Nakon desetljeća fokusiranja na protupobunjeničke operacije izvan Europe, članice NATO-a sada razmatraju mogućnost sveobuhvatnog kopnenog rata na vlastitom teritoriju, scenarij koji se nije ozbiljno razmatrao još od kraja Hladnog rata. No, takva kampanja mogla bi se odvijati bez potpune američke vatrene moći, saveznika koji je godinama osiguravao europsku sigurnost, piše Bloomberg.
Donald Trump, bivši američki predsjednik, posebno izaziva zabrinutost među europskim saveznicima. U intervjuu 15. listopada, Trump je izjavio da SAD možda neće pružiti vojnu pomoć svim saveznicima, osim onima koji ispunjavaju NATO-ove ciljeve vojne potrošnje. Takav stav dovodi u pitanje dugogodišnju obvezu kolektivne obrane iz članka 5. NATO-a, što je temelj saveza. Njegovi komentari odražavaju širu struju mišljenja u Washingtonu, koja nadilazi političke podjele, a prema kojoj bi europske zemlje trebale jačati vlastite obrambene sposobnosti umjesto da se oslanjaju na američku zaštitu. Ovaj novi stav potaknut je precepcijom rastuće vojne prijetnje Kine, zbog čega američki dužnosnici sve više razmatraju scenarije u kojima bi SAD mogao biti prisiljen preusmjeriti vojna sredstva iz Europe prema Aziji, ostavljajući Europu ranjivom.
Europske vojske trenutno se suočavaju s ozbiljnim nedostacima. Većina nema iskustva u vođenju velikih operacija s kombiniranim snagama više država, a struktura NATO-a povijesno se oslanjala na američko vodstvo i koordinaciju. Od Hladnog rata, europske zemlje znatno su smanjile svoje vojne snage i opremu, često preusmjeravajući obrambene proračune prema drugim prioritetima, poput zdravstvene skrbi i socijalne zaštite. Zbog toga je veliki dio europske vojske loše pripremljen za dugotrajne konflikte.
When Bush came to NATO, he made a Speech and Left.
When Obama came to NATO, he made a speech and left.
When Trump came to NATO and he said “LET ME SEE YOUR BOOKS” pic.twitter.com/M2YJL00sJM
— MJTruthUltra (@MJTruthUltra) October 15, 2024
Velike najave
Smanjenja europskih vojnih snaga nisu samo u brojčanom smislu. Kvaliteta i spremnost postrojbi također su smanjeni. Loše održavana oprema, nedostatak streljiva i opskrbnih linija, te degradirani sustavi mogu ozbiljno oslabiti vojnu učinkovitost. Ovaj problem je bio prisutan i u Rusiji tijekom 1990-ih, no Putin je od tada uložio značajna sredstva u modernizaciju ruskih vojnih kapaciteta, uključujući nuklearne snage, vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo.
Europske zemlje stoga su počele povećavati svoja izdvajanja za obranu, ali velik dio tih sredstava bit će potreban samo za obnovu postojećih kapaciteta. I dalje će se morati oslanjati na SAD u ključnim područjima, poput protuzračne obrane, naprednih vojnih sustava i koordinacije. Poljski premijer Donald Tusk nedavno je izjavio da “Europa mora postati politička i vojna sila” kako bi se osigurala sigurnost kontinenta.
I sam pregled europskih oružanih snaga ukazuje na ozbiljne izazove i praznine koje je potrebno popuniti kako bi se vratio kredibilitet i osigurala spremnost za buduće konflikte. Iako su članice NATO-a 2014. godine dogovorile da će svaka od njih trošiti najmanje dva posto svog BDP-a na obranu do 2024., tek 23 od 32 saveznika očekuje se da postigne taj cilj, što je ipak napredak u odnosu na prošlogodišnjih 10 zemalja. Ipak, čak i kad bi europske zemlje dostigle američki nivo vojne potrošnje od 3,5 posto BDP-a, njihova bi ukupna potrošnja i dalje zaostajala za američkom, dijelom zbog slabijeg europskog gospodarskog rasta nakon financijske krize krajem 2000-ih.
