Kada govorimo o, nazvat ću je tako, “muslimanskoj geocivilizaciji”, vrlo je lako zaključiti kako postoji cijeli niz dovoljno snažnih i perspektivnih država. Ali jedna je od njih jedinstvena – Iran!
Dovoljno je pogledati geografsku kartu svijeta i uočiti da je ta zemlja središte svijeta i njegovo ključno raskrižje. Na sjeveru ga oplakuje Kaspijsko more koje ga veže sa sjevernim prostorima euroazijskog kontinenta, na zapadu i jugu omeđuje ga Perzijski zaljev, na čijem ulazu Iran kontrolira Hormuški prolaz koji ga pak povezuje s Indijskim oceanom, a time i cijelim svijetom.
Iranci su stvarni nasljednici Perzijanaca, nacija je samo vratila staro ime kroz promjenu naziva zemlje iz Perzije u Iran 1935., pri čemu je Iran (Veliki Iran) bio naziv zemlje iz drevnih vremena, dok je Perzija europski toponim koji su osmislili antički Grci.
Dakle, današnji stanovnici te zemlje kontinuirani su etnos, potpuno suprotno onomu što mnogi koji to ne znaju misle o današnjim Egipćanima ili pak Grcima kao potomcima stanovnika istoimenih drevnih civilizacija. Prvi su Arapi, doseljeni na prostor drevne egipatske civilizacije na čije su nasljeđe s pravom ponosni i koje čuvaju kao vlastito dobro. Današnji pak Grci u etničkom smislu također nemaju baš ništa s antičkim grčkim stanovništvom odnosno civilizacijom. S Iranom je, dakle, stvar potpuno drukčija. Riječ je o zemlji koja je zasebna civilizacija, koja je svoju povijest vremenski dijelila još s Rimskim Carstvom i Aleksandrom Makedonskim. On je pak prvi koji je Perzijsko Carstvo uspio osvojiti u 4. stoljeću pr. Krista, ali ne i dugo zadržati jer je neočekivano brzo umro, već u 33. godini života. Zanimljivo je podsjetiti i kako se Perzijsko Carstvo 1722. našlo istovremeno u ratu s carskom Rusijom i Osmanskim Carstvom, ali se uspjelo obraniti iako je od tada znatno oslabilo.
Povijest tog carstva neiscrpno je vrelo važnih događaja koji ukazuju ne samo na njegovo stvarno bogatstvo i moć koji su s razlogom prelazili i u legende ovjekovječene u mnogim bajkama i književnim djelima nego omogućuje i bolje razumijevanje svega onoga što danas karakterizira ne samo taj nego i puno širi geografski prostor – između ostalog i u geopolitičkom kontekstu. Štoviše! U njemu možda i najviše. Povijesno nasljeđe slično iranskom imaju još samo Kina i Indija sa svojim civilizacijama koje potječu iz drevnih vremena – nekoliko tisuća godina prije Krista. Ostale su civilizacije odavno prestale postojati, prije svega nakon ekspanzije europskih sila u kasnom srednjem vijeku koje su širile svoje kolonijalne posjede, redovito ognjem i mačem.
Prirodna bogatstva
Iranska geoekonomija, tj. ona koja za tu zemlju, i ne samo nju, ima stratešku važnost, temelji se na njezinu golemom prirodnom bogatstvu, prije svega ugljikovodika (nafte i plina), ali i ostalim rudnim bogatstvima, od ugljena, bakra, željeza, olova, cinka itd., zbog čega Iran spada među najbogatije zemlje svijeta, čija se rudna bogatstva, prema javno dostupnim podacima, procjenjuju na čak 27 trilijuna dolara.
Iran je i vlasnik najvećega svjetskog plinskog nalazišta – polja Južni Pars (Katar posjeduje Sjeverni Pars kao dio jedinstvenoga golemog plinskog polja), pri čemu valja podsjetiti kako je nakon potpisivanja Sveobuhvatnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu u srpnju 2015., uz supotpise tzv. šestorke koji su ga de facto činili međunarodnim (ne i de iure) – Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Kine i Rusije – Iran koncesiju za eksploataciju tog polja dao francuskom energetskom divu Total.
