnosti te guraju li ovisnosti u psihičke probleme, ali i obrnuto?
– Užasavam se algoritama u psihijatriji jer to znači pristupiti čovjeku po špranci. Svaki čovjek kao naš pacijent traži personalizirani pristup. Mladi ljudi mogu ući u svijet ovisnosti iz nekog psihičkog problema, depresije, shizofrenije. Postavili ste pitanje o pandemiji, ne mislim da je uzrokovala porast psihičkih bolesti. Mogla je biti okidač, ali ne i sam uzrok.
– Osoba koja ima problem ponašanja sa 16 godina, ili se povlači u sebe i postaje ranjiva, pitanje je kako će jednog dana završiti. Isto je s osobom koja s 50 upadne u anksioznost. Prve tri-četiri godine djetetu treba dovoljno topla majka i dovoljno prisutan otac. Onda su roditelji napravili maksimum da zaštite svoju djecu. A otac najbolje što može napraviti je voljeti djetetovu majku. Poslije se stvar komplicira. Pubertet je pobuna protiv autoriteta oca. Adolescent traži vršnjačku skupinu koja vrši jako veliki utjecaj. Kroz uporabu jointa, alkohola i amfetamina postaje dio grupe da bi bio ‘netko‘. Slijedi desetak godina burnog perioda, nekome kraće, nekome duže, gdje je dio vršnjačke skupine koja je dio odrastanja i Bogom dano iskustvo. Prolaze se krize autoriteta, kriza seksualnosti i ‘tko ja jesam‘ – pojasnio je Zoričić.
– Stereotip je bio da ovisnici dolaze iz razorenih obitelji, ali u Hrvatskoj to nije istina. Imamo trećinu ovisnika iz normalnih obitelji. Mladi čovjek misli da je besmrtan. Ima još 60 godina ispred sebe i riskira. Osnovno je pitanje smisla, gdje on sebe vidi za 10 godina. Kad dođe praznina, kaže ‘želim imati‘. Ali čovjek prvo treba postati netko, pa će doći i materijalizacija. Danas je bitno imati, a ne biti – rekao je Zoran Zoričić.
– Droge dolaze sve gore, danas su heroin i kokain koncentrirani, strah nas je fentanyla. Sve je više amfetamina i kokaina. Amfetamin se proizvodi u Europi. Kokain nas je preplavio. U susjedstvu nam je zemlja koja ne proizvodi kokain, a kontrolira 50 posto proizvodnje kokaina. Teško se s tim boriti, a kontaminira cijeli ovaj prostor. Koruptivna moć je ogromna. Od onih koji bi se trebali boriti protiv toga, teško je reći tko je na čijoj strani. Iskustvo uzimanja kokaina i amfetamina više ne dosiže zadovoljstvo jer s vremenom više ne djeluju i ne izvlače iz depresije, a ovisnici ih moraju uzimati jer su ‘navučeni‘ – istaknuo je Zoran Zoričić.
STVARI POSTANU OZBILJNE
– Ono što je problem ovdje u Gradu, pored psihostimulativnih sredstava, jest da se sve češće susrećem s ljudima u kasnim tridesetim godinama, sa sređenim životom, a konzumiraju kanabis od 16. godine i ništa više. No, kad napravimo test, pokaže mnogo štošta. Naime, osim ‘trave‘, stavlja se sušeno bilje naprskano vrlo širokim rasponom droga, LSD-om primjerice, koje je osoba uzimala i ne znajući što uzima. Onda počne čuti glasove jer ti amfetamini nisu bezazlena stvar koja samo ‘podiže raspoloženje‘, a posljedice mogu biti ozbiljne. Ako i ne uzimaju više tu tvar, mogu ostati psihoze koje treba liječiti do kraja života – naglasila je Irena Primorac Bošnjak.
