Evo zašto Pakistan i Afganistan ne mogu pobjeći od zajedničkog rata — RT India

Oružani sukobi između Pakistana i Afganistana u listopadu duž Durandove linije duge 2640 km ozbiljno su pogoršali kroničnu nestabilnost u ovoj regiji. Prijatelji obiju zemalja poduzeli su mjere kako bi spriječili daljnje pogoršanje situacije.

Talibani, koji su se oduprli SAD-u, mogu se oduprijeti moći Pakistana, što bi zabrinulo one koji misle na dobrobit Pakistana. Turska i Katar posreduju u dijalogu između dviju zemalja koje su 18. i 19. listopada postigle sporazum o prekidu vatre. Međutim, samo tjedan dana kasnije izbili su novi sukobi koji su rezultirali žrtvama na obje strane.

Türkiye, koja je igrala ulogu u mirovnom procesu u Afganistanu dok se sukob tamo razvijao tijekom godina, zalaže se za održanje primirja i najavila je da je sastanak Afganistana i Pakistana na višoj razini zakazan za 6. studenog kako bi se finaliziralo kako će se sporazum nadzirati.

Pakistanski ministar obrane, Khawaja Muhammad Asif, izjavio je da je sudjelovanje Islamabada u pregovorima bilo na zahtjev Katara i Turske i inzistirao je da svaki sporazum mora uključivati ”jasna, provjerljiva i učinkovita akcija” Afganistana protiv skupina koje koriste afganistanski teritorij za napad na Pakistan. Ako se očekuje da će talibani fizički djelovati protiv Tehreek-i-Taliban Pakistan (TTP), koji se često naziva pakistanskim talibanima, malo je vjerojatno da će to biti slučaj.

Zabihullah Mujahid, glasnogovornik Islamskog Emirata Afganistana, ustvrdio je da talibani žele dobre odnose sa svojim susjedima, uključujući Pakistan, te da su se obje strane dogovorile da će se ponovno sastati i razgovarati o otvorenim pitanjima.

Bolna povijest

Povijest pakistansko-afganistanskih tenzija je duga. Pakistan je desetljećima bio upleten u unutarnje stvari svog susjeda. Islamabad ima dugu povijest interveniranja u Afganistanu, bilo kako bi pomogao svrgnuti tamošnju vladu koju nije mogao kontrolirati ili kako bi pomogao postaviti tamošnju vladu koju bi mogao kontrolirati.

U određenom smislu, to je bilo neizbježno jer je Durandova linija, koju je povukla britanska kolonijalna sila 1893. godine, umjetno podijelila afganistanska plemena koja su naseljavala regiju. Afganistanci nikada nisu prihvatili ovu liniju. Ograde i kontrolne točke od strane Pakistana kako bi potvrdili teritorijalni suverenitet i kontrolirali tradicionalno slobodno kretanje ljudi preko granice bili su izvor napetosti.

Nestabilnost u Afganistanu kojim dominiraju Paštuni utječe na Pakistan, i obrnuto — nestabilnost u susjednim pakistanskim plemenskim područjima Paštuna također utječe na Afganistan. Ovo objašnjava zašto Pakistan nastoji steći dominantnu ulogu u Afganistanu kao gotovo neizostavnu ako želi uspjeti stabilizirati svoja nemirna i nasilju sklona pogranična područja.

Kako bi osigurao kontrolu nad afganistanskom političkom politikom, Islamabad je nastojao spriječiti Indiju da razvije veze i stekne utjecaj u Afganistanu, zbog čega New Delhiju uskraćuju prava tranzita do kopnenog Afganistana preko pakistanskog teritorija.

U tom kontekstu, nedavna eskalacija između Pakistana i Afganistana posebno je značajna, jer se poklopila s posjetom afganistanskog ministra vanjskih poslova Muttaqija Indiji. Pakistan je izrazio svoje nezadovoljstvo pokretanjem napada dronovima na Kabul prvog dana Muttaqijevog putovanja.

U međuvremenu, kao rezultat ovog posjeta, Indija je najavila podizanje svoje tehničke misije u Kabulu u veleposlanstvo koje vodi otpravnik poslova, iako nije formalno priznala talibansku vladu. Osim toga, Indija planira nastaviti svoje razvojne projekte u Afganistanu.