Dao je još mnogo toga, poput koncesije njemačkom Volkswagenu u domaćoj automobilskoj industriji, francusko-europskom divu Airbusu za kupnju 200 velikih zrakoplova za potrebe iranskog civilnog zračnog prijevoznika i štošta drugo.
Kada je na vlast u SAD-u 2017. došao Donald Trump (njegov prvi mandat), on je već u svibnju 2018. jednostrano povukao SAD iz tog nuklearnog sporazuma (koji je de facto sprečavao bilo kakvu mogućnost stvaranja iranske nuklearne bombe kroz utvrđeni permanentni i sveobuhvatni nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju – IAEA), obnovio stare i uveo nove američke sankcije Teheranu, a od europskih supotpisnika ultimativno zatražio da se povuku i odustanu od već potpisanih, spomenutih, enormno vrijednih sporazuma s Iranom ili će njihove tvrtke izgubiti američko tržište koje je za njih bilo i ostalo glavno (sve su ovo javno dostupni podaci o kojima smo redovito pisali i na specijaliziranom portalu Geopolitika news).
Video: Iran je vlasnik najvećeg svjetskog plinskog nalazišta, polja Južni Pars, za koje je 2015. koncesiju dao francuskom Totalu
Razvijena industrija
Na kraju se to i dogodilo: europske su tvrtke odustale, iako se europski trio nije povukao iz samog nuklearnog sporazuma, kao ni Rusija i Kina. Ali u drugom Trumpovu mandatu europski trojac de facto je i sam izišao iz tog sporazuma koji više ionako nije imao smisla jer je Teheran, kao protuodgovor na Trumpov potez, ali isto tako i u namjeri da spriječi povlačenje europskih tvrtki iz već potpisanih ugovora, a onda i europsko priključenje novim američkim sankcijama, počeo s postupnim obnavljanjem obogaćivanja uranija. Ostatak priče već znate: EU se krajem prošle godine priklonio američkim sankcijama i pokrenuo oštru protuiransku kampanju koja je kulminirala tijekom nasilnog gušenja prosvjeda u Iranu početkom siječnja ove godine.
Ali vratimo se iranskom bogatstvu. Ta zemlja ima i razvijenu civilnu nuklearnu infrastrukturu, odnosno jednu atomsku centralu Bushehr, koju je izgradila ruska državna korporacija Rosatom koja sada gradi i njezin drugi, a navodno i treći energetski blok. Iran, za razliku od svih arapskih zemalja regije, ima razvijenu industriju, između ostalog i domaću proizvodnju automobila i naoružanja, što nema nijedna arapska. Ima i vrlo obrazovano stanovništvo i razvijen znanstveni potencijal, pa i u sferi nuklearne fizike, a sve to u uvjetima gotovo polustoljetnih strogih međunarodnih sankcija uvedenih nedugo nakon Islamske revolucije 1979.
Npr. Saudijska Arabija tek odnedavno razmišlja o izgradnji svoje prve nuklearke, a nakon Trumpova dolaska na vlast u drugom mandatu pomoć u tome namjerava joj pružiti Amerika. Jedini koji već aktivno radi na izgradnji prve nuklearke jest Egipat, a gradit će je također spomenuti Rosatom pokraj sredozemnoga grada Aleksandrije.
Naftno prokletstvo
Golemo prirodno bogatstvo, prije svega ono naftno, za Iran je ujedno i najveće prokletstvo. Otkako je nafta otkrivena i postala motor razvoja suvremenog čovječanstva, Iran (Perzija) postao je meta vodećih industrijskih zapadnih sila i Ruskog Carstva (od kraja 19. stoljeća). One su od tada nastojale uspostaviti političku kontrolu nad tom zemljom iako se ona povijesno nikom nije dala pokoriti.