– Neosporna je i duhovna uloga, posebno u prevenciji. Ono što često čujemo ‘ja, Hrvat katolik‘ nema protektivnu ulogu, nego treba poštovati principe koje ta vjera nudi. To je ključ, da osobe poštuju religijska načela religije kojoj pripadaju. U terapijskom smislu je pozitivan efekt duhovnosti jer daje odgovor na pitanje o smislu života i jednom dijelu ljudi to pomogne, u izlazu iz egocentričnosti, da se osvrnu oko sebe i vide da i drugi ljudi postoje i imaju svoje potrebe – dodala je.
– ‘Napravite mi ga normalnog pa mi ga vratite‘, ima i takvih zahtjeva. Stopa ovisnika je otprilike kao u cijeloj Hrvatskoj, a broj ovisnika ostaje iz godine u godinu približno isti. Smanjuje se broj ovisnika o opijatima, jedan dio na žalost umre, nismo imali slučaj u zadnjih par godina da se netko predozirao, nego to budu zatajenja jetre i slično jer tijelo više ne može izdržati. Događa nam se da značajno raste broj ljudi koji traže pomoć zbog amfetamina ili kokaina, a dođu tek kad dožive psihotičnu kompenzaciju. Dolaze kad stvari postanu jako ozbiljne. Osnovni problem u našoj županiji jesu psihostimulativna sredstva – istaknula je Primorac Bošnjak.
Na pitanje kako smanjiti stigme, te kako dijagnoze prihvaćaju roditelji, odgovorila je Silva Povše Capurso.
– Mislim da je nedopustivo da nam roditelji kažu ‘ne moramo ih više sakrivati‘ ili da se deru za njima kad će odgojiti svoje dijete. Druga djeca bježe od njih jer im tako kažu njihovi roditelji. Pretpostavljam da je to i razlog zašto nekad roditelji ne prihvaćaju dijagnozu svog djeteta. Kad dijete ima Down sindrom, to je simpatično, ali kad ima autizam i ponaša se iznenađujuće, to je dosta teže. Roditeljima je jako teško, treba im podrška. U nekim anketama koje smo radili ističu da i sami očekuju podršku jer posebno u početku nisu ništa shvatili. Treba im kontinuirana podrška, u što su udruge i uključene – rekla je.
Što učiniti ako posumnjamo da nam je dijete posegnulo za nekim opijatom?, postavljeno je pitanje iz publike.
– Zatražiti termin u Zavodu za javno zdravstvo na Odjelu za mentalno zdravlje. Nije smisao da skrivamo, da svijet ne bi saznao, nego doći do ljudi koji mogu pomoći – odgovorila je Irena Primorac Bošnjak.
Što ako se dijete opire pomoći, a uočene su promjene u ponašanju?
– Pristupiti mu otvorenom komunikacijom, pitati možemo li nešto pomoći – sugerirao je Tomislav Franić. – Nitko mi ne može reći ‘ja ne mogu ništa svom desetogodišnjaku‘, isparat‘ ću i zapaliti svoju diplomu ako je to tako – rekao je na temu pomoći zdravom djetetu koje je probalo neki opijat.
– Roditelji podmeću leđa, često žmire na neki problem – dodao je Zoran Zoričić. – Obitelj kompenzira funkcionalnost ovisnika. Mora se napraviti krizna situacija, izbaciti ga iz kuće ako je punoljetan. To je input da dođe u prigodu da nešto napravi u vezi svoje ovisnosti.
Postavljeno je pitanje iz publike kako pomoći nekome bliskom tko je ovisan o marihuani.
– U društvu vlada percepcija da je marihuana bezopasna. Ali dugoročno, može biti okidač i za shizofreniju, tako da nije uopće bezopasna – odgovorio je Zoričić. – Ako je djetetu 14 godina, nitko mi ne može reći da ga otac ne može privesti na pregled. Ako otac to ne može, može razrednik, uključuju se institucije i radi se obavezno testiranje na sve psihoaktivne tvari. Ako govorimo o 24-godišnjaku, to teže ide i treba puno više diplomacije. Ali ako živi s roditeljima, tu je moć roditelja veća. Postoji centar, postoji općinski sud. Mora se isprovocirati krizna situacija i promjena – savjetovao je.
