- Samo bolesno iracionalni mogu vjerovati da je mir u ratu, sloboda u militarizaciji, demokracija u „survival-ruksacima“, a prosperitet u mobilizaciji!
„Što je u mojoj torbi – paket za preživljavanje“ naslov je propagandno-političkog video-spota koji od objavljivanja sredinom prošlog tjedna, malo koga u Europi može ostaviti ravnodušnim.
Iako se redateljskom umješnošću i ležernošću voditeljice – izgovorene (pre)poruke u tom „survival vido-spotu“ pokušavaju rekreatizirati i relativizirati – njihov sumračni prizvuk ne može se prigušiti.
Na društvenim mrežama se, stoga, odmah i počelo obilato nagađati je li riječ o doista ozbiljnoj namjeri Europske komisije da 450 milijuna „svojih“ građana mobilizira za slučaj ruske agresije na Europu; je li se to Europa neskriveno počinje spremati za svoje ratne pohode nakon (po EU neprihvatljivog) američko-ruskog sporazuma o Ukrajini; ili se možda radi o video-gegu iza kojeg stoji eksperimentalna domišljatost umjetne inteligencije?
Kako god bilo, online publika rezimira da su (pre)poruke iz Bruxellesa uzrujavajuće, ratnohuškačke i neprimjerene stvarnosti. A za mnoge, „usprkos svemu, ipak su smiješne“!
Njemački obavještajci: Rusija se priprema na rat s Europom
S vruće, u još vruću fotelju!
Da se ne radi o video-gegu umjetne inteligencije uvjerava nas sama voditeljica – uvijek tinejdžerski obučena, opuštena, nasmijana i zanatski uvježbana bivša urednica frankofonske redakcije belgijskog javnog servisa (RTBF) Hadja Lahbib (1970.). Skoro trideset godina uređivala je vijesti, izvješćivala o krizama i ratovima, producirala i režirala brojne filmove. Tijekom mnogo godina provedenih u Bruxellesu rado sam je gledao, slušao i susretao, razmjenjivali smo iskustva i reporterska sjećanja s ratnih poprišta.
U kontekstu priče koja slijedi nije nevažno pripomenuti da je Lahbib alžirske krvi i da je novinarstvo i komunikologiju diplomirala 1993. na briselskom ULB-u na temi “Povijest alžirskog rata: Tišina sjećanja”.
S takvim emotivnim diskursom prema domovini svojih predaka i alžirskom ratu za neovisnost (1954.-1962.), što je i dan-danas jedna od najvećih francuskih trauma jer je ovu ogromnu arapsku zemlju eksploatirala duže od stotinu godina – potpuno neočekivano, munjevitom brzinom i „bez ikakve političke prtljage“ (kako sama kaže), Hadja–novinarka je u srpnju 2022. postala nestranačka ministrica vanjskih poslova Belgije. I sama šokirana odlukom belgijskih liberala da upravo nju katapultiraju u svijet (geo)politike, izjavila je: “Povijest nam kuca na vrata, na svakome je od nas da odgovori na svoj način.”
I tek što je ministarsku fotelju počela proaktivno zagrijavati, Hadja-ministrica je ponovo neočekivano, munjevito i bez ‘političke prtljage’ uskočila u još vruću – u novoiskreiranu stolicu europske povjerenice za pripravnost, upravljanje krizama i jednakost. S te, dakle, vrlo visoke europske pozicije, sada potpuno nova, geopolitizirana Hadja Lahbib, iskreirala je gore spomenute ratno-mobilizirajuće poruke. Prvo ih je prošle srijede (26.3.) predstavila europskim parlamentarcima, a nakon aplauza ratnički raspoloženog kvoruma, svoje najnovije video-produkcijsko ostvarenje pod krovom EU, silovito je otisnula u orbitu službenih kanala Europske unije (://eudebates.tv), globalnih transmitera i društvenih mreža kako bi se njene ratnohuškačke upute što dalje pročule!
S punom uvjerenošću, zanosom i jezivim porukama, povjerenica Lahbib prekinula je tako institucionalnu šutnju o mobilizaciji Europe za rat. Prije nje, pojedinačno su to učinile finska i švedska vlada, nedugo zatim i vlade Njemačke i Nizozemske, a potom, poluglasno – i ministri obrane Italije i Španjolske.