Ali oslabljen iscrpljujućim ratovima sa susjedima, Iran je na kraju morao popustiti (ovdje sada ne namjeravam govoriti o šahovu razdoblju u kojem je anglosaksonskim korporacijama dopušteno de facto vlasništvo nad iranskom naftom, ili pak o razdoblju predsjednika Mohammada Mosaddegha koji je nacionalizirao naftno bogatstvo, tj. vratio ga u ruke Irana, da bi ubrzo bio svrgnut pučem u režiji zapadnih sila koje su ponovno na vlast vratile omrznutog šaha Mohammeda Rezu Pahlavija pa sve ispočetka, sve do Islamske revolucije 1979., čije političko nasljedstvo traje do danas). To je, zapravo, po mojem mišljenju, ono najkraće i najvažnije što se može reći o Iranu kako bi se barem donekle moglo razumjeti sve ovo što se događa u kontekstu američko-izraelskog rata pokrenutog protiv te zemlje 28. veljače.
Zbog ovog rata Iran je sada prvi put u povijesti pred opasnošću da kao zemlja nestane s političke karte svijeta. Uostalom, takvim smo primjerima i pokušajima već svjedočili i kad je riječ o nekim drugim državama i narodima, i to ne u tako davnoj prošlosti. Ljudski um u tom smislu nije dovoljno evoluirao, tj. povijest ga ništa nije naučila, a gramzivost i želja za dominacijom nad drugima zapravo je konstanta. Zbog toga uopće ne isključujem mogućnost da se Trump ili Netanyahu, u slučaju neuspjeha konvencionalne vojne kampanje u njezinoj dosadašnjoj fazi, ili pak onoj sljedećoj, eventualnim slanjem određenih američkih kopnenih snaga za uspostavu kontrole nad Hormuškim tjesnacem zauzimanjem četrdesetak kilometara njegove obale na iranskoj strani prolaza i(li) za iranski izvoz nafte njegova ključnog otoka Kharg na sjeveru Perzijskog zaljeva – odluče za uporabu oružja masovnog uništenja. Prije svega nuklearnog oružja.
Video: Iran ima civilnu nuklearnu infrastrukturu, atomsku centralu Bushehr, koju je izgradila ruska državna korporacija Rosatom
Zajednički neuspjeh
Ne mogu zamisliti situaciju da te dvije zemlje ne uspiju slomiti iranski režim i ne osiguraju njegovu kapitulaciju. Ali jednako tako ne mogu zamisliti ni da Iran pristane na kapitulaciju koja bi ga lišila suvereniteta nakon fascinantne tisućljetne povijesti zemlje. Ovaj je rat, jednostavno, otišao predaleko, i Trumpu je sada već nemoguće ponavljati onu “mi smo pobijedili” ili “Iran je poražen, ali toga nije svjestan”, kako je donedavno govorio.
Štoviše, prošlog je tjedna pokušao formirati savezničku koaliciju pomorskih snaga za deblokadu Hormuza, u čemu zasad nije uspio zbog protivljenja ključnih europskih država. To je pak jasan znak da pobjedu ne može proglasiti i da želi eventualni neuspjeh “razmazati”, odnosno razdijeliti i na saveznike kako bi se lakše izvukao iz neugodne situacije, prikazujući je kao zajednički neuspjeh. Iako saveznike nije ni upozorio na to da pokreće rat, vjerujući u uspjeh operacije i ne želeći s njima dijeliti lovorike velike pobjede. Zato je sve izglednije da će deblokadu morati izvršiti same američke snage uz zračnu pomoć Izraela, što je krajnje rizično zbog mogućih velikih žrtava među američkim vojnicima, u uvjetima potpune nepopularnosti takvog rata u SAD-u i pada rejtinga Trumpove popularnosti na povijesno niskih 30 posto.
