Kralj horora Stephen King već desetljećima popularnu kulturu napaja književnim prikazima prigušenog nasilja i prepasti koje kao po pravilu potom prelaze u filmsku dimenziju. Takav je usud s popriličnom odgodom doživio i ‘Dugi hod‘ (The long walk), distopijski survival triler nastao po Kingovu istoimenom predlošku pisanom pod pseudonimom na izmaku 1970-ih. Premisa o poratnom totalitarnom režimu koji mladiće potiče na natjecanje u naizgled laganom hodu bez jasno naznačenog cilja ne čini se bogzna kako obećavajuća, ni narativno ni karakterno razotkrivajuća po aktere.
Koračanje šačice obješenjaka po tankoj asfaltnoj podlozi usred ničega u sat i pol vremena trajanja filma gledatelja lako može zasititi, ali i zaintrigirati. U slučaju ‘Dugog hoda‘ prevagnulo je ovo drugo jer dinamika radnje s prevaljenim miljama ne jenjava, kao ni različitost reakcija likova suočenih s neumitnom pogibijom. Ovu ‘kingovsku‘ epopeju o alternativnoj Americi koja filmskim ugođajem povremeno nalikuje stvarnoj (militarizacija društva, kolektivitet, desničarenje i paranoja) redateljski potpisuje Francis Lawrence.
Profesionalac kojemu su četiri nastavka ‘Igara gladi‘ s prezimenjakinjom Jennifer u glavnoj ulozi obilježila valjda četvrtinu redateljske karijere i ovdje pokazuje istančan osjećaj za podgrijavanje akcije kroz psihološka stanja protagonista u borbi za preživljavanje. A borce hodače predvodi ‘ebony and ivory‘ tandem mladih glumaca. Cooper Alexander Hoffman (inače sin poznatog glumca Philipa Seymoura Hoffmana) nakon odličnog debija u ‘Pizzi od sladića‘ i ovdje potvrđuje naslijeđeni glumački gen. Njegov lik Raymonda Garratyja, All- American dečka s petljom i snažnom motivacijom za pobjedu u šetnji smrti sve vrijeme štiti film od rizika repetitivnosti i dosade.
Na toj mu je stazi ravnopravan partner David Jonsson (Alien:Romulus) koji svom junaku, životnom pehistu Peteru McVriesu, udahnjuje notu ljudskosti i tračak nade u sveopćoj tami. Ni drugi hodači nisu tek puki statisti. Ima tu raznorodnih osobnosti strogo ograničenog roka trajanja, ali pamtljivih. Iritantno pogubljeni potpaljivač nereda Barkovitch(Charlie Plummer), zlosretni sin moćnika Stebbins (Garrett Wareing), nadobudni štreber Olson (Ben Wang), samozatajni urođenik Parker (Joshua Odjick), dio su ekipe namamljenih u kojoj ima i nesuđenih biografa, ljudi s probavnim problemima, ambicioznih protuha…A na čelu kolone, u maskirnoj uniformi majstora ceremonije, s platforme bojnog oklopnjaka urla Major.
Uloga glavnog negativca, karikaturalne pojave iza sunčanih naočala, neočekivano je pripala veteranu Marku Hamillu (Star Wars). Pomalo je bizarno gledati čovjeka koji je oživio Lukea Skywalkera, borca za slobodu od galaktičke tiranije, kako glumi fašistoidnog časnika US Army. Jedini ženski lik, Raymondovu očajnu majku Ginnie, suptilno oblikuje Judy Greer.
‘Dugi hod‘ dobro drži kondiciju do ciljne linije kad pomalo ispuše u zbrzanoj završnici garniranoj patetikom, no to ne škodi previše cjelini čija je poruka jasna. Darvinizam je prirođen čovjeku, ma u kojoj se distopiji zatekao. Živiš dok hodaš, a ako usporiš ili ne daj bože staneš – nema ti spasa.
