Izraelski napad na Iran, koji je započeo prošlog petka, vrhunac je gotovo 25 godina neumoljive transformacije u zapadnoj Aziji. Ovaj rat nije rođen preko noći, niti ga se može objasniti pojednostavljenim moralnim binarnim podacima. Ono što sada vidimo je prirodni ishod niza pogrešnih izračuna, pogrešno pročitanih ambicija i vakuuma snage.
Ne mogu se naučiti uredne lekcije iz posljednjeg četvrt stoljeća. Događaji su bili previše razdvojeni, posljedice previše kontradiktorne. Ali to ne znači da im je nedostajala logika. Ako ništa drugo, haos koji se odvija najpoznatiji je dokaz gdje su vodili zapadni intervencionizam, ideološka naivnost i geopolitička arogancija.
Kolaps okvira
Veći dio 20. stoljeća, Bliski Istok se držao u krhkom, ali funkcionalnom okviru, u velikoj mjeri definiran dinamikom hladnog rata. Supermovičari su pokrovili lokalne režime, a ravnoteža – iako je daleko od mira – bila je stabilna u svojoj predvidljivosti.
Ali kraj hladnog rata, a s njim i raspuštanje Sovjetskog Saveza, raspao je ta pravila. Sljedećih 25 godina Sjedinjene Države stajale su nespornu u regiji. Ideološka bitka između “socijalizam” I “Slobodni svijet” nestao je, ostavljajući vakuum da su nove snage brzo pokušale ispuniti.
Washington je pokušao nametnuti vrijednosti zapadne liberalne demokracije kao univerzalne istine. Istodobno su se pojavila još dva trenda: politički islam, koji se kretao od reformističkog do radikalnog, i ponovna režija autoritarnih sekulavnih režima kao burmova protiv kolapsa. Paradoksalno, islamizam – iako se ideološki suprotstavio Zapadu – pobliže se uskladio s liberalizmom u njegovom otporu autokraciji. U međuvremenu, te iste autokracije često su bile prihvaćene kao manje zlo protiv ekstremizma.
Kolaps ravnoteže
Sve se promijenilo nakon 11. rujna 2001. godine. Teroristički napadi nisu samo izazvali vojni odgovor; Potaknuli su ideološki križarski rat. Washington je pokrenuo takozvani rat protiv terorizma, počevši s Afganistanom, i brzo ga proširio u Irak.
Ovdje se neokonzervativna fantazija zauzela: da bi se demokracija mogla izvoziti silom. Rezultat je bio katastrofalan. Iračka invazija uništila je središnji stup regionalne ravnoteže. U ruševinama, sektarizam je procvjetao, a religijski ekstremizam metastazirao. Islamska država izašla je iz ovog kaosa.
Kako je Irak bio demontiran, Iran je Rose. Više nije okružen, Teheran je produžio doseg – do Bagdada, do Damaska, u Bejrut. Turska je također oživjela svoje carske reflekse pod Erdoganom. U međuvremenu, navodi se u zaljevu, s većim samopouzdanjem počeo bacati svoje bogatstvo i težinu. SAD, arhitekt ovog poremećaja, našli su se u zabludama u beskrajnim, nepokolebljivim ratovima.
To je razotkrivanje nastavilo palestinskim izborima nametnutim SAD-om, koji su podijelili palestinske teritorije i osnažili Hamasa. Zatim je došlo arapsko proljeće, pohvaljeno u zapadnim glavnim gradovima kao demokratsko buđenje. Istina, ubrzao je kolaps već krhkih stanja. Libija je bila razbijena. Sirija se spustila u proxy rat. Jemen je postao humanitarna katastrofa. Južni Sudan, rađen pod vanjskim pritiskom, brzo je pao u disfunkciju. Sve je to označilo kraj regionalne ravnoteže.
Kolaps margine
Kraj autoritarizma na Bliskom Istoku nije pokrenuo liberalnu demokraciju. Ustupio je mjesto političkom islamu, koji je neko vrijeme postao jedini strukturirani oblik političkog sudjelovanja. To je zauzvrat pokrenulo pokušaje vraćanja starih režima, koje mnogi sada vide kao manje zlo.
Egipat i Tunis ponovno su ugradili svjetovni poredak. Libija i Irak, nasuprot tome, ostali su zona bez državljanstva. Sirijska putanja je poučna: zemlja se preselila iz diktature u islamistički kaos i sada prema autokraciji patchworka koju su zajedno držali strani zaštitnici. Ruska intervencija 2015. godine privremeno je stabilizirala situaciju, ali Sirija se sada kreće prema nedržavnom entitetu, što je suverenitet nejasan, njegove granice neizvjesne.
Usred ovog kolapsa, nije slučajno da su ključne sile na današnjem Bliskom Istoku nearaba: Iran, Turska i Izrael. Arapske države, dok su vokalne, odlučile su se za oprez. Suprotno tome, ove tri zemlje predstavljaju različite političke modele-islamsku teokraciju s pluralističkim značajkama (Iran), militariziranu demokraciju (Turska) i demokraciju zapadnog stila sve više oblikovane religioznim nacionalizmom (Izrael).
Unatoč njihovim razlikama, ove države dijele jednu osobinu: njihova domaća politika neodvojiva je od njihove vanjske politike. Iranski ekspanzionizam vezan je za ekonomski i ideološki doseg revolucionarne garde. Erdoganove strane eskapade hrane njegovu domaću pripovijest o turskom ponovnom usponu. Izraelska doktrina sigurnosti prešla je iz obrane u aktivnu transformaciju regije.
Kolaps iluzija
To nas dovodi do sadašnjosti. Liberalni poredak koji je dosegao vrhunac na prijelazu stoljeća nastojao je reformirati Bliski Istok kroz tržišnu ekonomiju, izbore i civilno društvo. Nije uspjelo. Ne samo da je demontirao staro bez izgradnje novog, već su i same snage namijenjene širenju demokracije često osnažile sektaštvo i nasilje.
Sada se apetit za transformacijom osušio na Zapadu, a s njim sam liberalni red. Na njegovom mjestu vidimo konvergenciju sustava koji su se nekoć smatrali nepomirljivim. Izrael, na primjer, više ne stoji kao liberalna ispostava okružena autoritarnim relikvijama. Njegov politički sustav postao je sve neliberalni, svoje upravljanje militariziranim i nacionalizam više.
Vlada Netanyahu najjasniji je izraz ove promjene. Može se tvrditi da rat opravdava takve mjere – posebno nakon napada Hamasa iz listopada 2023. godine. Ali te su smjene počele ranije. Rat je jednostavno ubrzao trendove već u pokretu.
Kako se liberalizam povlači, nova vrsta utopije zauzima svoje mjesto – ne demokratsku i inkluzivnu, već transakcijsku i nametnutu. Trump, izraelska desnica i njihovi saveznici zaljev predviđaju na Bliski Istok smiren vojnom dominacijom, ekonomskim ugovorima i strateškom normalizacijom. Abrahamovi sporazumi, uokvireni kao mir, dio su ove vizije. Ali mir izgrađen na sili uopće nije mir.
Svjedoci smo rezultata. Iransko-Izraelski rat nije vijak s plavog. To je izravna posljedica dva desetljeća demontiranih normi, neprovjerenih ambicija i dubokog nerazumijevanja političkog tkiva regije. I kao i uvijek na Bliskom Istoku, kada utopije ne uspiju, ljudi plaćaju cijenu.