O tijeku rata ovom prigodom ne namjeravam govoriti jer se stvari odvijaju takvom dinamikom i eskaliraju takvom brzinom da bi od dana pisanja ovog teksta pa do njegova čitanja sve bilo zastarjelo. Rekao bih samo to da je rat, prvotno zamišljen kao brzo svrgavanje državnog vrha i namještanje budućih lidera te zemlje kao što je Trump učinio u Venezueli kao takav propao i prešao u fazu gdje je početna iskra prerasla u regionalni plamen s nikad ozbiljnijom perspektivom da zapali i cijeli svijet.
Usamljeni Iran
Ono što se zasad također može vidjeti jest da je Iran potpuno osamljen u borbi protiv združenog SAD-a i Izraela. Na horizontu zapravo nema države, a kamoli grupe država koje bi Iran podržale, a jasno osudile pokretače rata. Vidljivo je da su sve one paralizirane strahom od Trumpa, koji se od dolaska na vlast potrudio prikazati kao potpuno nepredvidljiv državnik, spreman i odlučan na sve.
Tu sliku o sebi gradio je najprije prijetnjama, a onda i pokretanjem carinskih ratova i protiv najbližih saveznika i protiv ostatka svijeta (izuzete su bile samo Rusija i Sjeverna Koreja s kojima SAD više i nema trgovinske odnose zbog sankcija pa ni dodatne carine nemaju smisla), a sve s ciljem postizanja novih, za SAD povoljnijih trgovinskih sporazuma, u čemu je u znatnoj mjeri i uspio – paradoksalno, najviše kod saveznika.
Odmah po dolasku na vlast uslijedila je i snažna politička i vojna potpora Izraelu u njegovu ratu u Gazi, a uskoro, u lipnju, i američki noćni zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Također su uslijedili i američki kraći udari na druge zemlje, od Jemena i tamošnjih hutista preko Somalije do Nigerije, pa prijetnje zauzimanjem Grenlanda, sve do vrhunca – svrgavanja i otmice Nicolasa Madura u Venezueli neposredno nakon Nove godine.
Više nego dovoljno da “zamrzne” volju dužnosnika svjetskih zemalja za bilo kakvim otporom. Plodove toga upravo vidimo kao kulminaciju u pokrenutom ratu protiv Irana, inspiriranom prije svega Trumpovim osjećajem svemoći i nekažnjivosti. Pritom je posve ignorirao upozorenja čak i vrlo odanih osoba iz svog okruženja o visokim rizicima pokretanja rata s Iranom koji se za takvu mogućnost pripremao još od Islamske revolucije. Potpuno ignoriranje i stvarnosti i povijesti dovelo nas je do ovoga gdje jesmo.
BREAKING 🔥
REPORTER: Are you gonna send Jared Kushner and Steve Witkoff to do direct negotiations with the Iranians?
TRUMP: We’re in negotiations as it turned out. Now you’ve seen what I said yesterday was exactly correct. They’re doing it along with Marco, JD… View more pic.twitter.com/7RmpG9YUHt
— Times of Iran News (@Timesofiraan) March 24, 2026
Ciljevi rata
Trump – bez obzira na to je li, prema mnogim analitičarima, na njega presudno utjecao i zapravo ga na rat nagovorio izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji nikada i nije skrivao želju za zajedničkom vojnom intervencijom protiv Irana, ili je to bila njegova osobna odluka potpomognuta istomišljenicima iz američke duboke države koja je u pogledu Irana sinkronizirana s utjecajnim američkim židovskim lobijem koji većinski čak ne čine tamošnji Židovi, nego Amerikanci koji su s njima duboko ideološki povezani, najčešće kroz evangelističke vjerske organizacije (“kršćanske cioniste) – ima, po mojem mišljenju, tri glavna cilja koja ovim ratom želi ostvariti:
- omogućiti dugoročnu sigurnost najvećeg američkog bliskoistočnog saveznika Izraela te njegovu regionalnu vojnu dominaciju;
- u potpunosti osigurati američku kontrolu nad energentima bliskoistočne regije i trgovinu njima, nakon čega bi zapravo osigurao i globalni nadzor trgovine naftom s obzirom na to da je već dokazao da može uspješno manipulirati i trgovanjem ruskom naftom tzv. sekundarnim sankcijama i oteti tuđu, poput venezuelske;
- dezavuirati BRICS u očima Globalnog juga i, još važnije, spriječiti taj klub od, pojedinačno gledano, deset vrlo snažnih i utjecajnih država da se suprotstavlja američkom vodećem globalnom utjecaju, prije svega dominantnom utjecaju dolara u međunarodnoj trgovini.
