Svoj radni vijek proveo je za volanom vozila Hitne pomoći. Počeo je onda kada je u Dubrovniku bilo tek jedno interventno vozilo koje je pokrivalo područje od Konavala do Pelješca. Gospar Pero Bajurin, po struci automehaničar, počeo je voziti 1975. i to najprije, kaže nam, rajonske liječnike u kućne posjete.
– Kad bi doktori završili ambulantu, razvozio sam ih u posjete, radno vrijeme je bilo do ponoći. Svaki je imao svoj rajon, pacijent bi se naručio, ostavio bi adresu na porti kod dispečera i onda bi doktor išao u posjete. Vozio sam ih tad u manjem autu – kaže Pero pa se prisjeća liječnika koji su se izmjenjivali u vozilu: Duboković, Domes, Avdić, Zuanić, kasnije i Ljevak, doktora Šeparevića je puno puta vozio.
Nakon što je u Mostaru položio dvogodišnju visoku kvalifikaciju za vozača, što je bio uvjet da može voziti Hitnu, zaposlio se 1978. godine.
Jumperom s Pila
Do 2008. godine, kad je pošao u mirovinu, prevalio je bezbroj kilometara:
– A koliko sam bolesnika prenio! U ekipi je bio doktor i tehničar koji bi išao po pacijenta, trebalo mu je pomoć, tko će drugi? I vozio sam i nosio, ‘stotine tona‘ čeljadi… Najteže je bilo skalat‘ bolesnika sa Svete Marije na Stradun, to je ubitačno, čovjek 120 kila i kalaj ga doli u dvojicu… zato danas bole i krsta i koljena od tereta kroz tolike godine!
Radilo se 12 sati, u smjenama, dan, noć i slobodan dan. Ako bi netko bio na bolovanju na poslu se ostajalo, kaže, 24 sata u komadu. ‘Kad sam počeo radit‘, bilo nas je samo četvorica vozača, trebalo je izdržat smjenu i bit stalno spreman i koncentriran, naporno je bilo užasno‘. Spominje vozače: Miloš Poledica, Branko Popović, Mladen Bečić, Vinko Đurasović. S vremenom su se zapošljavali novi vozači pa su mogli dobiti i dva slobodna dana nakon noćne smjene. A vozilo je bilo šire i veće od ovih današnjih.
– Bio je tada Citroen Jumper, širi od ovih današnjih sigurno 20 cenata i duži pola metra. Jumperi su ogromni auti prema ovima sad. Ali moglo se i s njime velikim isto uć‘ u Grad s Pila – kaže Bajurin.
Danas to nije slučaj jer Hitna na intervenciju u povijesnu jezgru uvijek ide duljim putem, preko Ploča. Pitate li za razloge, spominje se nužnost nabavke još užeg vozila od postojećeg, a kao problem se navode ‘čepovi‘ turista u vratima od Pila koji, realno, ne idu u prilog hitnoj intervenciji. U ondašnja doba, doduše, bilo je manje turista, ali medicinska vozila su bila šira i veća pa se ipak ‘kad je bilo žurno, uvijek išlo kroz Pile u Grad, ako smo recimo vozili kroničara išlo se preko sv. Jakova i Ploča u Grad‘. Kroz Vrata od Pila stiglo bi se za pet minuta, a preko Ploča za petnaest. Iz Opće bolnice gdje su malo prije Domovinskog rata preselili s Boninova, iz Stare bolnice.
Ekstra senj
– Bilo je malo grubo ulazit s Pila, ali ima na zidu jedan senj na kojega sam uvijek gled‘o kad sam ulazio. Nije se trebalo vraćat‘ natrag, revizirat‘ što mi vozači rečemo, nego se uglavnom iz prve ulazilo kroz vrata – kaže umirovljeni vozač pa pojašnjava kako je znak ustvari crnilo na zidu uzrokovano vlagom, ‘toga ima na sto mjesta po Gradu‘. Ali ovaj je tadašnjim vozačima Hitne bio od koristi, služio kao orijentir.
– Nije to ekstra senj, ali je značio, kad bi doš‘o do njega, naglo bi smot‘o lijevo i ulazio normalno na Stradun. Taj senj je na bandi đe je bio kamenoklesar ispod skala, na zapadnom zidu ulaza u Grad.
