Prošli sam tjedan proveo na mnogobrojnim sastancima s ljudima iz turističke branše. Hotelijeri, vlasnici restorana, vlasnici turističkih agencija, taksi vozači te čak jedan gospar koji je inzistirao na tome da je “iskusni kustos”, a zapravo iznajmljuje daske za veslanje – svi oni s istim pitanjima; prvo je “jesmo li se sa skupoćom izbrisali s tržišta, a drugo “možete li mi pomoći da nađem radnike?” Bio je to vrtlog emocija, ali ne radosnih već zabrinutih kao da smo u ofucanom luna-parku koji još radi, ali su šarafi stari i izlizani pa svaki čas sve može otići k vragu.
Ove godine Dubrovnikom ne odzvanja samo zvuk klapske pjesme i cvrčaka, tu je i kolektivni jauk turističke branše o pitanju (pre)skupoće i potrage za radnicima. Nakon puno ispijenih kafa i razgovora uspio sam doći do nekih zaključaka. Prije svega, manje je dolazaka ili nježnije rečeno, u stagnaciji su. Drugo, porasli su prihodi, što bi u prijevodu značilo da je službeno Dubrovnik skuplji nego lani.
I nitko zbog toga ne pada u afan, niti uzdiše jer svi smo znali da će doći do ovoga. Iako u dijelu tržišta vezanom za luksuz ide bolje nego lani. Ako ste osoba koja hladno može potrošiti 28 eura za pjat paste uz predivan pogled uz more, visoka cijena vas od toga neće odvratiti. To je zapravo razumljivo jer je inflacija za njih samo teorijski koncept jednako kao što su klimatske promjene guverneru s Floride.
Sve navedeno vodi nas do ključne stvari, Svetog grala turističke industrije – vrijednosti za novac. Biti skup nije nužno loše, niti je biti jeftin nužno dobro. Jedino što u ovom slučaju vrijedi je to jesu li turisti dobili ono što su platili. Njorgaju, ali plaćaju. Turizam je stvar percepcije, percepcija je emocija, a znamo da je to “klimava” valuta. Trenutno stanje nam baš i ne ide na ruku jer smo kao destinacija smješteni negdje između “Disneylanda s dobrom morskom hranom” i “Najnapučenije Instagram lokacije”. Zbog toga je došlo vrijeme da promijenimo narativ.
I taman kad smo počeli paničiti “što sad”, eto nama dara s neba! Prije neka dva tjedna britanska PR agencija poslala mi je izjavu za javnost s izvanrednom viješću: Dubrovnik je prema turističkom indexu imenovan Najsigurnijim europskim gradom. Slušajte, budimo iskreni, nije nam baš odbor za Nobelovu nagradu dodijelio nagradu za životno djelo. Samo istraživanje nije na razini doktorata; riječ je o “pogledajmo Google statistiku o stopi kriminala, upucajmo je u Excelicu pa ćemo vidit što smo dobili.” E, ali, falabogu, pobijedili smo.
Iza nas je Talin, slijedi Varšava. Bio sam u oba grada i odgovorno tvrdim da ćemo uz takvu konkurenciju svaki put pobijediti. Nakon te objave, vijest se proširila svim medijima poput šumskog požara (znam da nije najsretnija usporedba, ali je najbolja). Lokalni su mediji tu vijest dočekali uz fanfare. Nacionalni mediji nas hvale, ali kad su nas se uhvatili strani mediji, e, to je bilo to!
Odmah sam sljedeći dan u jednim od najutjecajnijih britanskih novina ugledao naslov “Posjetite otok Lopud pored najsigurnijeg grada u Europi”. Odjednom su sve vijesti o Dubrovniku nosile zlatnu značku najsigurnijeg grada u Europi. Evo o čemu je riječ: sigurnost je neprocjenjiva! Živimo u Europi gdje na jednom kraju kontinenta već treću godinu bukti rat. Diljem svijeta vlada nestabilnost koja je postala “novo normalno”.
Mir i sigurnost nisu samo poželjni, oni su postali rijetkost. Ako turist želi skuplje platiti sobu s pogledom, zamislite koliko će platiti da dođe tamo gdje je siguran. Sve će oprostiti, koktel od 12 eura, dugački red za na zidine pa čak i nadrndanog konobara. Ne postoji cijena za mirnu noćnu šetnju ulicama Grada i spoznaji da vam je torba na stolici sigurnija nego na većini ostalih europskih odredišta. I to bi trebao biti taj narativ.
Pustimo gužvu ili cijenu vode koja je skuplja nego benzin u nekim zemljama. Da je Dubrovnik najsigurniji grad u Europi treba otisnut na majicama. Ma treba to uklesat u kamen (ne doslovno, naravno). Treba trubiti o tome i samo o tome, šapnuti u uho onom turistu koji čeka u redu za sladoled.
Ljudi moji, imamo čisto zlato u rukama. Sve ostale destinacije prodaju sunce, more i zalaske. Mi smo sigurna luka u vrtlogu globalnog kaosa. U industriji u kojoj je percepcija sve, mi imamo asa u rukavu. Na kraju svega, kako u životu, a tako i u turizmu, šlag uvijek dolazi na kraju, tj. vrh. Dubrovnik ima sunce, more, pogled, ma ima sve, a sad ima i priču. U svijetu ovisnom o lošim vijestima, možda je najsigurnije prodati sigurnost. Dobrodošli u najsigurniji grad u Europi! U Dubrovnik!