Ako bi sve to ostvario, a barem kratkoročno sigurno bi, vojnim pokoravanjem Irana, Trumpu više ne bi trebao bilo koji novi rat, a najmanje onaj protiv nuklearnih velesila Kine i(li) Rusije, što ionako ne želi niti hoće pokretati. To više što bi trijumfom protiv Irana, kao “krunom” svojih ratova, ostvario još jedan, osobni cilj: pozicionirao sebe uz bok najuspješnijih američkih predsjednika, očeva nacije, te stvorio dinastiju Trump koja bi igrala ključnu ulogu u budućnosti zemlje. Onako kako je to bilo i s dinastijom, tj. klanom, Kennedy, ali sada sa svojim sinom Donaldom Trumpom mlađim i zetom Jaredom Kushnerom u glavnim ulogama.
Trostrani format
Dakle, Iran se bori sam protiv najmoćnije sile svijeta potpomognute Izraelom. Od početka rata bila je vidljiva suzdržanost Rusije i Kine kao njegovih strateških partnera i njihova namjera da se u rat ne miješaju. “Ovo nije naš rat”, ponovio je 18. ožujka Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, a isti je i stav Pekinga. Ali da ne bi bilo zabune – oba euroazijska diva oštro osuđuju ovaj rat, nazivaju ga američkom i izraelskom agresijom i traže njegov žurni završetak, upozoravajući na moguću kataklizmu ne samo za regiju nego i svijet. S druge strane, ni jedna ni druga zemlja nemaju potpisan saveznički sporazum s Iranom koji bi jamčio njihovo uključivanje u rat ako bi neka od njih bila napadnuta, pa im se s te strane (pravne) i nema što zamjeriti.
Međutim, s one moralne svakako. Jer s Iranom imaju dugoročne i unosne sporazume o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu – od energetike preko infrastrukturnih projekata do vojnotehničke suradnje koja čak obuhvaća i redovitu provedbu zajedničkih pomorskih vojnih vježbi. Kako u trostranom formatu, tako i u okviru BRICS-a, kada im se pridružuje i Južna Afrika. Uostalom, ni Ukrajina nije bila, niti je sada, članica NATO saveza ni Europske unije pa su i SAD i EU kroz NATO odmah nakon ruske invazije u veljači 2022. stale u njezinu zaštitu na svim razinama: političko-diplomatskoj, financijskoj i vojnoj, gdje na ovoj potonjoj Kijevu pomažu svim mogućim sredstvima, osim slanjem svojih službenih vojnih postrojbi u borbu. Ali treba biti iskren i reći kako u svemu ovome ima i iranske krivnje. Naime, ustav te zemlje zabranjuje bilo kakvo sklapanje vojnih saveza, što je vjerojatno motivirano spomenutom bogatom poviješću te zemlje i ulogom koju je imala kao najveće carstvo antičkoga doba, ali i time da u nekom vojnom savezu ne bi dobila ulogu druge violine, što bi Iran definitivno bio, bilo da je riječ o savezništvu sa SAD-om, Rusijom ili Kinom (jednako kao što su druge violine i sve članice NATO-a u odnosu na SAD pa svi vidimo što to znači i tko čije interese mora slijediti i provoditi u djelo).