State Department o kazni protiv Marine Le Pen: Zabrinjavajuće je kada se ljudima zabranjuje bavljenje politikom
Rat, pandemije, prirodne katastrofe, cyber napadi…
„Svako kućanstvo u Europskoj uniji moralo bi se pobrinuti da bude spremno preživjeti prvih 72 sata krize…ovo nije izazivanje straha, to je nova stvarnost s kojom se suočavamo“ – apelira povjerenica Lahbib u deskriptu svoga mobilizirajućeg uratka ne objašnjavajući pritom europskim građanima što poslije ta tri ‘sudnja’ dana. Te, hoće li njena nametnuta „survival-torba“ biti poslije uopće potrebna? Kako će i čime, biti dopunjavana, i hoće li u njoj možda sutra-prekosutra biti potrebna i maska protiv nuklearne prašine?
Ili „sigurnosna strategija“ europske birokracije čiji je Lahbib postala stožerni dio – polazi ipak od premise da je bolje spriječiti nego liječiti. (U titoističkoj epohi, to isto propagiralo se mnogo suptilnije i poetičnije: „Radimo i stvarajmo kao da ćemo zauvijek živjeti u miru – a spremajmo se kao da će sutra biti rat“!)
Razuzdana ratnohuškačka mašta najviših europskih dužnosnika na čelu s predsjednicom Komisije, Ursulom von der Leyen (UvdL) raspolaže širokim rasponom pretpostavljenih opasnosti – od halucinirajućeg galopa ruske armade na Europu „najkasnije 2030. godine“, preko endemskih ili umjetno izazvanih virusa, prirodnih katastrofa i cyber napada, pa do svakojakih drugih imaginarija. Sve su to navodne prijetnje koje se u službenom Bruxellesu vide kao „stvarne i rastuće“.
Zato najnovija „Strategija Unije o pripravnosti za neizbježne nadolazeće sigurnosne izazove“ i poziva „svakog građanina da odmah poduzme osobnu akciju“! Takva dramaturgija se dodatno učvrščuje pitanjima koja po svom etimološkom smislu zadiru i u najdublju ljudsku emocionalnost, poput: „Jeste li spremni sami zaštititi svoju obitelj ako je pomoć od Vas udaljena danima…Nemojte čekati upute – pripremite se prije nego što bude prekasno…Jer, biti siguran, znači biti spreman“, poručuje europska povjerenica za upravljanje krizama, shematizirajući svoju propagandnu filozofiju ovako: „Predvidjeti → spriječiti → planirati → odgovoriti: pripremljeno danas, znači sigurnije sutra“!
Kako je EU dolutala do kolektivne sociopatije?
Kontekstualizacija „ruksaka za preživljavanje“, kojeg nam povjerenica Lahbib sa zavidnom vizualnom dopadljivošću besprizorno utiskuje u svijest i podsvijest, nije ovdje toliko bitna kao gotov čin, kao posljedice. Bitnije je ‘zagrebati’ u moguće uzroke ratnohuškačkog ludila kao već posve ogoljene manifestacije moralno-političkog brodoloma europskih institucija; inkompetencije nove generacije EU-birokrata; i višegodišnjeg iracionalno-voluntarističkog stava prema stvarnosti.
Polazeći, dakle, od biblijsko-kur’anskog predanja po kojem su zli uzroci gori grijesi od zlih posljedica, pokušajmo odgonetnuti što je to što je EU kao nekadašnju najautentičniju globalnu ideju mira, solidarnosti, prosperiteta i zajedništva okrenulo naglavce, dovodeći je do današnje ratobornosti, panike, beznađa i bezumlja?
Glavni uzrok aktualnoj ratnohuškačkoj pomami na razini Europske unije, uvjeren sam, upravo je Ona, Europska unija takva kakva je danas – kadrovska, etička i ideološko-politička ruina. Sama Europska unija kao zao uzrok, najodgovornija je, dakle, za sadašnju ratnohuškačku Uniju kao zlu posljedicu. Kako je takav salto mortale moguć?
Svaka vrijednosno važna geopolitička tvorevina (a EU je nekoliko desetljeća nakon 2. svjetskog rata to neupitno bila) osim svojih vrlina i prednosti ima i svoje dijaboličke, opake, aspekte koji nisu brzo uočljivi, već se manifestiraju kroz kraće ili duže protoke vremena.