Povijesno niske razine
Problem nije samo koliko se troši, već i na što se troši. Europske zemlje često preferiraju nabavku sofisticiranih, skupih sustava koji podižu prestiž, ali zanemaruju osnovne potrebe održavanja i nadogradnje postojećih kapaciteta. Rat u Ukrajini pokazao je da tradicionalno oružje i streljivo, poput topničkih granata, i dalje igra ključnu ulogu u modernom ratovanju. Rusija, primjerice, planira proizvesti gotovo tri milijuna granata ove godine, što je tri puta više od kombinirane proizvodnje SAD-a i Europe.
Uz slanje vojne opreme Ukrajini, europske vlade suočile su se s dilemom koliko opreme mogu poslati bez ugrožavanja vlastitih zaliha. Osim toga, nacionalne obrambene ustanove često preferiraju domaće proizvođače, što otežava koordinaciju zajedničke nabave među zemljama NATO-a. Kao rezultat, oružani sustavi često nisu kompatibilni među saveznicima, što može dovesti do disfunkcionalnosti na bojnom polju. Na primjer, topničke granate od 155 milimetara iz nekih zemalja nisu kompatibilne s artiljerijskim sustavima drugih NATO članica, dok su pojedine njemačke jedinice koristile zastarjele radio uređaje iz 1980-ih.
Što se tiče pojedinačnih zemalja, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska ostaju vodeće vojne sile u Europi, ali su obje smanjile svoje vojske od kraja Hladnog rata. Francuska vojska smanjena je za 56 posto u razdoblju od 1990. do 2024., dok Ujedinjeno Kraljevstvo planira smanjiti svoju vojsku na najnižu razinu od Napoleonskih ratova, na samo 73.000 vojnika do 2025. godine. Njemačka bi mogla rasporediti samo jednu brigadu na Baltik, što pokazuje ograničenja njenih vojnih kapaciteta. Francuska može mobilizirati 20.000 vojnika u 30 dana, dok bi Velika Britanija, u najboljem slučaju, mogla okupiti jednu diviziju od 20.000 do 30.000 vojnika, ali bi to trajalo više od mjesec dana. Usporedbe radi, samo američke specijalne snage broje oko 70.000 ljudi, dok SAD ima oko 80.000 vojnika stacioniranih u Europi. To pokazuje koliko je Europa vojno ovisna o Sjedinjenim Državama.

Nedostatak mladih
Unatoč tim izazovima, NATO nastoji maksimalno iskoristiti preostale europske vojne kapacitete dok se regija kreće iz stanja “poslijeratne” sigurnosti prema “predratnoj” pripravnosti. U prvih pet mjeseci 2024. godine, oko 90.000 vojnika NATO-a sudjelovalo je u vojnoj vježbi “Steadfast Defender”, najvećoj vježbi od Hladnog rata, što pokazuje napore u jačanju zajedničke spremnosti. No, iako se ulažu napori u poboljšanje vojne koordinacije i jačanje kapaciteta, ostaje pitanje hoće li europske članice NATO-a uspjeti popuniti praznine i uskladiti svoje obrambene prioritete s realnim sigurnosnim izazovima koji se nameću na horizontu.
U studenom 2022. godine, NATO je pojačao svoju prisutnost na istočnom krilu dodavanjem trupa u Bugarsku, Mađarsku, Rumunjsku i Slovačku. Savez je najavio mogućnost proširenja svake od osam multinacionalnih borbenih skupina na čak 5000 vojnika, u okviru novog modela snaga koji je razvijen radi učinkovitijeg suočavanja s Rusijom. Ovaj model obuhvaća postavljanje više od 300.000 vojnika u visoku pripravnost, što omogućuje brže raspoređivanje u slučaju sukoba. Njemačka planira uspostaviti stalnu brigadu s čak 5000 vojnika u Litvi do kraja 2027. godine, čime dodatno jača sigurnost u toj regiji.
Međutim, postoje pozivi europskih generala za ponovnim uvođenjem masovnog novačenja, iako se takvi koraci ne bi mogli smatrati adekvatnom zamjenom za visoko obučene profesionalne vojnike potrebne u modernom ratovanju. Nedavni ulazak Švedske i Finske u NATO predstavlja pozitivan pomak, donoseći s sobom dobro obučene i disciplinirane vojnike. Unatoč tome, europsko vojno novačenje suočava se s krizom, s negativnim percepcijama o životu u vojsci, što mlade ljude odvraća od vojne karijere.