U zidine je ulazio nebrojeno puta, ‘tad je bila i veća potreba jer u zidinama je živjelo pet, šest tisuća stanovnika‘. A područje koje su pokrivali – ‘ajme, ogromno!‘
– Sjećam se jednu noć smo ja i doktorica Adžović koja je tada bila dežurna, morali na Pelješac, u Trpanj na intervenciju. Sve se pokrivalo, Pelješac, Primorje i na ovu stranu Konavle do Molunta. Prometne se svuda mogu dogodit‘, a bolesti i nevolja koliko hoćeš. Intervencija bi dnevno bilo deset, užalo bi bit i po petnaest, a nekad tri ako je miran dan. Bio bi to baš dobar dan – kaže nam.
Težak je to posao, stresan, treba biti koncentriran u vožnji jer ‘svakome se svašta može dogoditi u prometu‘, a vozači Hitne moraju ići brzo u nadi da će spasiti život. Uistinu, oni doslovno ‘trče‘ s vremenom jer znaju da pacijent u vozilu vremena nema.
– Ideš brzo, možeš pogriješit, udarit đe god. Na sreću, im‘o sam samo jednu prometnu, u Domovinskom ratu, kad se noću vozilo bez svjetala. Na Vojnoviću je jedan bojovnik ostavio malog tamića na putu jer se ili pokvario ili nestalo goriva, i tu noć smo trojica ‘ošinula‘ u njega. Srećom nije bilo nekih posljedica, nitko nije strad‘o. Takav je pos‘o, moraš ić, nije bitno je li rat ili mir. Što ću vam reć‘, 6. prosinca 1991. sam bio na Stradunu kad je bilo najgore. Ranjen čovjek, ideš, nema odustajanja. Znaš da je opasno, ima i malo straha, ali voziš, pa k‘o živ k‘o mrtav – ističe Dubrovčanin.
Otpusni ventil
Dosta toga je gospar Pero vidio, proživio, pokušao zaboraviti. I sve je ostavilo traga jer ‘nije lako vidjeti ljudsku patnju‘.
– Bilo je baš strašnih slučajeva. Sjećam se prometne nesreće, idemo tu noć prema Debelom brijegu, bila je dežurna doktorica Adžović. To je grozno bilo vidjet, četiri mlada momka poginula, četiri života odnijela cesta. Ostane to u glavi, ali takav je pos‘o. Kad vidiš čovjeka unesrećenog, cijelog krvavog, ne znaš je li živ, to je grozan osjećaj. Ali prilagodiš se, iako nije bilo ugodno, ne! Dogodilo mi se nekoliko puta da je pacijent preminuo u vozilu. Strašno! Nemam riječi kojima bih to opisao. Emocija je tu puno, nekad bi plak‘o ko kiša, pogotovo kad su djeca bila u pitanju – na sami spomen oči mu se i danas napune suzama.
Neke situacije pamti kao da su se jučer dogodile, urežu se u sjećanje, ne daju se izbrisati. Jer nema onog famoznog ‘off‘ pa da isključiš osjećaje. Što ga je, unatoč težini, održalo u tom poslu?
– Kad pomogneš čovjeku, to je najvažnije. Sretan si kad ga dovedeš živa, da ga medicinari smjeste i rekuperaju u bolnici i da čovjek bude u redu. To mi je bilo najveće zadovoljstvo i to me držalo svaki dan – iskreno će gospar Bajurin. A i radna ekipa je bila super, ‘lijepo smo se družili, svi k‘o jedno bili, i danas se čujemo, prijateljstva ostanu‘.
Dobrovoljni je darovatelj krvi, krv je dao 37 puta kako bi drugome pomogao, ‘onda je doš‘o tlak, da nije do sad bi dao stotinu puta sigurno‘.
– Posao vozača Hitne nije mi bio prva opcija, ali očito mi je bio suđen. I nisam požalio, opet bih isto, vozio i pomagao. Plemenit je to pos‘o, često rastuži ali kad pomogneš, i nahrani dušu – kaže nam ovaj 77-godišnjak rodom iz Hodilja, koji od mladosti živi u zidinama, u Ulici sv. Josipa.
Otpusni ventil od tolikog stresa pronašao je u ribanju.
– Moraš nečim liječit‘ živce. Volim to, ribam i kad pođem u Hodilje, a i u Gradu imam barku, pa đegod pođem – kroz osmijeh će.