Europska unija je od svog osnivanja prije više od sedam desetljeća proklamirala vladavinu prava, demokraciju, solidarnost, jedinstvo u različitostima…i u prošlosti se znala sučeljavati sa sobom u slučaju odstupanja od vlastite doktrine. U posljednjih dva-tri desetljeća, međutim, EU institucije i europske ‘elite’ su u zastrašujućem deficitu instiktivno-racionalnog razumijevanja ontološke suštine sebe, europske ideje i globalnih geopolitičkih događaja, ali i procesa i stanja duha nezapadnih ljudskih zajednica, država i saveza.
Kako je do toga došlo? Prvi hipotetički razlog bi mogao biti u kolonijalističkom mentalitetu koji je modeliran stoljećima utemeljujući se isključivo na narcizmu, samobitnosti, profiterstvu, dominantnosti. Drugi razlog bi mogao biti taj što je upravo sa zsvršetkom drugog Velikog rata 1945. godine – tiho, nenajavljeno, nenametljivo i nigdje ozvaničeno počela epoha kritičkog intelektualiziranja prema tzv. apsolutnoj istini, nacionalitetu, identitetu, suverenizmu i drugim vrijednostima trpljivo uspostavljanim sve do sredine 20. stoljeća.
Nezaustavljivi valovi globalizma su međutim nemilosrdno potapali i individualitet. Udaljavanje od povijesnih istina s protokom vremena postajalo je sve veće i grublje, a favoriziranje samo svojih geostrateških, ekonomskih i drugih interesa nasuprot volji i interesima ostalih (prijatelja, neprijatelja, geopolitičkih suparnika i sl.) postajalo je sve očiglednije i opasnije.
‘Zbogom’ Europo kakvu smo poznavali: Političari ‘neopterećeni potrebnim znanjima’
Kontinuitet diskontinuiteta
U takvom kontinuitetu diskontinuiteta kojeg sve više svjetskih teoretičara formalizira kao „postmodernu“, europski kontinent je početkom devedesetih godina doživio još jedan, treći balkanski rat – rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, rat u dvije novostvorene države usred „slobodarske“ Europe koja je zbog mira i „ne“ ratu navodno i stvorena.?
Iako je od 2. svjetskog rata tada bilo prošlo skoro pet desetljeća, Europskoj uniji povijest nije bila učiteljica života pa je i tada učinila seriju kobnih grešaka. Diplomatske intervencije pojedinih europskih država koje su u većini slučajeva bile pacifistički zamišljene, najčešće su bile nedjelotvorne jer im je nedostajala vjerodostojnost. A vjerodostojnosti nisu imale jer europska diplomacija nije bila potkrijepljena spremnošću ključnih europskih aktera (Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija npr.) za uporabu sile kada su to događaji na terenu zahtijevali.
Zapadnoeuropske vojne sile i Sjedinjene Države zajednički su također precjenjivali snagu tadašnjeg srpskog vojnog stroja u Hrvatskoj i BiH, pa su predugo zatezale i kolebale se godinama prije nego što su po nalogu tadašnje američke administracije odobrile slanje europskih vojnika u cilju podupiranja dugotrajnih mirovnih pregovora. Čak i poslije Daytonskog sporazuma riječi i djela „europskih superdržava“ su se često razilazili jer je potcjenjivana potreba civilne potpore mirovnom procesu u cilju suzbijanja separatističkih stremljenja etnonacionalističkih lidera u regiji.
U takvom geopolitičkom labirintu u kojem je EU bila više nego dezorjentirana, u američkom Daytonu (umjesto u Europi) krajem 1995. godine skrojena je današnja Bosna i Hercegovina, jedinstvena političko-konstitutivna konstrukcija kakva nikada prije nije postojala ne samo na toposu ove unesrećene zemlje, nego ni na cijelom globusu.
Avangardni sarajevski profesor geopolitike Nerzuk Ćurak s pravom takvu BiH naziva „ironijskom državom, državom koja ima sasvim suprotstavljen smisao od onog kojeg ‘prave’ države imaju“. To je bilo moguće, zaključuje, zato što je „bezdušni um zapadnog političkog establishmenta sa sigurne udaljenosti od zla, objašnjavao Bosni i Hercegovini zašto je ostala sama, usamljenija od svih usred eksplozije dirigiranog etničkog nasilja i agresije…“ (N.Ć. Geopolitika kao sudbina – Slučaj Bosna, st.36.).