Ukrajinsko iskustvo
Svakako, osnovni problem europske vojne infrastrukture leži u logistici. Iako američka vojska može duplicirati opskrbne linije za gorivo, hranu i streljivo za više oklopnih brigada, europski logistički resursi su manji, manje fleksibilni i slabije testirani. Tijekom Hladnog rata, NATO je imao sustav cjevovoda za opskrbu gorivom savezničkih snaga, no nakon raspada Sovjetskog Saveza i širenja NATO-a na istok, takva infrastruktura nije uspostavljena. Članice saveza preusmjerile su fokus na vojne operacije izvan Europe, kao što su one u Iraku, Libiji, Sudanu i Pakistanu.
Rat u Ukrajini potaknuo je NATO na sustavno testiranje svoje sposobnosti premještanja trupa i teške opreme. Od ključnog je značaja razmotriti što se događa ako dođe do napada na ključne zračne luke ili mostove. Vježbe poput Steadfast Defender 2024. usredotočene su upravo na brzo dopremanje trupa i opreme u potencijalne zone sukoba.
S druge strane, u modernom ratovanju brodovi imaju ključnu ulogu. Zračne snage za uzlet zahtijevaju piste, dok se vojske kreću sporije od plovila. Mornarice mogu brzo raspoređivati dalekometno oružje koje uništava značajnu količinu neprijateljske opreme. To je, primjerice, pokazano u Libiji 2011. godine, kada su europske nacije željele predvoditi pomorske napore protiv Moamera Gadafija, ali su jedino Sjedinjene Države imale dovoljno krstarećih projektila Tomahawk za neutralizaciju libijske protuzračne obrane, omogućujući europskim borbenim zrakoplovima da djeluju sigurno iznad Libije. U ovom kontekstu, američke podmornice često imaju veći broj Tomahawka nego što cijela britanska Kraljevska mornarica može posjedovati. Francuska trenutno ima jedan aktivni nosač zrakoplova, Charles de Gaulle, koji nosi oko 30 borbenih zrakoplova Rafale, dok Ujedinjeno Kraljevstvo ima dva nosača koja mogu zajedno nositi 48 F-35 borbenih aviona, ali se očekuje da će do kraja 2024. imati samo 37 borbenih aviona.
Who is still protecting this monster, who boasts openly of her murders? #HillaryClinton cackled like a witch saying “we came, we saw, he died” after #Gaddafi was publicly tortured and murdered. The US also killed two of Gaddafi’s sons and two of his grandchildren in 2011. pic.twitter.com/E6ekGgF5uF
— tim anderson (@timand2037) April 27, 2022
Manjak mornara
Doduše, dugotrajni proračunski problemi u UK-u odgodili su dolazak nove generacije ratnih brodova Kraljevske mornarice i podmornica s britanskim nuklearnim oružjem. Kao rezultat toga, veliki dio trenutne flote radi izvan svog predviđenog životnog vijeka i suočava se s problemima održavanja. Prema podacima UK Defense Journala, u travnju je samo jedna petina glavnih površinskih borbenih plovila Kraljevske mornarice bila aktivna ili odmah raspoređena.
U siječnju 2024. godine, američki mornarički tajnik Carlos Del Toro, u rijetkoj kritici svog britanskog saveznika, pozvao je Veliku Britaniju da poveća broj svojih oružanih snaga kako bi se adekvatno suočila s prijetnjama iz Rusije i Kine. Dok neke europske nacije poduzimaju korake za obnovu svojih pomorskih snaga i dodaju novo oružje brodovima koje su naručile, proces izgradnje vojnih plovila traje duže nego kod drugih vrsta vojne opreme. U međuvremenu, mornarice u regiji suočavaju se s izazovima pronalaska mornara koji bi popunili postojeće brodove. Početkom 2024., britanska vlada najavila je stavljanje izvan pogona dvije od svojih 11 fregata Kraljevske mornarice zbog nedostatka radne snage, što ukazuje na ozbiljne probleme u održavanju mornarice.
Većinu NATO-ovih krstarećih i balističkih projektila dugog dometa, koji bi se u borbi pokretali stotinama milja iz mobilnih baterija i ratnih brodova, također osiguravaju Sjedinjene Države. Europske zemlje, s druge strane, ne posjeduju dovoljnu količinu proturaketnih sustava poput Patriot koji bi mogli učinkovito obraniti od nadolazećih prijetnji.