Iranu je čak zakonski zabranjeno davanje svojih zračnih luka odnosno baza za slijetanje, tj. korištenje, stranih vojnih zrakoplova. Iznimka je bila samo jedna, tijekom ruske vojne kampanje u Siriji od 30. rujna 2015. na poziv tadašnjeg čelnika Bashara Assada. Tada je, i to nakon burne rasprave u iranskom parlamentu, Teheran ipak odobrio ruskim strateškim bombarderima korištenje svojih vojnih baza, kao i prelet ruskih krsterećih raketa Kalibr preko svog teritorija za udare po kampovima terorističke organizacije Islamske države i drugih džihadističkih i radikalnih islamističkih organizacija na tlu Sirije. Ali samo zato što je to bilo i u iranskom nacionalnom interesu. Rusija sada Iranu svojim transportnim zrakoplovima isporučuje humanitarnu pomoć, pa iako je to važno, nikako nije i ono što je toj zemlji sada najnužnije, poput odlučne političko-diplomatske pomoći, kao i one vojnotehničke. Kad sam već spomenuo Ukrajinu, podsjetio bih kako je Iran više od milijun četvornih kilometara od nje veći (Iran ima oko 1.650.000 km2, a Ukrajina oko 604.000 km2), a ima čak oko tri puta više stanovnika, više od 91.000.000. Drugim riječima, ako klasično vojno savezništvo ne postoji, to ne znači da neka zemlja ne može vojno pomagati napadnutoj zemlji ako se to tiče i njezinih nacionalnih interesa. A to bi Iran itekako trebao biti i Kini i Rusiji.
Iranska prednost
Odnos snaga između Irana i SAD-a s Izraelom neusporediv je po svim ključnim parametrima. Jedina je prednost Irana njegova geografija i reljef. Iran je onaj koji sada svojom mogućnošću napada potpuno kontrolira energetski sektor regije – i proizvodnju ugljikovodika i njihov prijevoz. Svaki njegov udar po energetskim objektima susjednih država u istom trenutku podiže cijene nafte i plina na svjetskom tržištu, kao i cijenu osiguravajućih kuća za tankere koji onuda namjeravaju prolaziti (cijenu dižu i izraelski udari po iranskoj naftnoj infrastrukturi koji su zavili Teheran u crno u doslovnom smislu te riječi napadom na obližnje rafinerije, što je rezultiralo i “crnom kišom” u glavnome gradu, a nastavili i udarom na glavno i najveće na svijetu plinsko polje Južni Pars, nakon kojeg je krenuo iranski odgovor po katarskom Sjevernom Parsu, gdje je i najveće postrojenje na svijetu za proizvodnju ukapljenog plina – LNG). Spirala tih napada u vrijeme pisanja ovog teksta je spriječena, ali sam posve siguran da će do nje doći i da će deblji kraj u tom slučaju izvući svi – i Iran i SAD i Izrael i svijet ne samo kroz enormno povećanje cijena nafte na više od 250 dolara za barel, čime prijeti Iran ako se rat ne zaustavi.
Rat koji je pokrenut pod nazivom “Epski bijes”, barem kako sada stvari stoje (moguće je, naravno, da se to promijeni), vrlo se lako može pretvoriti u “epsku provalu”, s katastrofalnim geopolitičkim posljedicama globalnog karaktera ne samo za zemlje koje su ga pokrenule nego i za Zapad u cjelini. Potpuno ludilo nastale situacije krije se u tome što i Trump sve to sada dobro vidi i zna, što onda logički pretpostavlja da neće htjeti ni moći završiti rat nekakvim političkim kompromisom s Iranom. To više što kompromis ne želi ni Iran, koji javno govori kako više ne vjeruje u sporazume sa SAD-om, već traži čvrsta međunarodna jamstva da se ratovi protiv Irana ubuduće neće pokretati kako kome padne na pamet. Teheran je objavio da će SAD morati u potpunosti snositi troškove šteta od napada na Iran, kao i to da će se nakon rata svi morati dogovoriti o novom režimu plovidbe kroz Perzijski zaljev i Hormuz, naravno, ovaj put pod iranskim uvjetima. Jasno je da je riječ o uvjetima koji bi, umjesto očekivane iranske, značili američku kapitulaciju, a što je nemoguće očekivati.
