Sveti Maksimilijan Kolbe nazivao je Čudotvornu medaljicu svojim „metkom“ u duhovnoj borbi za duše. Mnogi sveci imali su svoju omiljenu molitvu kojom su tražili Božju milost za obraćenje zalutale duše.
Za svetog Maksimilijana Kolbea, Čudotvorna medaljica bila je njegovo duhovno oružje po izboru. Kolbe je postao uvjeren u duhovni utjecaj Čudotvorne medaljice kada je čuo priču o Alphonsu Ratisbonneu.
Ratisbonne je od jednog obraćenika na katoličku vjeru dobio Čudotvornu medaljicu. Iako je u početku odbijao nositi medaljicu, odlučio ju je ipak staviti oko vrata i svakodnevno moliti molitvu Spomeni se (Memorare). Smatrao je da mu ne može naškoditi, a istovremeno je želio time ismijati katoličku vjeru.
Čudotvorna medaljica
Jednog dana, kada je ušao u crkvu, činilo se da je čitava prostorija obasjana čudesnim svjetlom. Pogledao je prema oltaru, odakle je dolazilo svjetlo, i ugledao Djevicu Mariju, točno onako kako je prikazana na Čudotvornoj medaljici. Izašao je iz crkve u suzama, držeći medaljicu u ruci i obratio se na katoličku vjeru.
Sveti Maksimilijan Kolbe, čuvši ovu priču, doživio ju je kao glavni poticaj da sam počne širiti Čudotvornu medaljicu.
U jednom pismu opisao je svoje viđenje medaljice: „Čudotvorna medaljica treba biti oružje, metak, kojim se koristi Vitez Bezgrješne. Čak i ako je netko krajnje pokvaren, ako pristane nositi Čudotvornu medaljicu, daj mu je, moli za njega i s vremena na vrijeme blago mu progovori, pokušavajući ga dovesti do toga da zavoli Majku Božju i da joj se utječe u svim svojim poteškoćama i napastima. A onaj tko iskreno počne moliti Bezgrješnu, uskoro će biti potaknut i na ispovijed. Mnogo je zla u svijetu, ali imajmo na umu da je Bezgrješna još moćnija.“
Čudotvornu medaljicu Kolbe nije samo dijelio, već su je nosili i članovi njegove redovničke zajednice, kao i vjernici okupljeni u Miliciju Bezgrješne – duhovni pokret koji je osnovao.
Važno je napomenuti da medaljica sama po sebi nema nikakvu moć, već se u Katoličkoj Crkvi smatra sakramentalom – znakom koji izvanjski izražava i posreduje duhovne stvarnosti i Božju milost, u skladu s vjerom i raspoloženjem primatelja.
Kao i kod svih sakramentala, obraćenja i čuda se događaju kroz Božji providnosni plan, koji potiče vjeru u Isusa Krista. Sva slava pripada Bogu, koji se može poslužiti i materijalnim stvarima kako bi doveo duše natrag k sebi.
Kolbeovo proročanstvo: ‘Ovim vremenima dominirat će sotona, a ni najpametniji ne smiju ovo činiti’