Kompleksna obrana
Svakako, sukob u Ukrajini pokazao je da je stjecanje zračne prevlasti ključno za uspjeh u modernom kopnenom ratu. Ukrajinske snage vješto su koristile bespilotne letjelice za onesposobljavanje tenkova, ubijanje neprijateljskih vojnika te uništavanje skladišta streljiva i ključne infrastrukture poput aerodroma i rafinerija. Međutim, ruska protuzračna obrana otežava djelovanje ukrajinskim zračnim snagama i uspješno štiti ruske oružane sustave koji napadaju ukrajinske gradove i infrastrukturu.
Sličan izazov mogao bi se pojaviti u slučaju ruske invazije na neku od članica NATO-a. “U kopnenoj borbi protiv Rusije, uspjeh NATO-a uvelike će ovisiti o postizanju zračne nadmoćnosti”, naglašavaju iz britanskog think tanka RUSI, dodajući: “Ne možete to postići ako ruska protuzračna obrana neprestano obara vaše zrakoplove i helikoptere. Kada to postignete, tada možete uništiti ruske kopnene snage.” Trenutno samo Sjedinjene Države imaju sposobnost učinkovito suzbijati i uništavati modernu rusku protuzračnu obranu. Specijalizirani zrakoplovi lociraju izvor radarskih signala neprijateljskih proturaketnih sustava, prisiljavajući ih da isključe opremu kako bi izbjegli uništenje projektilima protiv radijacije. Time se otvara prozor za napad na neprijateljsku imovinu.
Današnji ruski sustavi protuzračne obrane su, međutim, kompleksniji nego ikad, kombinirajući raketne obrambene sustave dugog, srednjeg i kratkog dometa. Ovaj složeni sustav osigurava zaštitu čak i kada neki dijelovi budu prisiljeni na “zatvaranje” zbog napada. Uz to, raketne baterije i povezane zemaljske jedinice su stalno u pokretu kako bi spriječile napade.

Zračne simulacije
Američka vojska posjeduje potrebne resurse za neutralizaciju tih integriranih sustava protuzračne obrane, zahvaljujući velikom broju visoko obučenih pilota i nevidljivim borbenim zrakoplovima poput F-35. Ovi zrakoplovi rade u tandemu sa satelitima za snimanje i izviđačkim zrakoplovima dugog dometa, omogućujući brzo i precizno određivanje ciljeva. Sjedinjene Države također posjeduju velike zalihe dalekometnog “standoff” streljiva koje se može ispaliti izvan opasnih zona, što dodatno poboljšava njihovu sposobnost.
Ruski sustavi protuzračne obrane često se sastoje od više mobilnih raketnih sustava zemlja-zrak (SAM), koji nisu u fiksnoj poziciji. Radarske stanice na prikolicama mogu otkriti zračne prijetnje na velikim udaljenostima, dok zapovjedna mjesta osiguravaju komunikaciju između svih kopnenih jedinica. Kako bi locirali ciljeve, NATO-ovi zrakoplovi lete izvan dometa SAM sustava, koristeći elektroničku inteligenciju za triangulaciju njihove pozicije. Kada američki ili drugi NATO-ovi zrakoplovi uđu u zračni prostor pod kontrolom Rusije, mogu ispaliti projektile na SAM jedinice, prisiljavajući ih da isključe radare kako bi se zaštitili. Ove jedinice i dalje mogu primati informacije o dolaznim prijetnjama iz viših sustava, kao što je SA-21, koji se nalaze 100 kilometara iza prve crte.
Minijaturni mamci za lansiranje iz zraka (MALD) i potrošni, eksplozivni dronovi (UAV) postaju još jedan izazov za neprijatelj, skrećući pažnju s pravih ciljeva. Stealth bombarderi, s obzirom na svoje karakteristike, teže su otkriti, imaju dug domet i sposobni su nositi veliki teret za uništenje više ciljeva. F-35, posebno dizajniran za probijanje ruske protuzračne mreže, može geolocirati radarske prijetnje i približiti se njima bliže nego ranije generacije boraca, potencijalno kombinirajući funkcije koje su prije bile složene. Također, zrakoplovi za dopunu goriva u zraku održavaju elemente udarnog paketa opskrbljenima, čime se osigurava njihova spremnost za borbu.