Dok se odnosi između Afganistana pod vlašću talibana i Indije poboljšavaju, veze s Pakistanom se pogoršavaju, uglavnom zbog politike Islamabada prema Kabulu.

Hladnoratovsko rivalstvo

Kao dio svoje strategije da Afganistan tretira kao svoje strateško dvorište, Pakistan se 1980-ih odlučio udružiti sa SAD-om i Saudijskom Arabijom u borbi protiv sovjetskih snaga u Afganistanu. Nažalost, džihad protiv komunističkog režima pokrenut je prvi put u regiji, s posljedicama koje traju. Pakistan se protivio prisutnosti prosovjetskih vlada u Afganistanu, jer ih nije mogao kontrolirati. SAD, pak, nije mogao prihvatiti da njegov hladnoratovski suparnik proširi svoju geopolitičku prisutnost u južnoazijskoj regiji.

Čak i nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana 1989., Pakistan je ostao uključen u oblikovanje političke budućnosti Afganistana. Dugotrajno razdoblje međusobnog sukoba između afganistanskih mudžahedina i režima u Kabulu koji je podržavao Sovjetski Savez uslijedilo je nakon sovjetskog povlačenja. To što su ključni vođe afganistanskih mudžahedina bili smješteni u Pakistanu govori samo za sebe.

Pakistan je odigrao ulogu u pojavi talibana. Ova nova islamistička snaga, nastala 1994. iz vjerskih seminara u Pakistanu, preuzela je vlast u Afganistanu 1996. uz potporu Islamabada. Washington se nije protivio usponu ove ekstremističke sile koja je pribjegla terorizmu kako bi došla na vlast. SAD je zapravo pokušao istražiti projekte naftovoda kroz afganistanski teritorij. Budući da su aktivno podržavale džihadističke skupine protiv Sovjetskog Saveza, SAD ne bi imao intrinzičnu averziju prema korištenju ekstremističkih islamskih skupina poput talibana za geopolitičke i druge ciljeve u regiji.

Ako je Pakistan podržavao talibane, Sjeverni savez – savez etničkih skupina u sjevernom dijelu zemlje koji se sastoji od Tadžika, Hazara, Uzbeka i Turkmena – dobio je potporu od Tadžikistana i Uzbekistana, jer su se bojali prelijevanja terorizma i islamizma iz Afganistana u njihove zemlje. Šiitski Iran je bio zabrinut zbog sunitske ekstremističke ideologije talibana. Islamska ekstremistička ideologija talibana (dignuli su u zrak divovske kipove Bude u Bamijanu, dio baštine indijske civilizacije 2001. godine) i njihovo korištenje terora za osvajanje vlasti predstavljali su poseban izazov Indiji.

New Delhi je bio duboko zabrinut zbog veze između Pakistana i talibana i kako bi to moglo pojačati terorističku prijetnju Indiji. Bilo je to razdoblje tijekom kojeg su se teroristički napadi na mete u Indiji uz podršku izvana množili. Otmica indijskog IC-814 1999. godine i način na koji su talibani postupali s tim potvrdili su tu zabrinutost.

Talibani padaju

Talibani su zbačeni s vlasti 2001. američkom vojnom akcijom nakon terorističkih napada 11. rujna te godine na američko tlo, navodno zato što su talibani odbili predati Osamu bin Ladena, koji je bio zaštićen u Afganistanu i koji se smatrao glavnim umom ovih napada.

Od 2004. nadalje, Afganistanom je pod tutorstvom SAD-a vladao predsjednik Hamid Karzai, a nakon njega predsjednik Ashraf Ghani. Tijekom tog razdoblja Indija se etablirala kao razvojni partner Afganistana, poduzimajući infrastrukturne, humanitarne i projekte društvenog razvoja, obrazovanja i izgradnje kapaciteta u raznim dijelovima zemlje – čak i onima koji su ranjivi na talibane – s ulaganjem od preko 3 milijarde dolara.