Dakle, stvorio se začarani krug brojnih nepoznanica eksplozivnog potencijala u slučaju pogrešnih procjena i nepostojanja načina za izlaz iz rata čistog obraza za obje zaraćene strane. Rata koji je, prema Trumpovim riječima, trebao trajati najviše četiri tjedna. Ona će vrlo brzo proći, a rat do tada sigurno neće završiti. Tako, prema pisanju Washington Posta od 19. ožujka, Pentagon već najavljuje kako će od Kongresa vjerojatno tražiti dodatnih 200 milijardi dolara za nastavak rata. Kreće li Trump, zapravo, uhodanim Putinovim stazama u ukrajinskom ratu koji je također sigurno zamišljen kao kratak, iako Moskva nikada nije istrčavala s javnim izjavama o roku njegova završetka, a najmanje izjavama tipa “već smo pobijedili, samo što Ukrajina to još ne zna”?
Ne znam odgovor na to pitanje, ali sam siguran da veliki iranski gradovi mogu vrlo brzo postati nalik na sadašnju Gazu. Samo je pitanje što nakon toga.
Energetski je vrlo siromašna
Od važnih regionalnih igrača, osim Irana, nuklearku ima još jedino Turska – Akkuyu, koju je također izgradio Rosatom. Turska je, uz Iran, jedina zemlja regije koja je donekle samodostatna. Osim također izuzetno važnog geostrateškog položaja kao “mosta” između triju kontinenata Staroga svijeta, ona ima snažnu industriju, među ostalim i vojnu, i vrlo snažnu i brojnu vojsku (uz to je i ponajvažnija članica NATO saveza). Ali ima i jedan veliki nedostatak: energetski je siromašna, prije svega naftom i plinom (s plinom postupno ide nabolje nakon otkrivanja velikih nalazišta u turskim vodama Crnoga mora i u istočnom Sredozemnome moru). Turska najveći dio svojih uvoznih potreba za plinom, njih oko 50%, već dugo osigurava upravo iz Irana. Drugi joj je najvažniji dobavljač Rusija, koja Turskoj dostavlja plin kroz crnomorske plinovode Plavi tok i Turski tok.
Američki strah od sjevernokorejskih raketa
U određenom smislu prednost je Irana i potpuna nepoznanica za sve eksperte u svijetu o brojnom stanju njegovih raketa i udarih dronova. Općenito se smatra da ih ima mnogo s obzirom na to da se Teheran za ovu strategiju obrambenog rata kakvu sada primjenjuje pripremao odavno, kao što se zna i da sa Sjevernom Korejom ima sporazum o vojnoj pomoći u izgradnji svog raketnog sustava. Svi dobro znaju koliko je napredna sjevernokorejska raketna tehnologija, koja već uključuje i postojanje hiperzvučnih raketa u vojnom arsenalu, uz one strateške nuklearne za koje se otprije zna da ih posjeduje.
Što je i koliko od toga Teheran dobio od Pjongjanga, prije svega u smislu ovladavanja naprednim tehnologijama, nitko ne zna. Zato je ovdje, reći ću to tako, riječ o iranskoj “strateškoj neizvjesnosti” kao pandanu Trumpovoj “strateškoj nepredvidljivosti”, jer obje izazivaju brojne upitnike suprotstavljene strane u smislu daljnjih poteza, a pogrešna procjena može imati katastrofalne posljedice za krajnji rezultat ovog epskog sukoba koji se, paradoksalno, lako mogao i morao izbjeći nastavkom konstruktivnih, a ne obmanjujućih pregovora koji su već bili u tijeku.