Meter: Ruši li se moć von der Leyen? Trump Kongresu šalje važan dokument o vanjskim ugrozama SAD-u
Nenaučene lekcije
Lekcije iz dva svjetska rata, iz tri balkanska, niti lekcije iz američke zrakoplovne vojne baze „Right-Paterson“ (u kojoj je Bosni i Hercegovini krajem studenog 1995. nametnut sve do danas nezavršeni mir) – u europskim institucijama očigledno nisu naučene. Da jesu, Ukrajina kao europska zemlja ne bi danas bila ono što su Hrvatska i BiH bile prije 30 godina.
Daytonski ustavno-politički surogat utemeljen na etnosu, međunarodnom protektorstvu i stranoj vojnoj sili kao čuvaru nezavršenog mira (što „Koalicija voljnih“ sada pokušava u Ukrajini) poučava nas da države poput BiH danas i Ukrajine sutra, nisu s ovakvom Europskom unijom nemoguće i u drugim dijelovima Europe.
Kosovo, Cipar, Katalonija, Valonija i Flandrija unutar Kraljevine Belgije, ponovo uzavrela Republika Srpska unutar BiH, Moldavija, Sjeverna Makedonija…sve su to neuralgične točke dezorijentirane Europe!
Kako se onda s toliko „egzistencijalnih prijetnji po živote građana EU“ boriti u uvjetima vojno-industrijske nemoći Europe – ako uistinu bude ostavljena bez američke potpore?
Samo strahom! Zastrašivanjem europskog pučanstva „ruskom agresijom najkasnije do 2030. godine“ (osobno ovdje svjedočim da su o tome u tijeku masovni brifinzi i ‘savjetovanja’ za svestalne uposlenike europskih institucija, od najviših do najnižih) – Europska komisija s militantnom Ursulom von der Leyen na čelu želi (kao i u vrijeme pandemije Corona-virusa) mentalno eutanazirati europsku inteligenciju (uključujući i studente koji se u nekim članicama Unije već komješaju) kako bi početkom srpnja Europskom parlamentu i Vijeću opravdala čak 800 milijardi eura u idućih pet godina za militarizaciju Unije. Znajući da tih novaca u europskoj blagajni nema, a da je komercijalno zaduživanje skupo, UvdL nema drugog puta do realiziranja svojih militantnih namjera osim produkcijom straha pa makar se radilo i o virtualnom neprijatelju.
Na isti način u vrijeme pandemije progurala je „Next-generation-EU“ od također basnoslovnih 750 milijardi eura kredita „za jaču i otporiju EU“, čija otplata upravo počinje.
Francuski filozof i pisac Bernard Henri-Levy u knjizi „Bosna i civilizacija dijetalne Cole“ prije skoro 30 godina zapisao je: „Zapad je vrlo kratkovidan. Izgleda kako misli da su mu interesi u pitanju samo kada se radi o nafti. U Sarajevu i Bosni nafte nema! Postoji samo jedna većinska ideja, a ta ideja je i bit Europe: tolerancija i koegzistencija. Nažalost, danas imamo političke lidere koji ne razumiju da su interesi Zapada puno ugroženiji u Sarajevu nego na naftnim poljima u Zaljevu…“.
Zbog kronične iracionalnosti i licemjerstva Europa je već povijesni gubitnik i u Ukrajini. Jer niti nakon 80 godina od 2. svjetskog rata, 30 godina od rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i nakon tri godine trajanja rusko-ukrajinskog rata, cinično bezdušni um europske političke i vojne elite teško može razumjeti kako istinsku Europu čine i oni koji žive iza limesa, iza krajnjih granica „prave“, zapadne Europe. Odnosno da je Europa i iza onoga što je ne tako davno tadašnji prvi europski diplomat Josep Borrell nazvao „cvijetnim vrtom“, a ostatak svijeta „zapuštenim korovom“!
Rukavina: Posljednji otkucaji Sata sudnjega dana: Ukrajina u središtu pozornosti (3. dio)
Samo bolesno iracionalni mogu vjerovati da je mir u ratu, sloboda u militarizaciji, demokracija u „survival-ruksacima“, a prosperitet u mobilizaciji!