Koordinacija ulaganja
Europski nedostatak domaćih kapaciteta za izvođenje ovih složenih misija predstavlja ozbiljan problem, što je potvrdilo NATO-ovo Zračno zapovjedništvo, kako ističe Justin Bronk iz RUSI-ja. Taj nedostatak može imati dalekosežne posljedice na sposobnost Europe da učinkovito odgovori na moguće prijetnje u budućnosti.
Ponovna izgradnja europskih vojnih sposobnosti do sada je bila fragmentirana i ograničenog opsega, no posljednjih mjeseci zabilježeni su pozitivni pomaci. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je osnivanje fonda od 100 milijardi eura za modernizaciju obrane, dok Poljska planira značajno proširenje svojih oružanih snaga, koje bi trebale postati treće po veličini u NATO-u s posebnim naglaskom na kopnene trupe. Nizozemska se također vraća obnovi svojih tenkovskih snaga, koje su ukinute 2011. godine, a britanska vojska uskoro će primiti nove helikoptere Apache i haubice Archer.
Vlade regije postigle su konsenzus da bi bolja koordinacija njihovih napora povećala učinak ulaganja. Ovaj pristup označava odmak od koncepta “suverenih sposobnosti” prema novom modelu u kojem članice uspoređuju svoje vojne resurse, identificiraju praznine u zajedničkim arsenalima i dogovaraju koje će zemlje te praznine popuniti.

Preuzimanje vodstva
Podskupina članica – Švedska, Finska, Norveška i Danska – krenula je tim putem stvaranjem Nordijskog saveza za protuzračnu obranu, s ciljem kombiniranja zapovijedanja i kontrole, dijeljenja objekata, informacija i situacijske svijesti te poboljšanja interoperabilnosti. Ova grupa planira imati gotovo 250 modernih borbenih zrakoplova do kraja desetljeća, pri čemu bi barem polovica trebala biti F-35. U ožujku 2024. godine, zajedničke snage Švedske, Finske, Italije i Francuske demonstrirale su amfibijski napad tijekom vježbe Nordic Response iznad Arktičkog kruga u blizini Sorstraumena u Norveškoj, čime su dodatno pokazale svoju spremnost za suradnju.
Ipak, odlučivanje o tome tko će nadgledati obnovu europske obrane postalo je izvor napetosti. Europska komisija želi preuzeti vodstvo u tom procesu i nedavno je imenovala Andriusa Kubiliusa, bivšeg premijera Litve, za prvog “povjerenika za obranu i svemir”. Unija je preuzela vodstvo u koordinaciji europskog odgovora na ukrajinsku krizu, a pridaje se značajnim zaslugama za brzo povećanje proizvodnje topničkih granata, koja bi trebala doseći dva milijuna do kraja 2025. godine, u odnosu na jedan milijun na početku 2024. godine. Međutim, zapovjedništvo NATO-a oduvijek se protivi EU-u u preuzimanju dominantne uloge u obrani regije, ističući da bi to moglo dovesti do udvostručenja napora i preusmjeravanja resursa. U svom posljednjem obraćanju kao glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg upozorio je EU da ne stvara konkurentsku alternativu savezu.
Bilo tko da preuzme vodstvo, ponovna izgradnja europske obrane zahtijevat će značajna financijska ulaganja koja se možda neće ostvariti. Neki sigurnosni dužnosnici smatraju da bi vojna potrošnja u Europi mogla biti potrebna na razini od četiri posto nacionalnih proračuna – što je neviđeno od kraja sovjetske ere – kako bi se osiguralo da NATO može odgovoriti na nove prijetnje. Za neke članice saveza to bi značilo ili značajna smanjenja potrošnje u drugim područjima, povećanje poreza ili dodatno zaduživanje koje si jedva mogu priuštiti. Stoga, za sada, unutar NATO-a postoji malo entuzijazma za reviziju cilja od dva posto više. Umjesto toga, savez raspravlja o mogućnosti da članicama dopusti uključivanje vojne pomoći Ukrajini kao dijela svoje minimalne potrošnje, zaključuje Bloomberg.
Boje se ruskih raketa pa SAD vuče potez s dugoročnim posljedicama za Europu