On je bio vezni igrač Uniteda, ona je radila u tvrtki za tekstilne strojeve: između kartanja, filmova i izleta na rijeku dvoje su se voljeli do smrti. Onda, odjednom, telefonski poziv…
Zvonjava telefona odjekivala joj je u glavi do kraja života. Jer tog dana, kada je tril prekinuo dosadni mir kuće, njegovo se postojanje zauvijek promijenilo. Imala je dvadeset jednu godinu, nešto više od djevojčice. Glas, kojeg se nikada nije dobro sjetila čiji je, rekao joj je da mora požuriti, dogodila se strašna nesreća, da mora uzeti taksi, otići do zračne luke Manchester i od tamo odletjeti za München. “Zašto?” upitala je s ono malo snage što joj je preostalo u njoj. Glas je dvaput ponovio samo jedno ime: “Duncan… Duncan…”. Ostala je nekoliko trenutaka sa slušalicom uz uho, a zatim je, kao u transu, stavila nešto u kožnu torbu, pozvala taksi i potrčala prema boli.