Ovi indijski prodori u Afganistan bili su izvor napetosti u pakistansko-afganistanskim odnosima jer su spriječili pakistanske ambicije da dobije stratešku dubinu protiv Indije u Afganistanu, što je bilo moguće samo ako je Pakistan mogao nadzirati odnose Afganistana s Indijom. Dok je američka vojska pomagala afganistanskoj vladi u borbi protiv talibanskih upada, Pakistan je morao igrati pažljivo orkestriranu igru ​​ostanka na desnoj strani SAD-a, istovremeno pomažući talibanima da se pregrupiraju u Pakistanu i započnu postupni proces borbe za povratak na vlast u Kabulu. Talibani su na kraju postigli taj cilj 2021. naglim povlačenjem američkih snaga iz Afganistana i padom vlade predsjednika Ashrafa Ghanija.

Pakistan se, naravno, osjećao trijumfalno jer su talibani ponovno osvojili vlast u Afganistanu. Šef njezine obavještajne agencije čak je igrao ulogu u formiranju vlade i raspodjeli nekih ključnih resora.

Indija je, s druge strane, bila zabrinuta zbog načina na koji je SAD predao vlast talibanima – bez ikakvih konzultacija s New Delhijem. Ostavljanje ogromnih količina oružja za koje se Indija bojala da bi se moglo naći u rukama terorista koje podržava Pakistan, i općenito govoreći, jačanje vjerskog ekstremizma u našem susjedstvu i potencijal ponovne prijetnje korištenja afganistanskog tla za terorističke napade na indijski teritorij, bili su izvori ozbiljne zabrinutosti.

Pakistanski osjećaj političkog i strateškog uspjeha u Afganistanu pokazao se kratkotrajnim. Zapanjujuće je koliko su se brzo pogoršali odnosi između dviju zemalja, posebno s obzirom na ulogu Pakistana u omogućavanju povratka talibana na vlast u Kabulu. Unatoč ovisnosti Afganistana o Pakistanu kao državi bez izlaza na more, to oslanjanje nije učinilo Talibane prijemčivijima za pakistanske zahtjeve.

Veze između Afganistana i Pakistana značajno su se pogoršale iz nekoliko razloga. Jedan od glavnih čimbenika je odluka Pakistana da deportira 1,3 milijuna Afganistanaca bez dokumenata u skladu sa svojim Planom za repatrijaciju ilegalnih stranaca, koji je stupio na snagu 1. rujna. Osim toga, TTP je navodno izvodio terorističke napade protiv pakistanskih snaga sigurnosti s afganistanskog teritorija. Pakistan traži suradnju Afganistana u suzbijanju TTP-a, ali talibani se ne žele povinovati, gledajući na TTP kao na unutarnje pitanje Pakistana i čak negirajući da djeluju s afganistanskog tla.

Povijesno gledano, polu-autonomna plemenska područja Pakistana koja graniče s Afganistanom, koja su naseljena raznim paštunskim plemenima, tradicionalno su bila nemirna i nasilno su izazivala autoritet Islamabada. Ova plemena, posebno u sjevernom i južnom Vaziristanu, također su vjerski vrlo konzervativna i žele društvo utemeljeno na šerijatu. Etničke podjele između Paštuna i Punjabijaca, koji uvelike dominiraju pakistanskim političkim sustavom, dodaju probleme upravljanja ovim područjima.

Od ranih 2000-ih, pakistanska vojska je pokrenula nekoliko kampanja za borbu protiv militantnosti u tim područjima, kao što je operacija Rah-e-Nijat u Južnom Vaziristanu 2009. protiv pakistanskih talibana, koja je uključivala desetke tisuća vojnika i uzrokovala raseljavanje više od 2 milijuna civila. Operacija Zarb-e-Azb pokrenuta je 2014. u Sjevernom Vaziristanu, a posljednja operacija Sarbakaf pokrenuta je 29. srpnja 2025. u okrugu Bajaur protiv militanata.

TTP, koji djeluje u plemenskom pojasu, također se protivi spajanju plemenskih područja pod federalnom upravom (FATA) 2018. u pokrajinu Khyber Pakhtunkhwa — potezu koji je doveo regiju pod izravnu upravu savezne vlade i okončao njen poluautonomni status. Ponovno oživljavajući TTP odigrao je značajnu ulogu u nedavnim oružanim sukobima između Pakistana i Afganistana i bit će ključni čimbenik u budućim pregovorima između nesigurnih susjeda za stabilizaciju bilateralnih veza.