-Cijeli život sam želio imat‘ barku. Od 15. godine radio sam na Igrama i svim mogućim drugim događajima i ljeti nisam mogao koristiti barku pa mi je bilo glupo i kupiti. Kupio sam je tek pred sami rat, i to Istranku, ali onda su me ovi ‘oslobodili‘ od barke i riješili mi problem” – uz smijeh počinje priču o barci zvanoj Naprijed s obrnutim slovom P, koja mu je i dalje vječna želja, Enio Kapidžić.
Enija znaju svi, od Igara pa kasnije do Odašiljača i veza gdje je dočekao mirovinu, i najviše od svega volio je kroz život ‘spašavati‘ nešto što je staro, često i osuđeno na propast, ali za njega je to bio nekakav neodoljivi zov.
-Uvijek sam imao neke starudije, od baraka, pa auta, i danas popravljam pa i skupljam stare radije, eto ima bit da imam uzorak!” – kaže Enio i priča o svojoj drvenoj barci, što nam je i povod za razgovor te kako je nakon gotovo 100 godina otišla na jedno drugo putovanje i u ruke Dubrovačkih muzeja.
Lijepa drvena trajeta sama je za sebe veliki projekt. Tko nije imao drvenu barku, taj ne zna što su ni radosti ni muke, a ponude da vam je netko ipak plastificira često su završavale onom – pa neka je još malo.
Ostavši i bez Istranke, došla su druga vremena, a posao u OiV uključiovao je puno sjedenja.
-Došla je 2000. godina i posao na Srđu mi je bio sjediš, nerviraš se i voziš auto i trebalo mi je nešto fizički. Družio sam se tada puno s Miljasom, malo radio s njime na Roditelju i tad se zaljubio u drvo. I baš tad se pojavila ova barka i Niko mi je pomogao da je mogu uzet‘, odmah sam se u nju zaljubio. Bila je već tad u lošem stanju, odmah je trebao dobar popravak, pomogao mi je pokojni meštar Biliš i 15 godina sam stvarno uživao na njoj. Biti na barci i jedrit‘, to je nešto fenomenalno. Specifična je ova barka, to je naša stonska gradnja, uska duga Trajata, ide pod gajetu ali je to barka veslarica za ribanje. Ova nije služila kao ribarica nego više kao teretna barka. Učinjena je 1927. godine i bila je u familiji Vitković cijeli jedan vijek i othranila je tu familiju. U mene je došla tako, produžio sam joj jedno 20 godina života i onda su mi prijatelji poklanjali tri đornate, a da će mi je oni zatvorit u plastiku. Meni bi ostalo da je sredim, i to bi bio sam po sebi veliki posao nakon plastificiranja, ali eto nisam htio, htio sam je sačuvat u drvu i to je to. Jedna je od rijetkih, tko zna ima li ikoja takva sačuvana i zahvaljujući Željku Ćatiću i Muzejima otputovala je u Kabogu. Ostat će sačuvana, uredit će se, nadam se da će ponovo doć‘ u Porat da bude pokretni eksponat jer ima sve uvjete za zaštitu kao kulturno dobro. Fali joj dvije godine do 100. rođendana. Nije to mala investicija, ali je u dobrim rukama i na lijepom mjestu, mislim da joj je sudbina dobra.” – priča Enio a iz svake riječi mu se osjeća žal. Čak i ako zna da je u dobrim rukama.
Drvena barka, tko je imao, zna: popravcima i mijenjanjima produljuje joj se život. Svaki put kad treba učinit kakav novi dio, prvo treba pronaći adekvatno drvo, a ovdje je u pitanju, kao i u brojnim starim dubrovačkim barkama, murva.
-Tri-četiri godine sam aktivno radio na njoj, 50 posto sam je spasio. Bila je doživjela od nevremena havariju tu na vezu. Jedrilica do nje je izlupala, ona je dobila velika oštećenja i morala je ići vanka i tad se otkrilo koliko je ustvari sve gnjilo. A suhi vez itekako košta. Ali tad sam sve što sam mogao nabavio da traje, murva je strašno skupa i rijetka, nabavio sam je, stavio rostfrajne vite,… koliko sam uvalio u nju mogao sam imat jahtu!”
Nakon toga Eniju je nastradala supruga i barka je izgubila prioritet.
-Godinu dana bavio sam se ženom, a barka je stradala. Ali eto, došlo joj je vrijeme da je dam u ruke Muzeja. Pomagala mi je puno dok sam je radio i udruga Nazbilj, dali su mi tračnu pilu pa sam mogao sam raditi na barci, ali meštara više nema. Ima još jedan meštar Mage u Dolima, on je jedini i prekrcan je poslom, ne znam kako je na Korčuli, znam da se ovi na Murteru ozbiljno bave time, čuvaju svoje, regatavaju, popravljaju i grade, ali ovdje koliko znam nema nikoga. Kad se drvena barka izvadi vanka zakon je da se posao učini što je brže moguće jer je njome biti van mora smrtna presuda. Presuši se i adio. Radio sam, a ona se otvarala, iako sam je svaki dan kvasio, stavljao mokre spužve i dosta sam je uspio održati. Ali ona je u ovih sad godinu dana zapravo otišla na brzinu. Nije baš da sam imao previše opcija, zato sam je regalo, to je najbolje, šteta je ne zaštitit‘. Barka mi je dala zdravlje. Kad se drvena barka radi je veliki pos‘o, ali lijepi i umjereno fizički težak, gibaš se sto posto, a mora ti glava radit‘ 200 posto… Stvarno je ispunila svrhu. Uostalom još jedna stvar zbog koje mi je žao je Posat. To je bilo jedno posebno mjesto, tamo se gradele nisu gasile, toliko da mi je bilo žao bacit barku u more i mjesec dana duže. Ide netko u more, -tratamenat, ide vanka – tratamenat. Onda otkad je Luka uzela koncesiju adio. Dole su se pekli janjci u moru, bilo je lijepo i dobro društvo i dobar posao. „- podsjeća Enio na činjenicu da se sve više gubi onaj neki duh nekog mjesta kao što je bio Posat. Tuga za barkom i za Posatom još nije prestala.
-Drago mi je sad da je ispalo ovako. Sad sam kupio plastičnu barku Istranku ali nisam se još naviknuo, para mi se k‘o da je i nemam. Nemam na njoj što činit‘, sjedneš i voziš. Ali ja sam i aute imao takve, vazda neke oldtimere koje je trebalo popravljat. Nikad ništa novo nisam kupio, a mogao sam ali vazda me kopkalo ono spašavanje i popravci. Što ću kad mi je gust, popravljam i stara radija, sve mi je polovno i staro.”– smije se Enio.
Jednom kad se barka uredi pod oznakom Muzeja, restaurira i ponovno bude reprezentativna, volio bi je ponovno vidjeti u Portu. Nada se svakako, jednom kad se to dogodi, da će mu bar dati da učini đir.
„Zamisli takvu reprezentativnu barku, dođe kakva delegacija pa oko grada s njome… Divota.”
